karizmatizam

Želim da znaš da je Duh Sveti najljepša i najdragocjenija i najdivnija osoba na zemlji.
Tko je s nama na zemlji? Bog Duh Sveti. Bog Otac došao je ispuniti svoju volju kroz Sina koji je uskrsnuo. Nakon što je Bog Sin bio uznesen u nebo, na zemlju je sišao Bog Duh Sveti. On je još uvijek ovdje i želi ostvariti svoje djelo.
Kad je Isus otišao k Ocu, nije poveo sa sobom čak ni Ivana ni Petra. Rekao im je: ''Sinci, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kako već Židovima rekoh, i vama sada kažem: Kamo ja idem, vi ne možete doći'' (Iv 13,33).
No, kada Bog Duh Sveti bude odlazio sa zemlje, za što mnogi vjeruju da će se dogoditi veoma brzo, On će sa sobom povesti Gospodinove otkupljenike. To će bini naše uznesenje. Bit ćemo uzneseni da susretnemo Gospodina u zraku.
Tko je Duh Sveti? Ja sam isprva mislio da je On maglica koja lebdi po zraku i koju je nemoguće upoznati. No, uvidio sam da je On stvarna osoba sa prekrasnim osobinama.

Što je to što mene čini osobom? Je li to moje fizičko tijelo? Mislim da nije. Možda si jednom bio na nekom sprovodu i vidio tijelo koje leži u mrtvačkom sanduku. Jesli li vidio osobu? Ne. Vidio si mrtvo tijelo.
Moraš razumijeti da ono što čini osobu nije njeno fizičko tijelo. Osobu čini sve ono što se nalazi u tijelu, a to su: osjećaji, volja i um. To su samo neki od elemenata koji te čine osobom i daju ti svoju vlastitu osobnost.

Duh Sveti je osoba. Kao i ti, On može osjećati, zapažati i reagirati. Može se povrijediti. Duh Sveti posjeduje sposobnost da voli i da mrzi. On govori i ima vlastitu volju.

ALi, tko je On zapravo? Duh Sveti je DUh Boga Oca i DUh Boga Sina. On je Božja sile, tj. sila Trojstva. Što je Njegov zadatak? Pa da oživotvori zapovijedi Boga Oca i djelovanje Boga Sina.

Da bismo mogli razumjeti djelovanje Duha Svetog, trebamo najprije razumjeti djelovanje Oca i Sina. Bog Otac je onaj koji daje naredbe. On je bio taj koji je svaki puta rekao: ''Neka bude!'' Bog je bio taj koji je oduvijek izdavao naređenja.
Bog Sin je taj koji izvršava Očeve naredbe. Kad je Bog Otac rekao: '' Neka bude svjetlo!'', Bog Sin je došao i izvršio tu zapovijed. Nakon toga Bog Duh Sveti je donio svjetlo.

Zamisli da sam te ja zamolio da upališ svjetlo. U tu operaciju bile bi uključene tri sile. Ja izdajem naredbu da se upali svjetlo i predstavljam prvu silu. Ti predstavljaš drugu silu. Dolaziš i pritišćeš prekidač. Drugim riječima, ti si izvršitelj naredbe. No, tko daje svjetlo? Ne dajem ga ni ti ni ja. Svjetlo proizvodi sila elektriciteta.
Duh Sveti je Božja sila. On je sila Oca i Sina i Osoba koja ostvaruje Sinovljevo djelovanje. On ima osjećaje koji se izražavaju na načid koji je svojstven samo Trojstvu.

Neki ljudi su toliko usredotočeni na Sina da zaboravljaju Oca. Zaboravljaju onoga koji ih je ljubio i poslao svog Sina da umre za njih. Ja ne mogu zaboraviti ni Oca ni Sina. No, bez Duha Svetog ne mogu biti povezan ni s Ocem ni sa Sinom (Ef 2,18 )

Kada je Bog - Duh Sveti ušao u moj život. Kada me ispunio sa samim sobom, prvo što mi se dogodilo jest da su riječi iz Evanđelja postale žive. Dakle, kad god bih čitao Božju Riječ, kad god bi otvarao Božju Riječ, znao sam uvijek da u ruci držim našto veliko. Nešto dragocjeno. Znao sam da imam sugovornika. Tješitelja, Branitelja. Dakle, tko je taj koji mi je dao razum kako bih razumio Boga Oca i Boga Sina. Pa Duh Sveti. On je taj koji je učinio da Riječi postanu žive i pomogao mi da otkrijem što je Isus zaista činio u Evanđeljima. On je urezao Riječi u moje srce i doveo ih do njega. Postalo mi je savršeno jasno ono: Jedna Riječ kad dođe u srce mijenja ga.
Dakle, možeš pročitati samo jednu riječ iz Biblije, recimo, može to biti riječ spasenje , ali, ako ti Duh Sveti otkrije dubinu te riječi, ona će doći u tvoje srce i potpuno te preobraziti. Izlijećiti. Promijeniti tvoj život...
Na nama je da mu se otvorimo jer, on je Osoba, i ako mu ne dopuštaš da uđe u tvoje srce, On neće doći. Tako ga možeš ražalostiti i On će biti jako tužan. On ima osjećaje ljubavi, žalosti, kao i ti.
Želim svima vama dragi prijatelji na ovom forumu reći jedno: NE ŽALOSTITE DUHA SVETOGA.
Nemojte ga grditi, nemojte biti bezobrazni prema njemu. Nemojte ga odbijati. Nemojte zatvarati vrate pred njim. On je sve što imam.

Što je to što tebe čini osobom? Je li to tvoje fizičko tijelo? Mislim da nije.
Moraš razumijeti da ono što čini osobu nije njeno fizičko tijelo. Osobu čini sve ono što se nalazi u tijelu, a to su: osjećaji, volja i um. To su samo neki od elemenata koji te čine osobom i daju ti svoju vlastitu osobnost.

Duh Sveti nam se objavljuje kroz ljude. Kroz njihove osobine. Kroz ljubav koju na daju. Isto tako može se objaviljivati kroz prirodu. Dakle, On neće doći u svom tijelu, već će doći s osobinama. Može nam se objaviti na bilo koji način i kroz bilo čega. Jako je nježan i tih. On nam prilagođava Očev glas, kako bih ga bolje čuli, osjetili. On je taj koji nas upoznava s Ocem i Sinom.

On je uvijek spreman i čeka. Mnogo puta nam govori, samo naš pogled je prljav, naše srce puno grijeha, naše misli i želje previše svjetovne i zbog toga svega ne vidimo i ne primamo Onoga koji nam se nudi. Redovito je potrebno raskajati svoje srce. Priznati Bogu svoju grešnost i slijepoću, svoje promašaje, kako bi naš pogled bio čist i kako bi mogli prepoznati Njega. Tu divnu osobu. Puno osjećaja, ljubavi.

On, Duh Sveti se može lako povrijediti. Ražalostiti. Može ga se odbaciti. Može ga se ignorirati. On je pun osjećaja. A Njegov najveći osjećaj je Ljubav. Pun je Ljubavi. Kad Njega primiš, primaš i ljubav koju ti Otac daruje.

Kome su se učenici obraćali kada bi se susreli s problemima? Odlazili bi Sinu i pitali ga što im je činiti. On bi ih svaki puta uputio k rješenju problema. No, kad se vratio k Ocu, Isus ih nije ostavio same. Rekao im je: ''Duh Sveti će vas voditi. On će vas tješiti i savjetovati. Podsjetit će vas na sve što sam vam rekao. On će vam govoriti o meni''

Na koji način je Bog ostvario obraćenje etiopskog dvorjanina? '' Tada reče Filipu: Hajde i primakni se tim kolima!''. Filip je prepoznao glas Duha Svetog. On nije čuo glas Boga Oca ni glas Boga Sina, već glas Boga DUha Svetog. Duh Sveti je osoba koja posjeduje svoju vlastitu volju. TOg trenutka Duh je izvršavao očev plan. Vjerujem da najveći grijeh protiv Duha Svetoga kršćani čine kada ga žaloste. To je ravno negiranju Njegve sile i prisustva. U Bibliji nigdje ne piše: ''Ne žalostite Boga Oca'' ili ''Ne žalostite Boga Sina??, već ''Ne žalostite Duha Svetoga.''
Bog Izraelcima u pustinji nije rekao: ''Ražalostili ste me'', već: ''Ražalostili ste mog Duha''. Bog je farizejima rekao: ''Tko god rekne riječ protiv Sina Čovječjeg, oprostit će mu se. Ali tko rekne pogrdu protiv DUha Svetoga, neće mu se oprostiti''.č
Duh Sveti je zasebna osoba Božjeg Trojstva. On je osjetljiv. No, Isus ga je dao tebi i meni i On nas neće napustiti.
Duh Sveti nije nametljiv. On neće ući u tvoju sobu dok ga ne pozoveš. Neće sjesti ako ga ne zamoliš. Neće ti govoriti dok ga ne zamoliš da govori.
Koliko dugo će DUh Sveti čekati? Čekat će toliko dugo dok ne počmeš razgovarati s Njim. To može potrajati mjesecima, pa čak i godinama. On će nastaviti čekati.
Dragi forumaši, nikada nećete upoznati Njegovu silu ni Njegovu prisutnost dok ne dođete k Njemu, sjednete pored Njega i kažete: ''Divni Duše Sveti, reci mi sve o Isusu''

Grijeh protiv Duha jako je opasan. Ako nemaš razumijevanje o djelovanju Duha Svetog, ne govori o tome. Bolje je da šutiš.

Baš se veselim toj spoznaji da je On osoba. On je stvaran. Kao što si ti stvaran ili stvarna. Kao što su ti stvarna ova slova koja čitaš. Zaista je stvaran kao ti i ja. Djelotvoran je, aktivan.

Pada mi na pamet misao da neki ljudi koji se bave zlim stvarima zazivaju duhove. Kako zamišljaš te duhove? Malo razmisli. Zli duhovi ne mogu biti na više mjesta istodobno i ne mogu čitati naše misli. Često je problem kod ljudi kad gledaju u svemu zlo. Svugdje prepoznaju zlo i vide zle duhove. Što nije dobro.

Duh Sveti može biti svugdje. Na svakom mjestu, u svakom trenutku i u svima istodobno.

Trebaš ga zamoliti da preuzme brigu o tvom životu. Zašto? Zato što je On taj koji je poslan da bude s tobom i u tebi zauvijek. Možeš ga upoznati i imati zajedništvo s Njim. I što se više družiš s Njim, to Isus postaje većim u tvom životu. Sve o čemuDuh Sveti govori je Isus. Krist je rekao: ''Kada dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, DUh istine koji izlazi od Oca svjedočit će za me'' (Iv 15,26)
Želiš li doznati nešto o Isusu, moraš se okrenuti k Duhu Svetom. Isus ti je naložio da to činiš. A On je dobro znao što govori.
U Starom zavjetu, mojsije je mogao ići k Ocu. U Novom zavjetu, učenici su razgovarali sa SInom. ALi kuda bismo se ti i ja trebali okrenuti kad se suočimo s problemima? Duhu Svetom. On je osoba i upravo sada On stoji pored tebe i čeka da mu izraziš dobrodošlicu u svoj život.
Tražeći Njegovu pristutnost, otkrit ćeš tajnu velikih Božjih ljudi. David je rekao: ''Ne odbaci me!'' (Ps 51,13). On je znao što se dogodilo Šaulu kad ga je Duh Sveti napustio.
Pavao kaže da trebamo hodati u Duhu, živjeti u DUhu i moliti u Duhu. Petar i FIlip su razgovarali s Njim. Krist također.

Možda se pitaš: ''Kako da započnem zajedništvo s Duhom Svetim?'' To je vrlo jednostavno. Možeš mu se obratiti riječima: ''Duše Sveti, pomozi mi da molim.'' To je upravo ono što On želi da učiniš. Biblija každa da On moli za nas 'neizrecivim uzdisajima''. Kad počmeš razgovarati s Njim, osjetit ćeš da te težina napušta. Dobit ćeš molitvenog partnera koji će te odvesti ravno do Božjeg prijestolja.
Duh Sveti je prekrasna osoba i želi ti postati najdražim prijateljem. On čeka da te dovede bliže k Isusu. Krist je rekao: ''Ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama'' (Iv 16,7). Također je rekao da će nas DUh Sveti uvesti u svu istinu. ''Onn će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objvaviti vama (Iv 16,13-14). On će nas pripremiti i za Gospodinov dolazak. Kad Gospodin dođe po tebe, bit ćeš spreman.
Duh Sveti čeka. On želi da započneš svoje zajednoštvo s Njim i Čezne da porazgovara s tobom licem u lice.

Proroci nisu čuli glas Oca ni Sina. Oni su čui glas Duha. Izaija je čuo Gospodinov glas kako mu govori:

''Idi reci tom narodu:
Slušajte dobro, al'nećete razumjeti,
gledajte dobro, al'nećete spoznati.
Otežaj salom srce tom narodu,
ogluši mu uši, zaslijepi oči,
da očima ne vidi, da ušima ne čuje
i srcem dane razumije
kako bi se obratio i ozdravio'' (Iz 6,9-10)

Ovo je govor Duha Svetoga preko proroka Izaije. Molim te dragi čitatelju da dobro razmisliš o tim riječima. Što one znače za tebe? Čitaj ih polako i upijaj. Zazovi Duha Svetoga da ti ih protumači.

Na koji način DUh Sveti govori?
On svjdeoči tvojoj savjesti. U svom pismu crkvi u Rimu Pavao kaže: ''Istinu govorim u Kristu - ne lažem - zato mi svjedoči moja savjest zajedno s Duhom Svetim'' (Rim 9,1)
Nemoj nikada posumnjati u vodstvo DUh Svetog. Kad je tvoj ''nutarnji čovjek'' uznemiren, ništa ne poduzimaj. Pokušavaš li biti sam svoj vođa, doslovce ćeš propasti. Slušaj Njegov glas koji govori tvojoj duši.

Pripremanje za primanje Duha Svetog slično je pripremama koje obavljamo prije stupanja u brak. Provodimo vrijeme u razmišljanju i pripremanju za trenutak kada ćemo stati pred sveti oltar. Pred oltarom izgovaramo prisegu kojoj ostajemo vjerni do kraja života. Pri ulasku u brak ti zapravo samoga sebe daješ svom bračnom drugu ili družici. To je čin nesebičnog predanja u ljubavi. U tom trenutku stvara se jedinstvena veza zajedništva koju poznaju samo muž i žena.
Što će se dogoditi ako dio sebe koji si predao uzmeš natrag? ''To ne možeš imati! To je moje!'' Što ako i tvoj supružnik kaže istu stvar? Takvim ponašanjem stvorit ćete prepreke u vašem odnosu. Vaš odnos će se početi raspadati. Zajedništvo će početi odumirati. Samo potpuno predanje može donijeti potpuno zajedništvo, jer ono proizvodi ljubav i razumijevanje.
Postoji samo jedan način da se obnovi slomljeno zajedništvo. Poput jedra na brodu, ni ti se ne možeš stalno držati napregnuto i napeto. Naprotiv, moraš biti savitljiv. Moraš se prepustiti i predati novom ispunjenju ljubavi. U trenutku kad se predaš Gospodinu, On će te ispuniti svojim DUhom. Za to ne moraš moljakati. Nije potrebno niti da isplačeš vedro suza da bi te On ispunio. Trebaš se samo potpuno predati Kristu i biti voljan primiti Njegovog dragocjenog Svetog Duha. Potpuno predanje donosi potpuno zajedništvo. Na tom predanju trebaš neprestano raditi. Svakog dana trebaš govoriti: ''Isuse, ja te volim''. ''Bože Oče, obožavam te'', ''Dragocjeni Duše Sveti, ja čeznem za tvojim zajedništvom.''
Zapustiš li to zajedništvo samo jedan dan, sutradan če ti već biti malo teže.

Kako se prepustiti Duhu Svetom?
To je nalik na pokušaje da naučiš plivati- Počneš li se boriti i koprcati u vodi, počet ćeš tonuti. Na tej način se možeš i utopiti. To je razlog zbog kojeg učitelji plivanja najprije uče djecu kako da se opuste i nauče plutati po vodi. Kada se djeca prestanu boriti, plivanje dolazi samo po sebi.
To je način na koji dolazi predanje. Ono dolazi u predano srce. Kad susretneš svog budučeg bračnog druga ili družicu, ne moraš se truditi da se zaljubi. Ili si zaljubljen, ili nisi. Oko toga se ne moraš truditi, jer ljubav se predaje i prešušta. Kad Isus postane tvoj Gospodin i kad ga zavoliš svim svojim srcem, sasvim mu se lako možeš redati. Isto se dogodi i u tvom odnosu s Duhom Svetim. Svakoga dana kada mu se predaš, On će te ponovno ispuniti. Bit ćeš osvježen pout cvijeta na jutarnjem suncu. On će ti neprestano davati život, i kontinuirano ćeš biti u cvatu.
OPUSTI SE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!, OPUSTI SE!!!!!!!!!!!!!!
Ne silom niti snagom!

Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu i da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna.

Dobro razmisli o ovim riječima. Osobno me Duh Sveti jako dodirnuo kroz ove Riječi i objavio mi se na poseban način...

Pazi ovo: DUH JAHVE GOSPODA NA MENI JE - Misli se na Duha Svetoga. Vidiš li koju nam snagu daje taj Duh?

Duh Sveti se ne predaje nama, već mi Njemu

Korizmena meditacija

Gledat će onoga koga su proboli“ (IV 19, 37)

„Proživimo stoga korizmu kao „euharistijsko“ vrijeme u kojemu se, prihvaćajući Isusovu ljubav, učimo širiti je oko sebe svakom svojom gestom i riječju. Razmatranje „Onoga koga su proboli“ poticat će nas da otvorimo svoje srce drugima te prepoznamo rane nanesene dostojanstvu ljudskoga bića; osobito će nas poticati da se borimo protiv svakoga oblika i prezira prema životu i izrabljivanja osobe te da mnogima olakšamo teret osamljenosti i napuštenosti.“
(Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2007.)

Promisli o ovome
Započeli smo vrijeme korizme, papa nas poziva na razmatranje križa i „Onoga koga su proboli“ da se iz tog razmatranja rađa sva naša djelatnost i ljubav u ovome vremenu. Nemoj dopustiti da u ovo sveto vrijeme Kristova ljubav prema tebi ostane neuzvraćena. Prihvati Njegovu ljubav u svojem životu i dopusti da te ona privuče, ali i odgovori na Kristovu ljubav vlastitom ljubavlju i moli ga da te nauči križ svoj nositi, ljubavlju svojom da te pouči kako brata voljeti.

Učini nešto
Sigurno i u tvojoj sredini postoje ljudi koji su osamljeni i napušteni, bolesni... ovaj tjedan učini nešto kako bi im olakšao teret i pomozi im da križ njihove svakodnevice bude lakši.

Pomoli se
Nebeski Oče čija se nezadrživa snaga milosrđa u punini objavljuje u otajstvu križa, po krvi svojega Sina Prvorođenca, našega Gospodina i Boga, platio si silnu cijenu kako bi ponovno osvojio ljubav svojega stvorenja te se smrt, koja je za prvoga Adama bila najvećim znakom samoće i nemoći, preobrazila tako u najveći znak ljubavi i slobode novoga Adama. Daj da i mi danas, koji Tvojim Duhom prožeti, gledamo na Onoga koga su proboli, u tom istom Duhu uzmognemo uzvratiti ljubav tvoju tako da naš cijeli život bude proslava Tvoga Božanskoga Veličanstva, to te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Pozdrav i od Oaze Mira ...

Zbog Moje ljubavi za tebe, Moje je srce bilo slomljeno,
iz Mog srca teče krv i voda života.
Dođi i pij da bi imao život.

Neka te Gospodin Isus ispuni Svojim najobilnijim blagoslovima
Sva slava, čast i hvala Njemu zauvijek &




HVALA TI GOSPODINE

Za sve što si mi dao u proteklim godinama,
Hvala Ti i za sunčane dane, ali i za one oblačne i tužne,
Za mirna popodneva i tamne noći.
Za ljubav i sve lijepe i drage stvari,
za cvijeće i zvijezde na nebu.

Hvala Ti za zdravlje i bolest,
za tugu i radost.
Hvala Ti za sve što si mi dao i za sve što si tražio od mene.
Hvala Ti, Gospodine za Tvoje nasmiješeno lice i prijateljsku ruku koja me održala snažnim.
Hvala Ti za samoću, za rad, za brige, za strahove, za teškoće i suze.
I za sve što me približavalo Tebi.
Vidio sam Tvoju ruku punu ljubavi i Tvoju providnost čak i u lošim stvarima!
Hvala Ti što si me održao na životu,,
za Tvoju zaštitu, toplinu i skrb,
Hvala Ti, Gospodine što si mi dao prijatelje i drage osobe.
Hvala Ti za sve što si stvorio, posebno za muškarce i žene,
Koje si stvorio na svoju sliku i priliku
Hvala Ti za nevinu malu djecu u našim obiteljima i
Za dobre duše koje žive prema Tvojoj volji.


Hvala Ti, Gospodine. Hvala Ti, Gospodine
Za ovu godinu i za svih njenih 366 dana
Spreman sam učiniti sve što želiš, Gospodine,
Spreman sam Te slijediti u svim okolnostima
ali, molim Te za vjeru, da Te uvijek mogu vidjeti u svemu i svima,
Za nadu, da se nikada ne razočaram,
i za kršćansku ljubav, da svakim danom sve više mogu ljubiti Tebe i bližnje,
i da omogućim da Te moji bližnji mogu ljubiti.
Podaj mi strpljenje i poniznost,
nevezanost i darežljivost,
podaj mi, Gospodine ono što samo Ti znaš da je dobro za mene,
jer ja ne znam što je za mene dobro i ne usudim se tražiti.
Da mi srce bude budno, uho pozorno, ruke i um djelatni,
i da uvijek budem spreman vršiti Tvoju Svetu Volju uz Tvoju milost.
Gospodine! Izlij svoju milost i blagoslove na sve meni drage osobe i podaj cijelom svijetu Svoj mir.
Hvala Ti, Gospodine.Hvala Ti, Gospodine. Amen.

Zazovimo Duha Božjeg:

Gospodine, molimo te za novo izliće Duha Svetoga.
Ne znamo što tražimo, ali bez Tvoga Svetoga Duha ne možemo.
O Gospodine otvori Nebesa.
I prospi po našim dušama prah svojih milosti, darova, svojih plodova i karizmi.
Dođi Duše Sveti, dodirni moje srce kako bih mogao ljubiti Isusa. Mariju. Crkvu. Cijeli svijet.
O Dođi Duše Sveti dodirni moje usne, udijeli mi dar molitve.
Dođi Duše Sveti, diši u meni.
O Dođi Duše Sveti, rastopi moje ledeno srce.
Dođi Duše Sveti, zapali nas iznutra ognjem svoje Božanske Ljubavi.
Dođi Duše mudrosti i nježnosti.
O dođi Duše razumijevanja, Duše svjetlosti.
Dođi Duše Sveti, udijeli mi mir, udijeli mi spoznaju da znam što znači biti katolik, što znači biti kršćanin.
Udijeli nam Gospodine milost da te možemo radosno slaviti. Da budemo radosni kršćani.
Molimo te oslobodi nas od svake tuge i žalosti. Svakoga straha i tjeskobe.
Isuse, ja te molim da obnoviš u nama snagu sedam svetih sakramenata, sedam darova Duha Svetoga.
Molimo te osobito večeras, ojačaj našu vjeru.
Dodirni potpuno naša srca. Molimo za raskajano srce, za obraćenje.
Isuse, molimo te i za sve darove o kojima govori Sveti Pavao. Za dar molitve u jezicima, za darove kliktanja u jezicima, darove proroštva, razlučivanja duhova, za darove propovijedanja i poučavanja.
Dođi Duše Sveti sa svojom vatrom.
Neka tvoja snaga, tvoj Oganj, spusti se na svakoga od nas.
To te sve molimo po moćnom zagovoru naše Nebeske Majke, kraljice naših srdaca, Kraljice anđela.


Isus govori:

Došao sam baciti Oganj na zemlju i što hoću ako je već planuo! Gdje si ti, blizu, ili daleko od toga Ognja? Smrzavaš se u ledu ili se griješ na suncu moje milosti prema tebi? Oganj gori za tebe. Kao što sunce sja za tebe, tako Oganj moje Ljubavi, moga Duha grije i gori za tebe. Priđi bliže, da vidiš kako grm gori a ne sagorijeva. To te moj Duh zove! Dođi bliže da te zagrije i zagrli, i zapali u tebi oganj moje ljubavi. Ne boj se! Taj plamen hrani i brani, rasvjetljuje, lijeći i oslobađa. Ta svjetlost je sjajna, ali jestiva, blaga i mila. Uđi u milinu moga Duha Svetoga i ostani u njoj dokle god želiš! Duh Sveti, to je Duh koji te ljubi, ući, prosvjetljuje.
Primite moga Duha Svetoga!
Primite Duha Svetoga!

Zazovimo Duha Božjeg:

Gospodine, molimo te za novo izliće Duha Svetoga.
Ne znamo što tražimo, ali bez Tvoga Svetoga Duha ne možemo.
O Gospodine otvori Nebesa.
I prospi po našim dušama prah svojih milosti, darova, svojih plodova i karizmi.
Dođi Duše Sveti, dodirni moje srce kako bih mogao ljubiti Isusa. Mariju. Crkvu. Cijeli svijet.
O Dođi Duše Sveti dodirni moje usne, udijeli mi dar molitve.
Dođi Duše Sveti, diši u meni.
O Dođi Duše Sveti, rastopi moje ledeno srce.
Dođi Duše Sveti, zapali nas iznutra ognjem svoje Božanske Ljubavi.
Dođi Duše mudrosti i nježnosti.
O dođi Duše razumijevanja, Duše svjetlosti.
Dođi Duše Sveti, udijeli mi mir, udijeli mi spoznaju da znam što znači biti katolik, što znači biti kršćanin.
Udijeli nam Gospodine milost da te možemo radosno slaviti. Da budemo radosni kršćani.
Molimo te oslobodi nas od svake tuge i žalosti. Svakoga straha i tjeskobe.
Isuse, ja te molim da obnoviš u nama snagu sedam svetih sakramenata, sedam darova Duha Svetoga.
Molimo te osobito večeras, ojačaj našu vjeru.
Dodirni potpuno naša srca. Molimo za raskajano srce, za obraćenje.
Isuse, molimo te i za sve darove o kojima govori Sveti Pavao. Za dar molitve u jezicima, za darove kliktanja u jezicima, darove proroštva, razlučivanja duhova, za darove propovijedanja i poučavanja.
Dođi Duše Sveti sa svojom vatrom.
Neka tvoja snaga, tvoj Oganj, spusti se na svakoga od nas.
To te sve molimo po moćnom zagovoru naše Nebeske Majke, kraljice naših srdaca, Kraljice anđela.


Isus govori:

Došao sam baciti Oganj na zemlju i što hoću ako je već planuo! Gdje si ti, blizu, ili daleko od toga Ognja? Smrzavaš se u ledu ili se griješ na suncu moje milosti prema tebi? Oganj gori za tebe. Kao što sunce sja za tebe, tako Oganj moje Ljubavi, moga Duha grije i gori za tebe. Priđi bliže, da vidiš kako grm gori a ne sagorijeva. To te moj Duh zove! Dođi bliže da te zagrije i zagrli, i zapali u tebi oganj moje ljubavi. Ne boj se! Taj plamen hrani i brani, rasvjetljuje, lijeći i oslobađa. Ta svjetlost je sjajna, ali jestiva, blaga i mila. Uđi u milinu moga Duha Svetoga i ostani u njoj dokle god želiš! Duh Sveti, to je Duh koji te ljubi, ući, prosvjetljuje.
Primite moga Duha Svetoga!
Primite Duha Svetoga!

Zazovimo Duha Božjeg:

Gospodine, molimo te za novo izliće Duha Svetoga.
Ne znamo što tražimo, ali bez Tvoga Svetoga Duha ne možemo.
O Gospodine otvori Nebesa.
I prospi po našim dušama prah svojih milosti, darova, svojih plodova i karizmi.
Dođi Duše Sveti, dodirni moje srce kako bih mogao ljubiti Isusa. Mariju. Crkvu. Cijeli svijet.
O Dođi Duše Sveti dodirni moje usne, udijeli mi dar molitve.
Dođi Duše Sveti, diši u meni.
O Dođi Duše Sveti, rastopi moje ledeno srce.
Dođi Duše Sveti, zapali nas iznutra ognjem svoje Božanske Ljubavi.
Dođi Duše mudrosti i nježnosti.
O dođi Duše razumijevanja, Duše svjetlosti.
Dođi Duše Sveti, udijeli mi mir, udijeli mi spoznaju da znam što znači biti katolik, što znači biti kršćanin.
Udijeli nam Gospodine milost da te možemo radosno slaviti. Da budemo radosni kršćani.
Molimo te oslobodi nas od svake tuge i žalosti. Svakoga straha i tjeskobe.
Isuse, ja te molim da obnoviš u nama snagu sedam svetih sakramenata, sedam darova Duha Svetoga.
Molimo te osobito večeras, ojačaj našu vjeru.
Dodirni potpuno naša srca. Molimo za raskajano srce, za obraćenje.
Isuse, molimo te i za sve darove o kojima govori Sveti Pavao. Za dar molitve u jezicima, za darove kliktanja u jezicima, darove proroštva, razlučivanja duhova, za darove propovijedanja i poučavanja.
Dođi Duše Sveti sa svojom vatrom.
Neka tvoja snaga, tvoj Oganj, spusti se na svakoga od nas.
To te sve molimo po moćnom zagovoru naše Nebeske Majke, kraljice naših srdaca, Kraljice anđela.


Isus govori:

Došao sam baciti Oganj na zemlju i što hoću ako je već planuo! Gdje si ti, blizu, ili daleko od toga Ognja? Smrzavaš se u ledu ili se griješ na suncu moje milosti prema tebi? Oganj gori za tebe. Kao što sunce sja za tebe, tako Oganj moje Ljubavi, moga Duha grije i gori za tebe. Priđi bliže, da vidiš kako grm gori a ne sagorijeva. To te moj Duh zove! Dođi bliže da te zagrije i zagrli, i zapali u tebi oganj moje ljubavi. Ne boj se! Taj plamen hrani i brani, rasvjetljuje, lijeći i oslobađa. Ta svjetlost je sjajna, ali jestiva, blaga i mila. Uđi u milinu moga Duha Svetoga i ostani u njoj dokle god želiš! Duh Sveti, to je Duh koji te ljubi, ući, prosvjetljuje.
Primite moga Duha Svetoga!
Primite Duha Svetoga!

Zazovimo Duha Božjeg:

Gospodine, molimo te za novo izliće Duha Svetoga.
Ne znamo što tražimo, ali bez Tvoga Svetoga Duha ne možemo.
O Gospodine otvori Nebesa.
I prospi po našim dušama prah svojih milosti, darova, svojih plodova i karizmi.
Dođi Duše Sveti, dodirni moje srce kako bih mogao ljubiti Isusa. Mariju. Crkvu. Cijeli svijet.
O Dođi Duše Sveti dodirni moje usne, udijeli mi dar molitve.
Dođi Duše Sveti, diši u meni.
O Dođi Duše Sveti, rastopi moje ledeno srce.
Dođi Duše Sveti, zapali nas iznutra ognjem svoje Božanske Ljubavi.
Dođi Duše mudrosti i nježnosti.
O dođi Duše razumijevanja, Duše svjetlosti.
Dođi Duše Sveti, udijeli mi mir, udijeli mi spoznaju da znam što znači biti katolik, što znači biti kršćanin.
Udijeli nam Gospodine milost da te možemo radosno slaviti. Da budemo radosni kršćani.
Molimo te oslobodi nas od svake tuge i žalosti. Svakoga straha i tjeskobe.
Isuse, ja te molim da obnoviš u nama snagu sedam svetih sakramenata, sedam darova Duha Svetoga.
Molimo te osobito večeras, ojačaj našu vjeru.
Dodirni potpuno naša srca. Molimo za raskajano srce, za obraćenje.
Isuse, molimo te i za sve darove o kojima govori Sveti Pavao. Za dar molitve u jezicima, za darove kliktanja u jezicima, darove proroštva, razlučivanja duhova, za darove propovijedanja i poučavanja.
Dođi Duše Sveti sa svojom vatrom.
Neka tvoja snaga, tvoj Oganj, spusti se na svakoga od nas.
To te sve molimo po moćnom zagovoru naše Nebeske Majke, kraljice naših srdaca, Kraljice anđela.


Isus govori:

Došao sam baciti Oganj na zemlju i što hoću ako je već planuo! Gdje si ti, blizu, ili daleko od toga Ognja? Smrzavaš se u ledu ili se griješ na suncu moje milosti prema tebi? Oganj gori za tebe. Kao što sunce sja za tebe, tako Oganj moje Ljubavi, moga Duha grije i gori za tebe. Priđi bliže, da vidiš kako grm gori a ne sagorijeva. To te moj Duh zove! Dođi bliže da te zagrije i zagrli, i zapali u tebi oganj moje ljubavi. Ne boj se! Taj plamen hrani i brani, rasvjetljuje, lijeći i oslobađa. Ta svjetlost je sjajna, ali jestiva, blaga i mila. Uđi u milinu moga Duha Svetoga i ostani u njoj dokle god želiš! Duh Sveti, to je Duh koji te ljubi, ući, prosvjetljuje.
Primite moga Duha Svetoga!
Primite Duha Svetoga!

Isus je za nas umro. Na maslinskoj gori se znoijo krvavim znojem. Pretrpimo i mi za njega nesto. Molite se za jednog momka Vlatka da mu dragi Bog pomogne. Bog vas Blagoslovio.

ljudi koji su krvarili

Svjedočanstvo Vikice

Rođena sam u katoličkoj obitelji s četvoro djece od kojih sam bila najstarija. Kao mala primila sam sakrament krštenja, prve pričesti i svete potvrde.
Majka je bila stup obitelji( i danas je), naučila nas je moliti krunicu koju smo svakodnevno molili klečeći , blagoslivljala je hranu za stolom, vodila nas na nedjeljnu misu.
Otac se nije protivio, ali on sam je imao drugačije putove. Ja sam ga jako voljela, a i on je volio nas djecu.
Otac više nije među živima, napustio nas je prije godinu i pol , ali je ipak prije smrti obavio sakrament pomirenja i uspio se oprostiti sa nama. Iako nije izgovorio molbu oproštenja znamo da mu je bilo žao zbog života koji je proveo ne mareći za Gospodina i za sve boli koje je nanio cijeloj obitelji. Molimo se za njega i prikazujemo svete mise za oprost njegovih grijeha i odlazak u Nebo.

Imali smo teško djetinjstvo i ranu mladost. Puno toga nismo imali, a željeli smo.
Unatoč tome, mama nas je odgajala s ljubavlju, učeći nas odgovornosti, poštenju i požrtvovnosti jednih za druge.
Sjećam se da je govorila da bez Boga i Božje milosti ne možemo ništa učiniti. Vrlo rano sam spoznala da Bog može činiti čudesa u životima ljudi. Moj mlađi brat je imao 3 godine, a nije hodao.

Mama ga je zavjetovala nekom svecu, pješačili smo do tamo 10 km i kad smo se vratili on je jednostavno ustao iz kolica i potrčao za mnom.

Nikada neću zaboraviti (imala sam 5 godina) moju majku u trenutku kad je vidjela da joj je sin ustao iz kolica, kako pada kao pokošena na koljena i širi ruke prema nebu, izgovarajući hvale Gospodinu.

Raznim zavjetima, hodočašćima, postu i molitvama moje majke, mi smo redovito ozdravljali kako od težih, tako i od lakših bolesti ili problema. Za dobro učenje utjecali smo se Svetom Anti.
Imali smo nevidljivu pomoć s Neba i za mene dijete-to je bila najnormalnija stvar. Danas razumijem značenje Isusovih riječi da ako budemo imali vjere kao mala djeca, baštinit će mo Kraljestvo Božje.

Ne znam kad sam prestala biti dijete i ne sjećam se kad sam izgubila ili gurnula u podsvijest i ono " gorušičino zrno", ali se sjećam da sam odrastajući s ushićenjem upijala svijet oko sebe i on je za mene bio veliko čudo.

Rano sam otišla od kuće studirati u veliki grad.
Iako sam dobro učila i završavala godine studiranja u roku, život u velikom gradu je bio pun iskušenja za mene. Živjela sam u okruženju ljudi različitih nacionalnih, vjerskih, moralnih stajališta.
Komunistička partija i njena ideologija je bila in. Nisam se dala. Tu sam bila jaka jer u mom rodnom mjestu je bila "sramota" biti u partiji. Bila je "sramota" i "udati se za drugu vjeru".
Ali, ja sam sada bila "intelektualka" , a tu je bilo i bratstvo i jedinstvo. Da ne duljim, upustila sam se vezu s dečkom koji je bio druge vjere, drugačijih nazora i sasvim različit od mene. To je dugo trajalo, molitvama moje majke spasila sam se tog braka.

Završila sam faks, vratila se u zavičaj i zaposlila u struci.

Onda se dogodila tragedija u mojoj obitelji.
Moja mlađa sestra je koncem svibnja 1988. god. poginula u prometnoj nesreći.
Imala je samo 22 godine. Tu osobu sam voljela najviše na svijetu.

Tad mi se svijet srušio. Ne mogu opisati bol koju sam osjećala kad sam osvijestila činjenicu da je "nema više".
Optužila sam Boga za to. Bila sam na rubu pameti.
Iako su župnik i časne sestre moje župe bili uz mene, molili sa mnom, pričali mi o Božjoj ljubavi i dobroti, ja se nisam dala. Bog je bio kriv jer mi uze najvoljenije biće. Sjećam se da sam jednom ispisala 3 bilježnice uz neprestani niz pitanja -Bože, zašto?
Odlazila sam na mise, ali iznutra sam bila mrtva. Iste te godine na hodočašću u Međugorju za vrijeme mise (bila sam vani) vidjela sam Križ na Križevcu koji se vrtoglavo okretao oko svoje osi u smjeru kazaljki na satu i obrnuto. Gospodin me je zvao, ali ja sam bila gluha.

Tri godine iza toga vratila sam se u grad u kojem sam studirala, upisala poslijediplomski studij, zaposlila, a onda udala za svog nekadašnjeg profesora.
Bilo je kao u nekom transu, nije mi smetalo što se nismo mogli crkveno vjenčati jer on nije imao sakramente, a nije ih ni želio.
Pokušavala sam ga nagovoriti, bio je počeo ići i na vjeronauk i odustao. Pomalo sam i ja odustajala od Boga, a zajednički život nam je postao pravi pakao.

A onda još jedan težak udarac. Moj mlađi brat je poginuo u ratu. Branio je svoj hrvatski dom.
Prošao je kroz moj život kao dašak vjetra, otišao je hrabro-položivši svoj život za prijatelje.
Ima li veće ljubavi od te?

Onda se rodio Pavao- to malo nježno biće, bila sam presretna.
Željela sam ga svim srcem.

Krstili smo ga s mjesec dana, a 22 mjeseca poslije toga na svijet je došao i Josip- predivna beba s velikim plavim očima.

Bio je pravi mali anđeo. Uživala sam u majčinstvu, a brak mi se raspadao.
Suprug je bio preslika mog oca i on je imao neki svoj svijet u kojem nije bilo mjesta za nas troje.
Strašno sam patila, znala sam da nekako moram izvući djecu i sebe iz tog ponora.
Utjecala sam se Majci Božjoj, moj veći interes za molitvom pobudio je otac James, seminarima u Hrvatskoj.
Godinama se nisam ispovjedala jer nisam mogla primiti pričest obzirom sam živjela u grijehu sa suprugom.
Na jednom seminaru u Zagrebu kojeg je vodio otac Robert de Grandis, pukla sam kao tikva,silina Duha Svetoga se sručila na mene i ja sva raskajana ispovjedih se plačući i lijući gorke suze.
Bijaše to plač zbog grijeha, neposlušnosti Bogu, ignoriranja Božjih zapovjedi, zbog propuštenog vremena s Isusom i Marijom, istinski pokajnički plač.

Međutim, tada još nisam znala što mi Gospodin sprema kako bi me vratio u potpunosti k Sebi, izvoru Života, Putu i Istini.

Koncem kolovoza 2004. god. najprije umire moj tata, a onda koncem rujna moj Josip dobiva dijagnozu Hodgkinova limfoma-IIIa stupanj. Još se nisam povratila od žalosti za tatom kojeg sam voljela, a onda šok; kemoterapije u Klaićevoj bolnici, suprug gubi glavu i odlazi živjeti u kući na selu, moja dobra i žalosna mama dolazi kako bi bila uz mene i djecu.

Svijet mi se ponovo srušio, mislila sam da ću poludjeti.
Bila sam na dnu dna, u najgoroj kaljuži.

Ali ne znam kako, smogla sam snage i krenula od Križa Gospodinovog na zidu moje dnevne sobe, gdje sam Mu se bacila pod noge i vrisnula OČE, NEMOJ ME OSTAVITI!

Sve boli, patnje, grijehe svoje i zauzdane krikove ispustih tu pod Križom moga Isusa i dobih spoznanje promašenosti tolikih godina proživljenih bez Gospodina, zaboli me ta bol i potom se s smirenjem moje duševne boli, mir spusti na mene.

Dobih snagu i što mi je bilo nevjerojatno- najednom spoznah da ovaj križ koji dobih je križ ljubavi i da se ne plašim uzeti ga i krenuti put Kalvarije. Znala sam da je to put moga spasenja.

Dignula sam se i krenula.
Najprije na životnu ispovijed, a onda sam se uključila i u molitvenu zajednicu.
Molili smo svakodnevno Gospine krunice, postili, djeca su molila krunicu Božanskog milosrđa. Mama i ja smo molile tridesetodnevnicu dušama u čistilištu za pokojnog tatu, a najviše sam molila za bolesnu djecu koju sam upoznala u bolnici.

U Klaićevoj bolnici sam upoznala toliko boli i patnje; tamo mala djeca svakodnevno umiru u mukama.
Zaista, imala sam dojam da smo u dolini smrti.
Ali vidjela sam tamo i toliko ljubavi kao nigdje drugdje, ta mala bića tako bespomoćna u svojoj boli su tako herojski trpila svoje patnje, u njima sam gledala malog Isusa.

Moj Josip je trpio ali mi to nikad nije pokazao, čak me je hrabrio i govorio mi da će sve biti u redu. "Moli se, mama" - stalno mi je govorio i kad smo navečer odlazili doma s kemoterapije uvijek me nježno( bez obzira na mučnine koje je imao) za ruku odveo u kapelicu u bolnici. "Idemo zahvaliti, mama", govorio bi.

Znala sam da će Josip biti dobro, jednostavno sam od onog trenutka pod Križem dobila spoznanje da će s Josipom sve biti u redu.

Imala sam predođbu da se Duh Sveti spustio na mene i blagoslovio me i moju obitelj.

Ali Gospodin je želio još više od mene, više predanosti, više ljubavi, žrtve... Uoči Svih svetih mom starijem sinu, nakon što sam se s Josipom vratila iz bolnice s kemoterapije, primijetih na vratu veliku oteklinu limfnog čvora, koju ujutro nije imao.

Došlo je do toga da sam i njega sutradan dovela u Klaićevu, odmah su ga uputili na onkologiju, misleći da se i tu radi o Hodgkinu.

Ponovo sam bila pod Križem, molila sam Gospodina da mi ostavi jednog sina. Mama je molila za mene da prihvatim volju Božju.

Opirala sam se danima, tražila sam od Gospodina odgovore za "moju kaznu" i molila ga da mene uzme, a ostavi moju djecu na životu.

Doista, nisam shvaćala.

Nisam mogla izgovoriti onu Isusovu rečenicu: "Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne moja nego tvoja volja Oče, neka se vrši" .

Molila sam Gospu da mi pomogne, tek sam ju sad razumjela. Govorila sam joj o svojoj boli i kako razumijem njenu bol dok je gledala okrvavljenog sina raspetog na križu.

Počela sam s ljubavlju razmatrati otajstva krunice. Ljubila sam ju često, njenu sliku i sliku Njezinog sina. Molila sam krunice pobjede. Prala sam se u Krvi Kristovoj.

Pa i onda kad je par dana iza toga i moja mama dospjela u bolnicu, jer je pala i zadobila rupturu mišića desne ruke, bila sam u situaciji da je sva moja obitelj bila u različitim bolnicama.

Trčala sam od jednog do drugog- Klaićeva- Josipove kemoterapije, zarazna bolnica-jer je Pavao bio na ispitivanju i Trauma- vodila sam mamu na vježbe.

A predstojala mi je i sudska rasprava u svezi rastave braka. Sve ovo vrijeme suprug nije bio s nama, još mi je otežavao i prijetio da će uzeti djecu i dr.

On doista nije shvaćao da ih može uzeti samo ONAJ koji ih je stvorio.

Novaca je bilo sve manje jer sam bila na bolovanju, moj "dopušteni minus" u banci se vrtoglavo povećavao. A Josipu je trebalo toliko toga za liječenje.

Ali ja nisam više bila ona ista ! Kao da sam sagorjela u toj boli, odbacila neku staru prljavu ljušturu i dobila novi vid, novi Duh. Čak naprotiv, bila sam puna pouzdanja u Božju ljubav, smirena, nasmijana i još sam tješila druge.

Nikada dotada nisam toliko ljubavi imala u sebi, nisam se plašila.

Govorila sam si: "Ta tko će protiv mene, kad je moj Bog uz mene!" GOSPODIN MOJ I BOG MOJ!

Pisala sam ocu Jamesu i molila ga da se moli za moju obitelj. Odgovorio mi je poslanicom Filipljanima: "Radujte se u Gospodinu, uvijek se radujte!" Razumjela sam.

I doista sam bila radosna istinski, novaca više nisam imala, prijatelji su se udaljili, ali ja sam imala svog najboljeg prijatelja - Isusa.

Spoznala sam Njegovo istinsko prisustvo u svetoj hostiji, najviše sam se radovala našim susretima u Euharistiji. Nikad me nije prekorio, nije mi zamjerao na mojim pogreškama, volio je moje raskajano srce i gledao je točno u nutrinu moga srca.

Sredinom 12. mjeseca Pavlu se kvrga s vrata počela smanjivati, dijagnoza je bila - mononukleoza. Mama se oporavila.

Pavao je ozdravio i vratio se u školu. Ja sam neprestano bila s Gospodinom i u Gospodinu.

Pjevala sam mu, razgovarala s njim, posvećivala mu sve trenutke, blagoslivljala sve.
Odlazila sam 3-4 puta tjedno u crkvu i snagu crpila iz Tijela Kristovog.

U drugom mjesecu 2005. Josip je završio kemoterapije. Otišli smo u Klagenfurt na jednu pretragu koje nema u Hrvatskoj. Pretrage su pokazale da Josip nema zloćudne bolesti. Slava Gospodinu!

Prije puta, liječnici u Klaićevoj bolnici su bili skeptični u svezi moga uvjerenja da je Josip zdrav, čudili su mi se i pitali me otkud mi toliko vedrine i optimizma, a dijete mi ima takvu dijagnozu.

Znali su i za tatu ( u početku sam nosila crninu), a i za rastavu braka. Ispitivali su i Pavlovu bolest.
Vidjeli su da sam kraj Josipovog kreveta u bolnici molila krunicu.

Govorila sam im da je Isus ozdravio moje dijete i moju obitelj. Govorila sam i drugim roditeljima o jedinom istinskom iscjelitelju, Isusu.

Velika većina njih je posjećivala Bracu Prokića i druge " iscjelitelje" da "ozdrave" njihovu djecu. Molila sam ih da ne odlaze tamo.

Djevojka koju je " liječio" neki bioenergetičar doslovno se raspala od zloćudnih tvorevina , a umrla je u mukama.
Utjeha mi je što je oko vratila nosila krunicu koju sam joj jednom prigodom poklonila.
Prije toga mi je rekla da joj se sviđa "moj Isus" ali da je za nju prekasno da Ga upozna. Rekla je da ima prekrasne oči i da je sigurno dobar.

Molila sam njene roditelje da pozovu svećenika koji bi joj dao bolesničko pomazanje.
Tupo i prazno su me gledali, s velikom nelagodom, otkrenuvši glavu. Molila sam za njih i za Martinu.

Neki roditelji su došli u moju molitvenu zajednicu.
Njihova djeca su također ozdravila.
Već su svjedočili o tome. Žao mi je sve one koji su, i ne znajući, svoju djecu predali u kandže zloga i k tome još plaćali za ozdravljenje.

A jedini istinski iscjelitelj Isus, naš Gospodin liječi besplatno.

Liječi ljubavlju i duh i tijelo; istom onom ljubavlju kojom je prije dva tisućljeća dao se razapeti na križ, zbog mene, tebe, nas ljudi...

Hvala ti Gospodine na milosti tog spoznanja. Ponijela sam križ radi te velike milosti. I naučila sam da je tvoj križ velika milost, odabranje, apostolat. Uzela sam ga i uzet ću ponovo i ići za Tobom Rabbi. Do vječnosti!

Vrijeme je odmaklo, prošlo je više od godinu i pol dana od svega toga.

Moja obitelj je primila velike milosti, živimo u miru, radosti i pouzdanju u Boga.
S ocem moje djece sam u dobrim odnosima, posjećuje nas svakodnevno. Nikada ne govorim loše djeci o njihovom ocu, naprotiv.
Djeca ga vole i trebaju. Sve te odnose prepuštam Gospodinu.

Shvatila sam da je najvažnije duhovno ozdravljenje. Imati tako malo, a biti zadovoljan, sretan, ispunjen.

Naravno, imamo i svakodnevnih problema s ocjenama u školi, razbijenim nosevima, koljenima, susjedovim prozorima, bratskim prepirkama tko je jači, pametniji, s previše gledanja televizije, video-igricama i dr. Pokvari se i auto, zašteka veš-mašina. Nemamo novaca za nove "role", za treniranje sportova. Ali ima dobrog nogometa i na livadi...

Svakodnevno rastem u vjeri.

U svim stvarima, ljudima i prilikama nastojim gledati Božjim očima i tako učim svoju djecu. Nije lako, ima i padova, ali Gospodin je uvijek spreman doći kad Ga pozovemo.

Svaki novi dan za mene je dar Očev, započinjem ga prikazujući mu sebe, svoju djecu, obitelj i cijeli svijet.

Tražim Njegovo vodstvo u svim stvarima.

Milošću Majke Božje i njenim zagovorom za svibanjsku pobožnost,odlučila sam svakodnevno ići na krunicu i misu.

Ne mogu više živjeti bez Gospodina. Radujem se našem svakodnevnom susretu u euharistiji.

Čitam svakodnevno Bibliju i uočavam savršenstvo i ljepotu Božje riječi.

Spoznala sam da me On ljubio i onda kad sam bila slijepa i gluha za Njega.

Gospodine, nauči nas ljubiti onako kako Ti nas ljubiš!

Svjedočim u ime Isusa Krista da si Ti dobar Otac koji pripravi najljepšu gozbu za izgubljenog, a ponovo vraćenog sina.

Mogu, s Božjom hvalom na usnama, doista reći da sam "uskrsnula iz mrtvih". Jer, živjela sam, a bijah mrtva, udisala sam, a dah mi se ledio.

Sada SAM ISTINSKI ŽIVA . U GOSPODINU!

Istinita je ona anđelova tvrdnja na Isusovom grobu: "Što tražite živoga među mrtvima?"
Svojim uskrsnućem nije želio pokazati čudo, nego naučiti nas da možemo odbaciti staro i novo gle, evo nastaje!

Zemlja teško diše zbog topota osude...

Dan se ogleda u križu i čeka da ga primiš na se...

Lomi Ti se korak...

Optače Te Majčin malaksali pogled...

U Šimunovu srcu susrećeš šum anđeoskih krila...

U Veroniki prepoznaješ otisak budućih naraštaja koji će Te voljeti i slijediti...

U krhotinama pada ispuštaš uzdah kakav nebo i zemlja nisu nikad čuli...

Gasiš jauk srži jeruzalemskih žena...

Ustupaš nam svoje tragove...

Dok oko Tebe i po Tebi vrvi zloba vojnika, misliš na uzbibano zrelo žito...

Otvaraju se putovi Tvojoj krvi...

Bičevi munja i iglice kiše razglašavaju da si Ocu predao duh...

I do mene dopiru drhtaji suza Tvoje Majke...

U krošnjama maslina oko Tvoga groba, lahor najavljuje uskrsnuće...

Ivna Talaja

Pepelnica označava početak korizmenog vremena. To je vrijeme pokore, razmišljanja i posta, koje nas priprema za Kristovo uskrsnuće u Uskrsnu nedjelju, preko kojeg smo otkupljeni.

Zašto se pepeljamo

Pepeo je simbol pokore i pomaže nam razviti duh poniznosti i žrtve. Dok se naša čela pepeljaju prisjećamo se riječi: Sjeti se, čovječe, prah si i u prah ćeš se vratiti. Pepeljamo se kako bismo obuzdali oholost svojih srdaca i podsjetili se da je život na zemlji prolazan.

Pepeljenje se koristi od davnine. Kršćani koji su počinili teške grijehe, javno su izvršavali svoju pokoru. Na Čistu srijedu (Pepelnicu), biskup bi blagoslovio marame za kosu, te ih posuo pepelom načinjenim od grana palmi od prethodne godine. Te marame su pokornici trebali nositi tijekom četrdeset dana pokore. Tada, dok su vjernici recitirali sedam pokorničkih psalama, pokornici bi bili istjerani iz crkve zbog svojih grijeha, baš kao što je Adam, prvi čovjek, bio istjeran iz Raja zbog svoje neposlušnosti. Pokornici ne bi ulazili u crkvu sve do Velikog četvrtka kada bi zaslužili pomirenje nakon četrdeset dana pokore i sakramentalnog odrješenja. Kasnije su svi kršćani, bez obzira da li su bili javni ili skriveni pokornici, dolazili primiti pepeo zbog pobožnosti. U stara vremena, nakon pepeljenja slijedila je pokornička procesija.

Pepeo

Pepeo se pravi od blagoslovljenih grančica palme korištenih na Palmanu nedjelju prethodne godine. Pepeo se blagoslivlja blagoslovljenom vodom i kadi tamjanom. Mada pepeo simbolizira pokoru i kajanje, on nas također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Njegovo božansko milosrđe je posebno izraženo tijekom korizmenog vremena, i Crkva nas poziva tražiti to milosrđe tijekom cijele Korizme uz razmišljanje, molitvu i pokoru.

NAPASTOVANJA U PUSTINJI

Već na samome početku Isusova javnoga života, odmah poslije svečanoga proglašenja od Oca na Jordanu, pristupa Sotona Isusu u pustinji s nakanom da kuša. Isus se, naime, povukao u pustinjsku samoću i ondje je molio i postio četrdeset dana i četrdeset noći. Očito je spreman, u najimtimnijem sjedinjenju s Ocem i u odricanju i pokori, suprostaviti se zamkom Zloga.
Prva zamka napasnika glasila je: Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.
(Mt 4,3). Isusov odgovor je: Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta! (Mt 4,4). Nema dvojbe da je napasnik, po svojem viđenju, nastojao izabrati najpogodniji trenutak. Bio je to trenutak Isusove fizičke iscrpljenosti.
Kad je čovjek iscrpljen i gladan, normalno je da mu je potrebna hrana. No, ovdje treba mudro prepoznati zamku Zloga. S njime treba uvijek biti na oprezu! U stvari, mnogi grijesi u našemu životu tako negdje započnu: lakoumnost, manja popuštanja osjećajima sjetilnosti, odavanje tjelesnim užitcima..., a sve to pod krinkom dopuštenoga. Sve to često prati pokušaj opravdanja: Pa svi tako rade, svi tako postupaju! A Sotona je tako vješt. On se ne želi odmah pokazati i otkriti; ne želi da ga prepoznamo kao palog anđela u stanju pobune. Naprotiv on se najradije predstavlja kao anđeo svjetla, predatavlja se kao milosrdan, sažalan, suosjećajan, Kristu, koji je iscrpljen glađu, predlaže da jede. Dakle, da utaži glad. Pa što je normalnije od toga?, ali nije riječ o tome. Krist je Bog i opaža opasnost koja se tu krije. Radi potrebe tijela čovjek je u opasnosti zanemariti duh. Koliki danas ni na što drugo ne misle nego kako će napuniti želudac i zadovoljiti svoje tjelesne strasti, a dušu ostavljaju praznu, bez Boga! Isus je mogao učiniti čudo; ta on će u dva navrat nahraniti tisuće ljudi u pustinji; umnožavajući kruhove! No ovdje je riječ o podmukloj zamki. I zato je Isusov odgovor kategoričan odlučan i ne dopušta nikakvo popuštanje: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego i o svetoj riječi što izlazi iz Božjih usta (Mt 4,4)
Slijedi drugi napad. Moramo znati da Sotona nikada sebe ne drži pobjeđenim. Kad mu prva zamka nije pošla za rukom, onda poziva Isusa da se s njim popne na vrh Jeruzalemskoga hrama. Tada mu reče: Ako si sin Božji,baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe, i na rukama će te nositi da se gdje nogama ne spotakneš o kamen.(Mt 4,6), drugim riječima, da ne slomiš nogu. Ovdje se krije još dvoličnija zamka. U ovim riječima Sotone krije se grijeh taštine. Predlaže Isusu da izvede senzaciju pred svijetom, salto mortale. Svi će mu aplaudirati, svi će mu se diviti i svi će ga početi slaviti. Ljudi su željni senzacija. Ljudi žele imati svoje idole s kojima se rado poistovječuju: Pjevaće, glumce, sportaše:. Ljudi su i danas, kao i u starom Rimu, «željni kruha i igara.» Isusov je odgovor, kao i u prvome slučaju, oštar, odlučan i bez kompromisa. Isus odgovara napasniku: Pisano je također: Ne iskušavaj gospodina, Boga svojega! (Mt 4,7). Kad bi Isus udovoljio napasniku, značilo bi to promjenu uloga, tj. dati stvorenju ulogu Stvoritelja. Sotona je razjaren, bijesan, jer je i drugi put doživio neuspjeh. Nije uspio nagovoriti Isusa da na njegov prijedlog učini čudo.
I, slijedi treći napad napasnika. Ovaj je najstrašniji. Sotona navodi Isusa na grijeh koji upropašćuje čovjeka za svu vječnost: Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš (Mt 4,8-10). Koje li ludosti u Sotone! On umišlja da je sve njegovo. A zapravo, on nema ništa. Toliko toga čovjeku obećava: uspjeh, slavu, popularnost, vlast, bogatstvo, sreću, napredak, užitak. I onda mu, na kraju, sve to oduzme, dovodeći ga na rub ponora. A redovita mu je strategija uvjeriti čovjeka kako je sve propalo, kako mu život više nema nikakve vrijednosti ni smisla i ostaje samo jedan korak do odluke da čovjek digne ruku na sebe i oduzme sebi život. Zar nismo u ovome našemu vremenu svjedoci sve učestalijih samoubo-
stava, osobito kod mladih ljudi?
Isus i treći put vrlo odlučno odbija Sotoninu zamku: Odlazi, Sotono! Ta pisanoje:
Gospodinu, Bogu svojemu se klanjaj i njemu jedinome služi! (Mt 4, 10). Koje li snage i odlučnosti u tim Isusovim riječima! U njima se krije tako važna životna pouka za tolike ljude koji se klanjaju jedino idolima, krivim Bogovima: idolu novca, idolu krive znanosti, idolu tjelesnih užitaka, idolu utjecaja i vlasti, idolu karijere, idolu publiciteta, i prestiža idolu droge i alkohola...
U svim ovim napastovanjima kojima je Sotona iskušavao Isusa krije se, zapravo, zamka da se prihvati želja tijela, svijeta, Đavla (hrana, uspjeh, vlast...) koji želi ovladati duhom. A cilj mu je odvratiti od Boga i upropastiti , često vezane. Stari je Adam izabrao obećanje Sotone; Novi Adam, Krist, izabrao je poslušnost Bogu, iako će ga to dovesti do užasne smrti na križu.
Tko bi mogao prebrojiti duše koje danas Sotona drži pod svojom vlašću upravo preko ovakvih zamki?! Svi oni koji su mu povjerovali bili su zavedeni njegovim lažnim obećanjima; a sada ih nesvjesne i «slijepe» često vezane «lancima»; drži za svoje robove. Zato mu sv. Ivan u tri navrata u svojemu Evanđelju daje naziv knez ovoga svijeta. A Isus je došao k nama razoriti tu sotonsku vlast koju Zli ima nad mnogim ljudima koji su povjerovali njegovim podmuklim zavodljivostima; došao je srušiti njegovu moć, raskinuti «lance» kojima je Đavao okovao ljude i svojemu ljubljenome biću dati oslobođenje i život. Zato je svojim učenicima rekao: Sada će Knez ovoga svijeta biti izbačen... Jer on nema nikakve vlasti nada mnom! (usp. Iv 12, 31).

ISUS U EVANĐELJIMA I ZLI DUHOVI

Evanđelisti u svojim spisima žele na osobit način istaknuti Kristovo božanstvo. Stoga posebno iznose izvanredne znakove, čudesa koja je on čitao. Među mnogobrojnim znakovima koje opisuju, veliku i sasvim posebnu važnost pridaju Isusovu gospodstvu nad nečistim dusim To je zato jer je Isusovo djelo, kao što smo već isticali, usmjereno k uništenju moći Sotone i osolobođenju čovječanstva. Tako sv. Marko već u prvome poglavlju svojega Evanđelja tri puta naglašava ovu Kristovu moć: A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut od nečistoga duha. On povika: «Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!» Isus mu zapovijedi: «Umukni i iziđi iz njega!» Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: «Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda i i pokoravaju mu se!» (Mk 1, 23-27). Ovdje je važno zapaziti kako narod povezuje Isusovo propovijedanje s njegovom snagom i vlašću da tjera nečiste duhove. Uvečer, kad sunce zađe, donašaju preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali (Mk 1, 33-34). Važno je zapaziti da Isus ne želi svjedočanstvo zlih duhova, jer oni su u biti lažljivci i sve znaju izvrnuti. On ima svjedočanstvo Očevo, a i nas želi učiniti svojim svjedocima. U prvome poglavlju svojega Evanđelja sv. Marko donosi i ovu rečenicu: I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio. (Mk 1,39).
Sv. Matej nam u svojem Evanđelju također govori kako je Isus mnoge oslobađao: I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare uzete – i on ih ozdravljaše( Mt 4,24). A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi ( Mt 8, 16).
Sv. Luka slično izvješćuje: O zalasku sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti i dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: «Ti si Sin Božji!» On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. (Lk 4,40-41). Nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I koje su mučili nečisti dusi ozdravljajahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala (Lk 6,18-19), i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija, zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; (Lk,8,2).
Posebnu pozornost posvetit ćemo dvama slučajevima koji su vrlo karakteristični i donose neke važne pojedinosti.
Zaustavimo se najprije kod opsjednutoga iz Geraze. Riječ je, naime, o najtežem obliku potpunog đavolskog opsjednuća. Opsjednuti pokazuje nadljudsku snagu. On čak kida lance. U drugim primjerima opsjednuća nema takvih pojava. Nekada sotonsko zlo može izgledati kao fizička bolest. To je primjer gluhonijemog ili zgrbljene žene. I danas se u opsjednutih osoba očituju najrazličitije pojave.
Važno je zapaziti kako zloduh odgovara na pitanje o imenu: Legija mi je ime! Ima nas mnogo! (Mk 5,9). To se i danas događa. Također je zanimljiva činjenica da Isus udovoljava molbi zloduha da ih pošalje u svinje. I danas se događa da pri molitvi egzorcizma zao duh moli egzorcista da ga pošalje ili opet da egzorcist to odredi. Važno je primijetiti da Isus nikada ne zapovijeda nekome opsjednutome da šuti o svojemu oslobođenju, što obično čini kada je riječ o ozdravljenju od neke bolesti.
Drugi je primjer onaj o ozdravljenju mladića kojega desetorica apostola nisu uspjela osloboditi, dok je Isus bio s Petrom, Jakovom i Ivanom na brdu Tabor. Ovo je također vrlo težak primjer opsjednuća. Demon muči dječaka, baca ga ne zemlju; on se koči; pjeni, škripi zubima – tako da se čini da je epileptičar. Zloduh ga želi uništiti i zato ga baca sad u vodu a sad u vatru. Opis donose sv. Luka (9,38-43) i sv. Marko (9,14-27).
Isus je postavio vrlo konkretno i znakovito pitanje: Koliko je vremena kako mu se to događa? (Mk 9,21). Odgovor je bio: Od djetinjstva. Dakle, ovdje se očito želi naglasiti kako nema osobne krivnje žrtve.
Isus postavlja i neke uvjete kako bi mladić bio oslobođen. Najprije traži vjeru od oca: Sve je moguće onome koji vjeruje! ((Mk 9,23). A svojim začuđenim i razočaranim učenicima, zbog njihova neuspjeha, poručuje:Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom. (Mk 9,29). To znači da se neka oslobođenja od zloduha, koja su od posebne važnosti i osobito teška, ne događaju automatski, nego od egzorciste, osim vjere, zahtijevaju dugotrajnu molitvu i post.
Donosimo i neke bitne pojedinosti, koje bi bilo korisno zapaziti u Isusovim susretima s Đavlom u opsjednutim osobama:

zloduh može ući u čovjeka: Nakon zalogaja uđe u nj Sotona (Iv 13,27) – primjer Jude;

poslije oslobođenja zloduh se može vratiti i dovesti mnogo dugih, gorih duhova (Mk 12,43-45);
može izvoditi takva djela da zavede narod, kao što je to učinio Šimun čarobnjak (Dj 8,9 );

u nekim situacijama ima posebnu moć: Ovo je vaš čas i vlast tmina (Lk 22,53);

tu moć Sotona osobito pokazuje u posljednjim vremenima, što se može osobito dobro vidjeti iz Isusovih eshatoloških govora i Apokalipse.

ZLODUH JE BIJESAN KADA GA SE RAZOTKRIVA I UDARA

Židovi i njihovi književnici i farizeji, bojeći se da narod ne počne veličati Isusa, govore: Po poglavici đavolskome izgoni đavle! (Mt 9, 32-34). Sada vidimo da imaš zloduha! (Iv 8,52). Belzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle(Mk 3,22). Isus će na sve pritužbe dati tri odgovora:
U prvom odgovoru želi pokazati kako je takva optužba u sebi potpuno proturječna i besmislena: Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati... Ako je, dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego je kraj (Mk 3,23-26).
Drugi je odgovor još snažniji. Isus želi svojim slušateljima protumačiti što se događa: Ako ja po Duhu Božjem izgonim Đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje (Mt12,28): Sada će knez ovoga svijeta biti izbačen (Iv 12,31).Knez ovoga svijeta je već osuđen (Iv 14,11).
U trećem odgovoru Isus pokazuje svoju potpunu nadmoć i potpuni poraz Sotone: Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu svo njegovo oružje, u koje se uzdao, a plijen razdijeli...(Lk 11,21-22). Knez ovoga svijeta ne može ništa protiv mene (Iv 14,20).

DJELOVANJE SOTONE DANAS

Već smo spomenuli kako su Sotona i njegovi otpali anđeli, iako odijeljeni od Boga, zadržali svoju moć i svoj položaj (Vrhovništva, Vlasti, Moći; Gospodstva...) i kako se tom moći i vlasti služe na zlo. Između prvoga Kristova dolaska na ovaj svijet i posljednjeg suda Sotona nastoji pridobiti za sebe što više ljudi. Njegov je jedini cilj upropastiti i uništiti čovjeka. Sv.
Augustin će ustvrditi da, kad bi Sotona dobio dopuštenje od Boga, nitko od nas ne bi ostao na životu. Tolika je okrutnost Sotone da bi nas svakoga progutao, kad nas Božja zaštita ne bi štitila. Njemu se očito žuri. On zna da je pobijeđen i da ima malo vremena (Otk 12,12). Zato kao očajnik nastoji što više ljudi pridobiti za sebe. Borba protiv moći mraka trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana (GS 37).
Sotona ne može izravno napasti Boga. Protiv njega se bori tako da svoju osvetljivu zlobu, punu mržnje i zavisti, s ljubomorom iskaljuje na ljudima. I svaki se čovjek, bez iznimke, bori. Naš je život ovdje na zemlji jedna trajna kušnja u kojoj se provjeravamo koliko smo vjerni Bogu ili smo podlegli zasjedama vražjim. A na kraju života svima nam se pojavi pred sudištem Kristovim, da svatko primi prema tome, koliko je dobra ili zla činio u svojemu tijelu
Očito je da se moć Sotone u pojedinim razdobljima ljudske povijesti jače ili slabije osjeća, osobito na razini zajednice, a onda i u životu pojedinca. Tako mnogi povjesničari drže da je propast rimskoga carstva bila prouzročena moralnom izopačenošću koja je bila zahvatila cijelo društvo. O tome jasno svjedoči Sv. Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima.
No, mnogi zapažaju kako se i današnji svijet osobito na Zapadu, nalazi na istoj razini. Zli zavodi ljude materijalizmom, hedonizmom konzumizmom...obećavajući im raj na ovoj zemlji. Nažalost, mnogi kršćani nisu prepoznali tragičnju laž i lukave zamke Zloga i tako srljaju svakim danom sve dalje u njegov ledeni zagrljaj. Tome uvelike pridonose sredstva društvenoga priopćavanja, koja često u službi zla i šire ozračje materijalizma, hedonizma, konzumizma...Sotona danas posebno ističe kult seksa, snizujući čovjekovo tijelo na sredstvo grijeha. To je rekli bismo, redovito djelovanje Sotone, koje nazivamo napastovanje na zlo. Toga ima vrlo mnogo i u najrazličitijim oblicima.. Vrlo je raširena i otvorena i drska propaganda raznih sotonskih sadržaja koji izravno i neizravno djeluju na čovjeka, razaraju njegov život i odvode duše u propast.
Ondje gdje je potisnuta vjera, gdje se krnji čistoća, dopušta zločin i nepravednost, izazivaju svađe koje uzrokuju rastave i nastaju nasilja, uvijek sudjeluje Sotona. Djelovanje Sotone i njegovih pristaša obuhvaća cijeli svijet.
Tu su i neprestana napastovanja na oholost, uznositost, zavist na svim razinama i u svim vrstama, na političkom, ekonomskom i diplomatskom području. Zato Isus kaže: Sav je svijet u rukama zloga, i nitko mu ne može izbjeći, nego samo onaj tko se trudi živjeti s Isusom po onim sredstvima koja nam on daje – sakramentima , molitvama, postovima, i sl. Jedino taj može pobijediti Sotonu u ovome njegovom redovitom djelovanju i neće upasti njegova izvanredna djelovanja


IZVANREDNA DJELOVANJA SOTONE

Potrebno se posebno osvrnuti na tzv. Izvanredno djelovanje Sotone, koje Bog očito dopušta u nekim posebnim slučajevima.

1. Izravni fizički napadi od Sotone

Poznato je iz životopisa pojedinih velikih ljudi (primjerice sv. Ivana od Križa, svetoga župnika Arhškog – Ivana Vianeyija ili nedavno proglašenoga svetim o. Pija iz Pitrelcine) kako su na izvanredan način bili šikanirani od zloga duha. Opisuje kako ih je Sotona bičevao i batinao.
Ima također dobih svetih duša koje se ozbiljno trude na putu savršenstva, a, s Božjim dopuš-
tenjem poput Joba, izložene su napadima Sotone. Te su im prouzročene patnje postale sredstvom zadovoljštine, pročišćenja i posvećenja. One služe otkupljenju, jer se patnja, bez obzira na to odakle potječe, pretvara u spasenje ako se prihvaće u vjeri i u velikodušnom duhu žrtve.
No, važno je zapaziti da u svim ovakvim primjerima Sotona nije imao nutarnjeg utjecaja na osobe i zato nije bilo potrebno nad takvim osobama moliti otkletvene molitve ili pak molitve egzorcizma.
Takve osobe, od Boga izabrane, ostvaruju osobita poslanja i zato jer su potpuno posvećene Božjim planovima postaju iznimna karizmatična sredstva za spasenje svijeta te zbog toga ciljevi sotonskih napada izvanredne snage. Sotona ih napada izravno i uzrokuje im iznimno velika trpljenja želeći im nametnuti strah i odvratiti ih od poslanja uz koje su prionuli. Istodo-
bno je u takvim situacijama prisutno i otajstvo Božje providnosti koja iz takvih stanja može izvući veliko dobro. Bog dopušta Zloduhu izvanredno djelovanje na svete ljude kako bi još jače došla do izražaja Božja snaga u njima.

2. Đavolsko opsjednuće

To je najteži oblik sotonskoga djelovanja na čovjeka. Sotona u takvome slučaju potpuno uzme u posjed čovjekovo tijelo, ali ne i dušu. Čovjek tada djeluje ili govori kako Sotona hoće. U takvoj se situaciji dotični jednostavno ne može oprijeti Zloduhu i zato nije moralno odgovoran za svoje riječi ni za svoje čine. Ovakvo je stanje popraćeno čudnim fenomenima: opsjednuti zna početi govoriti nekim novim jezikom, pokazuje izvanrednu snagu, kida čak željezne lance, otkriva skrivene stvari ili čak tuđe misli...Biblija nam donosi onaj poznati slučaj iz Geraze koji smo već spomenuli.
Iskustvo pokazuje da se Đavao može kod pojedinih osoba služiti njihovim tjelesnim moćima kako hoće: može dignuti tijelo osobe i držati ga dugo u zraku, prenijeti je na bilo koje mjesto posve lako i brzo, govoriti drevne i moderne jezike koje ta osoba ne poznaje, recitirati napamet odlomke iz knjiga koje nije nikada čitala, modificirati fizičke funkcije tijela (probavu, izlučivanja sekreta, krvotok, disanje...)
Osoba znade zauzimati najrazličitije položaje, može lako učiti pokrete najvještijih akrobata, hodati i trčati zatvorenih očiju, izbjegavajući svaku zapreku, može čak izvrsno svirati, slikati i činiti druge aktivnosti koje nikada nije učila, izvikivati vrlo oštre glasove, prepoznavati stvati iz prošlosti koje su osobni skrivene, čitati tuđe misli i činiti druga čudnovata djela.
Ovdje treba reči kako se u praksi može susreti mnoštvo različitih đavolskih opsjednuća, koja se međusobno razlikuju po težini, intenzitetu i simptomima. I zato nije dobro uzeti jedan primjer pa po njemu prosuđivati sve slučajeve. Ipak, treba reći da su slučajevi potpunoga đavolskog opsjednuća rijetki, no sigurno ih i danas ima. Karakteristično je kod ovakvoga djelovanja Zloduha da opsjenuti energično odbacuje psovke. No, ovdje je vrlo važno napomenuti kako je nužan stalan oprez, jer se Zloduh zna vrlo često pretvarati kako bi zavarao i skrenuo pozornost na nevažno.
Uz opsjednute osobe često su vezana ubojstva i samoubojstva.

3. Đavolska zlostavljanja

Pod ovim podrazumijevamo najrazličitije poteškoće koje mogu imati pojedine osobe, a izazvane su djelovanjem Zloduha. Tu pripadaju razne smetnje i bolesti, od onih manje teških pa do vrlo teških, koje mogu prijeći čak u opsjednuće. U takvim se slučajevima može dogoditi da osoba izgubi svijest ili počne činiti djela ili izgovarati neke riječi za koje nije odgovorna.
Navest ćemo samo neke primjere koje nam donosi Biblija kako bismo bolje shvatili ovakvo djelovanje. U Starome Zavjetu imamo slučaj pravednoga Joba koji nije bio opsjednut od Sotone, ali je bio od njega teško udaren bolešću, u djeci i u svojemu materijalnome posjedu. U Novome Zavjetu karakterističan je slučaj zgrbljene žene te slučaj gluhonijemoga, koje je Isus oslobodio: oni nisu bili pod potpunim opsjednućem Đavla, ali je njegova prisutnost kod njih izazivala teške fizičke smetnje. Spomenima i slučaj sv. Pavla, koji očito nije bio pod utjecaje
Sotone, ali kako sam donosi, Zli ga je trajno mučio: I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim (2 Kor 12,7).
Već smo spomenuli kako su đavolska opsjednuća vrlo rijetka pojava. No, svećenici u svojoj pastoralnoj praksi vrlo često susreću mnoštvo pojedinaca koje Sotona muči udarajući na njihovo zdravlje, stvartajući probleme na području njihovih materijalnih dobara, uzrokujući blokade u njihovim aktivnostima, kao i izazivajući pomutnju u osjećajima. Svećenik se u svo-
joj pastoralnoj praksi svakodnevno suočava s ovakvim ili sličnim pojavama i nađe se u vrlo nezahvalnoj situaciji kada mora ustvrditi koji je zlokobni uzrok ovakvim pojavama. Drugim riječima, svećenik često mora razlučiti radi li se o sotonskome uzroku ili ne, i kako ga ukloniti.
Radi procjene situacije svećenik uvijek mora imati pred očima činjenicu da je svatko slučaj za sebe, da postoji velika razlika u simptomima te da postoji također i cijeli spektar razlika u težini sotonskih smetnja. Oblici molgu biti vrlo različiti: napad na zdravlje, poteškoće i blokade u poslu poremećaj na području čovjekovih osjećaja, ozbiljno narušavanje međuljudskih odnosa, jaka srdžba bez razloga, povlačenja i često potpuna izolacija od okoline, suicidne misli...
Ako se đavolska zlostavljanja ne izliječe odmah, po sredstvima koja nam je Gospodin dao, ona se ustrajno nastavljaju, postaju prave i istinske đavolske opsesije, koje svode čovjeka na gotovo životinjsko stanje, razaraju njegov neurovegetativni sustav, san i apetit se gube, a naj-češće osoba trajno sve više psihofizički propada.
Spomenuo bih neke primjere osoba koje se trajno kreću po bolnicama i raznim kliničkim odjelima, ali bez uspjeha. U takvim slučajevima svi specijalisti tvrde kako se pacijent stvarno nalazi u posljednjem stupnju bolesti, ali «klinički» ne nalaze ništa. Bolesnik stvatno propada psihički i fiziološki, nikako ne može spavati i trpi od anoreksije (pomanjkanja apetita, gađenje pred jelom) s trajnim i vrlo snažnim glavoboljama, s neprestanim krvavim proljevima, sa smanjenjem moći gledanja i slušanja (vidi opsjednutoga, gluhonijemoga iz Evanđelj, koji je odmah mogao čuti i govoriti čim ga je Isus oslobodio od Sotone).

4. Đavolske opsesije

U osoba koje imaju ovakve smetnje često se mogu uočiti opsesivne misli, koje su u biti besmislene, ali koje se nikako ne mogu osloboditi. Takva osoba doživljava u sebi podvo-
jnost. Njezina je volja, doduše, slobodna, ali je u velikoj mjeri pod pritiskom opsjesivnih, prisilnih misli. Riječ je o neočekivanim napadima. Ti se napadi uvijek ponavljaju, u vrlo dugom vremenskom razdoblju. Zbog opsesivnih misli udarena osoba živi u trajnom stanju iscrpljenosti, očaja depresije i s napastima na samoubojstvo. Opsesivne misli tada gotovo redovito utječu i na snove.
Kada se pojave ovakvi problemi, ljudi redovito drže kako takvi fenomeni pripadaju području psihijatrije. Posve razumljivo! No, ima slučajeva u kojima psihijatrija, neurologija, psihologija ni parapsihologija ne mogu protumačiti te fenomene, jer predmeti analize izmiču aparatima i provjeri. To nedvojbeno upućuje na sotonsko djelovanje i njegovu prisutnost. A tu je znanost bespomoćna. Ovo uočiti i moći ispravno razlikovati može se samo Božjom milošću s kojom svećenik surađuje u intenzivnoj molitvi i dugotrajnoj praksi.

5. Đavolsko uznemirivanje

Ovdje se ne misli na sotonsko djelovanje izravno na čovjeka. Riječ je o đavolskome uznemi- rivanju koje se očituje na pojedinim mjestima – primjerice, kućama, uredima, trgovinama, poljima... kao i na različitim predmetima – krevetima, jastucima, lutkama, automobilima i sl., a također i na pojedinim životinjama. Poznat su razni šumovi u pojedinim prostorijama, u svako doba dana i noći; sa svjetlima koja se pojavljuju neovisno o električnom ili danjem svjetlu; sa zvukovima i posve nepoznatim pjesmama; odnošenjem predmeta ili prevrtanjem namještaja i stolica; s madracima koji se pretvaraju u prave krevete od trnja i čavala; s tanjurima, bocama i čašama koje se, iz nerazumljivih razloga, razbijaju na komade, a da ih nitko nije dirnuo; s vratima i prozorima koji se najednom otvaraju ili zatvaraju, iako su bili dobro zatvoreni i bez ikakva utjecja vjetra; sa slavinama iz kojih satima teče krv umjesto vode itd.Cijele obitelji mjesecima ne mogu spavati zbog takvih đavolskih uznemirivanja prostora i neobjašnjivo obolijevaju zbog užasnih strahova i zastrašivanja jer se živci kidaju, javljaju se posve neobične bolesti sa snažnim bolovima koji se pri kliničkoj i psihijatrijskoj analizi ne pokazuju na aparatima.
Sve to mogu izgledati izmišljene pričice, ali egzorcisti, koji se često susreću s ovakvim slučajevima, donese nepobitne činjenice na temelju svojih iskustava.
Orgien u svojim spisima spominje kako su se u ovakvim i sličnim slučajevima već od prvih stoljeća kršćanstva provodili egzorcizmi.

6. Potčinjenost Đavlu

Pod ovim se izrazom misli na čovjekov osobni svojevoljni čin kojim netko sklapa ugovor s Đavlom. Poznato je i sklapanje saveza sa Sotonom u krvi. Užasne i ogavne scene događaju se tzv. crnim misama. I to se danas širi, još uvijek tajno, ali je već vrlo prisutno i u našim gradovima.



STVARANJE ČOVJEKA

Biblija nas izvješćuje o stvaranju vidljiva svijeta sa svim njegovim bogatstvom, raznolikošću i redom. Bog je svojom svemogućom riječju svijet izvukao iz ništavila, tako da se može kazati kako ne postoji ništa što ne bi svoje postojanje dugovalo Bogu Stvoritelju. A vrhunac Božjega stvoriteljskoga djela jest čovjek.
Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku (Post 1,27) i zato čovjek ima jedinstveno mjesto u cijelome redu stvaranja. Na neki se način u njemu ujedinjuju i duhovni i materijalni svijet. A među vidljivim bićima čovjek je jedini sposoban upoznati i ljubiti svojega Stvoritelja (GS 12,3) i jedino stvorenje što ga je radi njega samoga htio (GS 24,3). Lijepo je to izrazila sv. Katarina Sijenska: Koji te razlog potaknuo da čovjeka postaviš u tako veliko dostojanstvo? Zacijelo neprocjenjiva ljubav kojom si u sebi samome gledao svoje stvorenje i u nj se zaljubio. Jer ljubavlju si ga stvorio, ljubavlju si mu dao biće sposobno kušati tvoju vječnu dobrotu.
Kad Bog stvara, on stvara samo dobro. Tako je i prvi čovjek postavljen u prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem, sa samim sobom i sa svim stvorenjima koja su ga okruživala. Crkva nas uči da je Bog čovjeka stvorio u stanje svetosti i izvorne pravednosti. Sazdao je čovjeka na svoju sliku i priliku i povjerio mu brigu za cijeli svijet. Dano mu je da služi samo Stvoritelju, a svemu stvorenju da bude gospodar.

ČOVJEKOV PAD

Čovjek je mogao živjeti sretno samo pod uvjetom da se slobodno podredi Bogu. Jer čovjek ovisi o svojemu Stvoritelju.
No, pali anđeo, Sotona ili Đavao, iz zavisti napastuje prvoga čovjeka i uspijeva na taj način poljuljati povjerenje prema Stvoritelju i nagovoriti čovjeka da krivo upotrijebi svoju slobodu i prekrši zapovijed Božju. Zaveden od Đavla, čovjek je htio biti kao Bog. Zapravo, izabrao je sebe ispred Boga.
Posljedice toga pradogađaja, koji se dogodio na početku ljudske povijesti, bile su kobne za naše praroditelje, kao i za cijeli ljudski rod. Biblija nam zorno pokazuje kako je, zapravo, cijela ljudska povijest označena padom koji se dogodio našim praroditeljima. Smjesta su izgubili milost izvorne svetosti; plaše se Boga; razoren je sklad koji je vladao u njihovome biću; poremećeno je u njima gospodstvo duhovnih moći duše nad tijelom; odnos muškarca i žene ostvarit će se u znaku požude i gospodarenja; sklad sa stvorenjima bitno je narušen, tako da stvorenja postaju čovjeku strana i neprijateljska; i, ono što čovjeku najteže pada, morat će se vratiti u prah iz kojega je i uzet. Tako, grijehom prvih ljudi, smrt ulazi u povijest čovjeka.
Abrahamov grijeh rađanjem prelazi na sve njegove potomke, na sve ljude. Tu će istinu sv. Pavao ovako izraziti: Neposluhom jednog čovjeka svi su postali grješnici (Rim 5,19); Kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt (Rim 5,12). Ovu istinu pojašnjava II. vatikanski sabor i kaže: To što doznajemo po Božanskoj objavi slaže se i sa samim iskustvom. Ako, naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon zlu i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od njegova dobroga Stvoritelja. Ne hoteći često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svojemu posljednjemu cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima (GS 13).
Na pitanje koje smo na početku našega razmišljanja postavili: odakle zlo i golema bijeda koja pritišće ljude svih vremena; odakle, naposljetku smrt? – nema razumna odgovora ako sve to ne povežemo u korijenu s Adamovim grijehom. Istina vjere uči nas da smo svi rađanjem zaraženi prvim grijehom. Jer, naš je praroditelj Adam primio izvornu svetost i pravednost u činu stvaranja ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav. Prema tome, grijeh naših praroditelja zarazuje svu ljudsku narav i rađanjem prelazi na sve njegove potomke. Zato kažemo da je ljudska narav ranjena, a to znači: podvrgnuta neznanju, patnji, sklona grijehu i njome vlada požuda.
Adamovim grijehom Sotona je dobio određenu vlast nad čovjekom, iako u biti čovjek ostaje slobodan. Sotona je vrlo moćan, jer je čisti duh, ali je ipak samo stvorenje. Njegovo je djelo-
vanje na pojedinca kao i na cijelo ljudsko društvo vrlo veliko i često uzrokuje teške štete duhovne, a posredno fizičke naravi, uzrokuje teške zablude na području odgoja, politike, društvenoga djelovanja i morala. To grješno stanje čovječanstva sv. Ivan će nazvati Grijehom svijeta (Iv 1,29). Tim se izrazom, zapravo, označuje utjecaj Zloga na pojedine osobe, kao i na razne zajednice i društvene strukture, koje su plod ljudskih grijeha.
To dramatično stanje svijeta koji leži sav pod vlašću Zloga (1 Iv 5, 19), ovako izražava II. vatikanski koncil: Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjom sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje nutarnje jedinstvo(GS 37).
Sotona, dakle, nije ideja nego subjekt, s moći i inteligencijom koja nadilazi čovjeka i koji konkretno djeluje, a glavni mu je motiv postojanja ljubomora na dobro. Njegovo djelovanje prema čovjeku nije završilo time što je na početku ljudske povijesti uzrokovao najveću tragediju čovječanstva; ON OSTAJE NEUMORNI I SMRTNI ČOVJEKOV NEPRIJATELJ.

NOVI ADAM I NOVA EVA

Poslije čovjekova pada, u praskozorje ljudske povijesti, činilo se kako se ljudski rod našao u bezizlaznoj situaciji. No, odmah na prvim stranicama Biblije, poslije grijeha naših praroditelja, Bog daje nadu čovječanstvu. Bog neće ostaviti čovjeka napuštena ni prepuštena silama Zloga, nego nam na određeni način daje naslutiti plan spasenja koji će se ostvariti u svoje vrijeme. Evo te značajne riječi: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu (Post 3, 15). Crkva kroz svoju bogatu povijest, razmišljajući nad ovim tekstom, otkriva Božji plan spasenja. Adamovim neposluhom ljudski je rod duboko pao. A kada dođe Novi Adam, Isus Krist, svojo
će poslušnošću do smrti na križu (Fil 2,8) ispraviti krivnju staroga Adama – spasiti narod svoj od grijeha njegovih (Mt 1,21) i razoriti đavolska djela. Isus Krist jest Novi Adam, glava otkupljenoga čovječanstva. I, kako kaže sv. Ivan u svojemu Evanđelju: Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1,16) A Marija Djevica, svojime potpunim predanjem volji Božjoj i svojom slobodnom vjerom i potpunim posluhom, ulazi izravno u Božji plan otkupljenja. Ona je rekla svoj DA Bogu u ime cijeloga čovječanstva i tako po svojoj poslušnosti postala Nova Eva, Majka živih.
Prema vječnome Božjem planu, Crkva iščekuje vrijeme čišćenja, kad će Djevica sasvim satrti glavu Zmiji. Tada će obnovljena Crkva i čovječanstvo doživjeti blistavo jutarnje svjetlo, kakvo do tada nije nitko vidio. Vrijeme mira i pravednosti bit će odgovor na sve napade pakla protiv jadnoga čovječanstva na koje su se sručile snage zla. Ali, prije toga će se dogoditi posljednja borba između svjetla i tame, između ljubavi i mržnje, između dobra i zla, između života i smrti.








KRIST I SOTONA

Prema Božjemu planu Isus Krist ima središnju ulogu u stvaranju i u otkupljenju. Sve je stvoreno po njemu i za njega. (usp. Kol 1,16). Biblija nam mnogo govori o kraljevstvu Božjem, ali i o kraljevstvu Sotone; govori nam o moći i snazi Boga stvoritelja i Gospodara svemira, ali i o moći tame, govori nam o sinovima Božjim, ali i o sinovima Sotone. I zato je nemoguće shvatiti Kristovo otkupiteljsko djelo a da se istodobno ne uviđa razarajuće djelo Sotone.
Isus je došao k nama u ovaj naš svijet, da razori đavolska djela (1 Iv 3,8), da čovjeka oslobodi od sotonskoga ropstva i da, nakon što uništi kraljevstvo Sotone, uspostavi Kraljevstvo Božje.
Sotona je čovjekoubojica od početka (usp. Iv 8,44); on je neprijatelj, napasnik, tužitelj, i po njemu su u ovaj naš svijet ušli zlo, bol, grijeh i smrt. Isus ga naziva knezom ovoga svijeta
(Iv 14,30); sv. Pavao govori o njemu kao o Bogu ovoga svijeta (2 Kor 4,4); sv. Ivan tvrdi kako sav svijet stoji pod vlašću Zloga (1 Iv 5,19).
Ovdje treba jasno reći kako su u velikoj zabludi oni moderni teolozi, kao i mnogi drugi, koji danas negiraju postojanje Sotone, držeći kako je to samo neka apstraktna ideja zla i kako ljude ne smijemo plašiti Sotonom, jer on uopće ne postoji. Kada Biblija govori o đavlima, uvijek o njima govori kao o osobnim bićima, obdarenima razumom, voljom, slobodom, poduzetnošću To potvrđuje otačka predaja , a to potvrđuje i Crkveno učiteljstvo. Stoga tko niječe Sotonu, niječe i grijeh te ne može shvatiti Kristovo djelo otkupljenja.
Sotona je doista moćan i njegova je moć ošasna, jer je ujedno zavodnik, lažac i skriven, pod-
mukao. Sotona ne voli biti raskrinkan, otkriven. Netko je vrlo oštroumno odlučio kada je napisao: Najveće lukavstvo Sotone jest u tome da nas uvjeri da on ne postoji. Posve jasno! Jer, ako nas je uvjerio da ne postoji, tada čovjek uopće s tim čimbenikom u životu ne računa. A tada nas Sotona može «vući za nos» i «žedne nas prevesti preko vode» , a da mi toga uopće nismo svjesni. Može raspiriti osobne, društvene, obiteljske nerede širom svijeta, izazivajući strašne tiranije i bješnjenja. Vidljivo je kako on u današnje vrijeme na taj način vrlo dobro uspijeva.
Evanđelja pridaju veliku važnost izravnome sukobu između Krista i Sotone. Dakako da u svim tim sukobima naglašavaju potpuni poraz Sotone.
Kako bismo u biti shvatili utjecaj Isusa Krista na Sotonu, važno je uočiti neke izraze koje donosi Sveto pismo. Tako sv. Ivan u svojoj poslanici kaže: Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska (1Iv 3,8). A sv. Petar, želeći sažeto objasniti Kristovo djelo prvome obraćeniku s poganstva – Korneliju, to kaže ovako: Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao (Dj.10, 38). I naposljetku, kada sv. Pavao želi
Objasniti borbu koju kršćanin mora izdržati i ostati dosljedno vjeran Kristu, kaže:Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima Đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. (Ef. 6; 11-12) .

Vise mozete vidjeti kod Sitke

51. Krunica u ruci. 13.listopada uslijedila je slijedeća poruka: “Ako se ljudi ne obrate Otac će cijelo čovječanstvo teško kazniti - kaznom koju još nikada nije doživjelo. Vatra će padati s neba,mnogi će umrijeti.Moli svaki dan krunicu! Moli krunicu za biskupe i svećenike!”
52.Biskupi. “Davolska će djela prodrijeti u Crkvu. Kardinal će biti protiv kardinala, biskup protiv biskupa. Svećenike koji me štuju susretati će s prezirom. Oltari i Božji domovi bit će opustošeni.”
53. "Molite krunicu". Još jednom je Marija na kraju ponovila: "Moli često krunicu. Zbog đavolskih napasti mnogi će svećenici napustiti svoj poziv.Mnoge će duše propasti.To je moja bol,moja velika bol."..."Oni, koji se meni utječu, bit će spašeni!" Ova je poruka dana 13.listopada 1973. Na 4. siječnja 1975. na početku sv.Godine potekle su prvi puta suze iz očiju Marijina kipa.
54.Okrvavljeno lice. Ovaj se fenomen proširio među stanovništvom,dogodila su se mnoga obraćenja i ozdravljenja. Po Marijinu obećanju ozdravila je i sestra Sasakava od svoje gluhoće. Kip je prolio ukupno l0l puta suze i to od 4.siječnja 1975. do 15. rujna 1981. na blagdan Žalosne Gospe. Nadležni biskup Shoiro Ito bio je nekoliko puta prisutan.Četiri je puta vidio kip plakati. U pismu na Uskrs 22. travnja posvjedočio je autentičnost dogođaja u Akiti,premda ga dvije ranije Crkvene komisije nisu priznale. No, nekršćanska sveučilišna klinika izjavila je da se radi o pravim ljudskim suzama.
55. Okrvavljeno lice (izbliza) U svojem pismu upozorava biskup na Fatimske uvjete, koje glase: “Ako se ljudi ne obrate, dolazi kazna.” Po tome se može zaključiti da će izostati, ako se ljudi obrate. Na svim mjestima ukazanja poziva Marija na pokoru i molitvu za grešnike.Odazovimo se Gospinoj želji.
56. Nadju,Koreja.Zemljopisna karta. Od 1985. plače Marijin kip u Nadju, u južnoj Koreji. Nadju je mali grad na jugu zemlje.
57. Obitelj. Kip posjeduje šestočlana obitelj. Odabranica (Jang hong Son) -na hrvatskom Julijana-Julija,majka je četvero djece.Ona prima poruke od Marije, a od 16. svibnja 1991. i od Isusa. Julija je imala vrlo teško djetinstvo. Kada je 25. lipnja 1950.započeo rat u Koreji–Julija je imala 4 godine– započele su muke ove obitelji.Morali su bježati pred komunističkim četama. Otac i djed dospjeli su u zatvor; nikada nisu čuli,što se s njima dogodilo.
Knjiga. Nakon Julijina braka 1972. god. pala je mlada žena iz jedne bolesti u drugu.Već si je htjeia sa cijankalijem oduzeti život.Konačno se suočila s kršćanskom vjerom i dapače doživljavala mistične doživljaje. Konačno je naučila i trpjeti u znaku zadovoljštine.
58. Žena drži kip. Kada je Julija 30. lipnja 1985. molila krunicu za obraćenje grešnika i upravo izgovarajući riječi: “sveta Marijo,Majko Božja, moli za nas grešnike sada i u času smrti naše”,primijetila je suze koje su tekle iz očiju njezine Majke Božje.
59. Krvave suze iz očiju kipa. Od l9. listopada 1988. tekle su i krvave suze iz očiju kipa. 14. siječnja 1992. prestala je izusetna pojava prolijevanja krvavih suza.Trajala je 700 dana.
Objave. Objave,koje je Julija primila,obrazlažu zašto Marija prolijeva suze.To je zbog pobačaja, zbog obeščašćenja Euharistije i sv.ispovijedi. Marija plače nad svećenicima koji su podlegli oholosti, pohlepi i nemoralu. Plače i nad onima koji svećenike osuđuju,a ne vide da moguće i sami još više griješe.Vide u oku brata svoga trn,a ne vide brvno u svom oku;kako to stoji u propovijedi na gori.Kao i svugdje, tako i u Južnoj Koreji poziva Marija čovječanstvo na pokoru i obraćenje.

PITAM SE PITAM O DOBRI OĆE
ŠTO NAM TO U ŽIVOTU DOĐE
ZAŠTO SVI DOBRI LJUDI PATE???
ZAŠTO ŽIVOT NAM TO DADE???

O ZAŠTO MAJKE ZA SVOJU DJECU PATE???
O ZAŠTO OĆEVI TEŠKA SRCA PRAVE SE DA SU JAKI???
DOK SE SKRIVAJU SUZE IM TEKU NIZ LICE
NE DOPUŠTAJU DA IH SE VIDE
A ZAPRAVO DUŠA IH BOLI
KAD VIDE BOLESNU DJECU KAKO IDU U ŠKOLI!!!

O ZAŠTO BAKE U SVOJIM GODINAMA NEKAD SE IZGUBE???
O ZAŠTO DJEDOVI SAMO ŠUTE???
A ZAPRAVO BOLE IH SVE KOSTI I RANE
PA POČNU MOLITI MOLITVU OĆE NAŠE
JER ZNAJU DA IM TREBA MOLITVA DA SE SPASE

PA PITAM SE PITAM O DOBRI OĆE
ŠTO NAM TO U ŽIVOTU DOĐE
ZAŠTO SVI DOBRI LJUDI PATE???
ZAŠTO ŽIVOT NAM TO DADE???

KČERI MOJA NE BRINI SE
BIT ĆE DOBRO SAMO MOLI SE
JER KROZ MOLITVU I VJERU LJUDI ĆE DA SE SPASE
SAMO IM TREBA MALO NADE
PA NEK POĆINJU S MOLITVOM OĆE NAŠE!!!

Nasa Bijela Golubica , zelim vam obilje Bozjek Blagoslova,

Branko

Ljubljena braćo i sestre i Kristu,

sve što je stvoreno postoji samo zato što je Bog u svojoj vječnoj mudrosti i ljubavi to tako htio.Dakle ,mi postojimo i svijet postoji jer je to bila Božija volja i time čin Božije Ljubavi .
Ljubav je jedan od kriterija za razumijevanje stvarnosti.Tko ljubi,on shvaća i vidi drugoga čovjeka,shvaća njegovu bol i trpljenje,ali i njegovu radost.Tko ne ljubi ,slijep je za drugoga.Kad za jednu osobu ima u srcu ljubavi,onda je srce već otvoreno i ljubljena osoba ulazi u život onoga tko je ljubi.Nema ništa normalnije od te činjenice,ali ako nema ljubavi za jednu osobu,ona nema nikakve prilike da se približi srcu ,kamoli da zauzme prvo mjesto.Tako je između nas i Boga.Samo onaj koji ljubi može uspostaviti pravi odnos prema Bogu i Bog će biti u njegovu životu na prvom mjestu.Jedino je ljubav sposobna shvatiti da to tako treba biti i nikako drukčije. Vrlo se često susretnemo s činjenicom da se čovjek boji Boga i iz toga straha i u tom strahu čovjek se okreće od Boga prema samome sebi ili prema materijalnim stvarima ovoga svijeta.

Isus se nudi čovjeku kao put,istina,život i svjetlo.Tko ga prihvati,imati će puninu života,istine i svjetla i ostati će na putu života i mira.Tko sam sebe ili nekoga drugoga ,ili nešto drugo postavi na prvo mjesto on se nalazi u tami bez života,bez puta i bez istine.
Ljudska ljubav je vrlo ograničena.Ona ima svoj način razmišljanja i djelovanja.Sva logika ljudske ljubavi može se svesti na jedno pravilo koje glasi:ono što ti meni činiš,i ja sam zauzvrat spreman učiniti tebi.Ako nam je drugi učinio dobro,spremni smo dobrim uzvratiti,ali ako nam je učinio zlo,služimo se svim sredstvima,i sve biva dopušteno da se vrati zlom.
Ljudskoj logici strano je načelo uzvratiti dobrim za zlo,odgovoriti molitvom na proklinjanje,darežljivošću na škrtost,milosrđem na nemilosrdnost,istinom na laž.Čovjeku nekako ne leži takvo ponašanje.Nikome se ruka sama po sebi ne pruža na prijateljski način onoj ruci koja ga je udarila,nitko ne osjeti po svojoj naravi potrebu odgovoriti lijepom riječi na tešku riječ i uvredu,nitko po svojoj ljudskoj naravi ne pruža drugi obraz ,ako ga je netko po jednom udario.

Tamo gdje prestaje logika ljudske,može početi logika božanske ljubavi i ponašanja.Dok u ljudskoj ljubavi nalazimo uvjete i razloge u ponašanju drugog čovjeka,u božanskoj ljubavi i njezinu djelovanju pojavljuje se bezuvjetnost.Da bi čovjek mogao ljubiti na božanski način ,on se mora okrenuti potpuno Bogu i preuzimati logiku njegove ljubavi.Bog želi biti mjerilo i razlog našeg novog ponašanja.Osjetiti potrebu praštanja i oprostiti,ljubiti one koji nas ne ljube,biti milosrdan s onima koji to s nama nisu,biti istinit s onima koji lažu ,darežljiv s onima koji su sebični i samo na sebe misle ,pomoći onima koji su nam uskratili pomoć,oznake su božanske ljubavi.

U dubini svoje duše čovjek ipak želi živjeti s onim koji mu ne vraća zlim za zlo,nego prašta,koji je sposoban biti milosrdan iako su prema njemu bili nemilosrdni.Čovjek ne može željeti da bude prevaren,izigran,ostavljen,prezren...Život bez ljubavi je zaista težak,kompliciran,uzrokuje strah među ljudima i postaje izvorom unutarnjeg umora i često duševne i tjelesne bolesti. Ljubav je jednostavna.Sjetimo se kako lako razgovaramo i radimo s onima koje ljubimo i kako nam je uvijek lijepo.Tko više ljubi,on je u svom odnosu prema drugima jednostavniji .Bog koji neizmjerno ljubi,neizmjerno je jednostavan:U svojoj jednostavnosti nadahnutom Ljubavlju Isus ostaje među nama u komadu euharistijskog kruha kao hrana duši.On je ljubio ,zato je jednostavno govorio i stoga se svatko kod njega dobro osjećao.Ljubav nadvladava sebičnost ,ne dopušta prijevaru ,ne smišlja zlo,niti izgovara dvolične riječi.Ljubav čini čovjeka jednostavnim i tako pristupačnim i otvorenim svima,upravo kao što je sam Bog postupio prema nama.Ljubav prihvaća svakoga i prašta svima.

Samo onaj tko zna da ga Bog ljubi i tko povjeruje toj ljubavi,može sebi željeti dobro i u tome dobru željeti dobro drugome.
Velika je milost vjere kad čovjek ne čeka na izvanredne znakove Božje Ljubavi i milosrđa,nego ih otkriva u svakodnevnom životu,na svakom koraku,te se raduje i zahvaljuje Bogu i s Njim surađuje.Kako nam se lako dogodi da zaboravimo dobro i ljubav drugih ljudi,a samo vidimo i pamtimo ono što nije dobro i neprestano prigovaramo,ljutimo se i uništavamo međusobnu radost i povjerenje.Kad ne znamo otkriti dobrotu i Ljubav Božiju i ljudi oko nas u svakodnevnim,normalnim,sitnim stvarima,tada se odvraćamo od njih te idemo putem koji je daleko od puta istine i spasenja.

Kad nam Bog udijeli milost da ga počnemo slaviti i hvaliti,počet ćemo otkrivati i Njegovu ljepotu i dubinu Njegove Ljubavi.Iskustvom ljepote Božije i dubine Njegove Ljubavi stvari će se u nama i oko nas potpuno mijenjati.Stoga je za nas kršćane tako važno moliti za iskustvo Božije ljubavi,tj.da nas Bog svojom Ljubavi dirne u dubinu srca i da nam je objavi.To je uvijet da svatko od nas najprije zavoli svoj život kao neizmjeran dar Božije Ljubavi i neponovljivo čudo Njegove mudrosti.U isto vrijeme će to biti i nepresušni izvor radosti,koju nitko i ništa neće moći oduzeti.To je ona radost o kojoj govori Isus svojim učenicima,najavljujući im poteškoće u svijetu(Mt 5,11).Iskustvom Božje Ljubavi svatko će od nas shvatiti da je njegov život,ma kakav on bio gledano s ljudskog gledišta,neizmjerno vrijedan,jer ga Božija Ljubav čini takvim.I kad se srce nađe u takvom ozračju,više neće biti moguće smatrati svoj život nevrijednim i otvoriti se ikakvom zlu koje bi uništavalo život.
Onda nas drugi ne bi mogli tako uvrijediti,odbaciti,prezreti da nas natjeraju na uzvraćanje zlim na zlo.Ljubav prema Bogu i prema vlastitom životu dali bi nam snage da se uvjek okrenemo Bogu,a s novom ljubavlju i radošću prema drugima.Nikada nam se više ne bi moglo dogoditi da tuđim zlom pravdamo svoje.Dubina Božije Ljubavi bi nam davala snage i da se borimo protiv uništavanja života.

Tako bismo u isto vrijeme otkrili i Božije milosrđe.Ono je zapravo samo novi izraz Božije Ljubavi . Tko ljubi taj je i milosrdan.Bogu je stalo do svakog čovjeka i svakog njegova stvorenja i on ih ljubomorno čuva.U tome svjetlu možemo razumjeti Isusovu riječ o milosrdnom ocu,koji prima rasipnog sina,iako se stariji sin ljuti na oca što je primio sina koji je sve prokockao i vratio se kad nije imao kamo (Lk 15,11-32).
Bog u svojoj Ljubavi i Milosrđu uvijek najprije vidi svoje stvorenje,svoje dijete,a ne grijeh niti zlo koje je učinjeno.Postati svjestan dubine i širine ljubavi kojom smo stvoreni ,i milosrđa koje nam se daruje,i to na iskustven način,znači za kršćanina novi način molitve.Pred Ljubavlju Božijom srce će se otvoriti molitvi i molitva će zaista biti kao svježa izvorska voda koja nikad ne presušuje i uvjek osvježava.Takva molitva će prati cijelu nutrinu od svakog negativnog osjećaja i liječiti sve rane.Takvo će srce i nutrina biti uvijek svijetli,bistri,radosni,mudri,milosrdni i puni ljubavi.To je ona voda o kojoj Isus govori,koja će teći u život vječnikad nas pozove da dođemo i pijemo.


“Štoviše,voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni”(Iv 4,14).Kod dovršenja svih stvari,voda živa bit će znak beskrajne sreće izabranih,koje Bog vodi na bujne pašnjake (Otkr 7,17).Tako će se dogoditi i obnova molitve zahvalnosti i hvale,koja će početi na ovom zemaljskom putu i nastaviti se u nebeskoj slavi s anđelima i svim svetima.
Svima nam je ovo ozdravljenje potrebno i treba ga zaista tražiti od Boga.A On nam ga želi darovati jer je Njegova volja da nam bude dobro.Ozdravljeno srce znači srce oslobođeno za bezuvjetnu ljubav i prihvaćenje drugoga neovisno kakav je on prema nama,a to znači potpuno mijenjanje dioptrije koja se određuje u neurednom srcu.Vidjeti najprije čovjeka,a ne u njemu grijeh ili različitost nacije,vjere,političke stranke,ovisnika,znači početi gledati Božijim očima.Bog u rasipnom sinu i svakom grešniku najprije vidi svoje dijete i ponaša se očinski,s ljubavlju i milosrdno.Svima nam je potrebno mijenjati način gledanja,što je dugotrajni i često teški duhovni kirurški zahvat.

Treba moliti za one koji nisu upoznali Božiju Ljubav i pomoći im svojim životom da otkriju Boga i Njegovu neizmjernu Ljubav.Prihvatimo li ovu molitvenu nakanu ,onda će se naš stav pred drugima promjeniti.Nećemo više osuđivati ni odbacivati nego moliti da Ljubav Božija dodirne srca i da ih izlječi.U dubini svoje ljudske naravi svaki čovjek želi upravo to:Da ga ljubav ozdravi,da se osjeti ljubljenim i da može ljubiti.To je najveća pomoć koju možemo pružiti jedni drugima,onda kad nam se čini da nemožemo ništa učiniti ostaje nam najbolji način: Iskreno,ustrajno moliti da Bog ozdravi svako srce svojom Ljubavlju,a srce ozdravljeno Božjom Ljubavlju postaje sposobno gledati i vidjeti i Boga i čovjeka u pravome svjetlu.

Kad Bog nas tako s silnom Ljubavlju gleda ,onda moramo i mi učiti tako gledati sebe i druge.

Pomolimo se:
Bože ,Stvoritelju čovjeka i svega stvorenja,Oče naš dobri,obraćamo Ti se u ime Tvoga Sina Isusa,i zahvaljujemo Ti što voliš svakog čovjeka i što uvijek u svakome od nas gledaš svoje dijete.Ozdravi naše srce svojom Ljubavi,oslobodi nas od svega što pomućuje naš pogled,da Tvojom Ljubavi gledamo Tebe i jedni druge.Probudi nas snagom svojega Duha iz iz sna nevjere i grijeha i ozdravi naša srca od svake duhovne bolesti ,da nam bude dobro ,kao što je Tvoja volja.Oprosti nam kad smo zasljepljeni zlom i grijehom sudili i osuđivali,odbacivali jedni druge.
Molimo Te ,za sve koji još nisu upoznali Tvoju Ljubav,da dirnuti Tvojom Ljubavi prepoznaju Te kao Oca i da se obrate.Blagoslovi sve koji Te poznaju da svojim životom pomognu onima koji ne poznaju Tebe ni Tvoju neizmjernu Ljubav ,kako bi mir Tvoj ušao u svako srce,svaku obitelj,u Tvoju Crkvu i cijeli svijet.Amen


Meditacije o Božjoj Ljubavi


Sada Te najiskrenije zazivljem Duše Sveti-Ljubavi sama,da ispuniš duboko svako srce koje ovo čita i sudjeluje u meditaciji,ispuni ga mudrošću odozgo da primi riječi koje će govoriti o Ljubavi Božjoj.....

*******************************************************************

Hvala Ti Duše Sveti što dolaziš...čistiš srca naša,i osposobljavaš ih da prime iskustvo velebne Ljubavi Očeve....
Umnoži nam vjeru...učvrsti ufanje...usavrši ljubav...


Čudesno je kako sv.Ivan u svojoj prvoj poslanici na različite načine govori o smislu i svrsi Božije Ljubavi.
Izdvojila sam tri misli oko kojih bi se zadržala razmišljajući o snazi i milosti koja se iz njih izljeva.

1.(1 Iv 3,1) “Gledajte,koliku nam je Ljubav darovao Otac,djeca se Božija zovemo i jesmo”
Ovdje se Ljubav Božija očituje kroz činjenicu da nam je darovan život,ali darovan iz silne čežnje Božije,da budemo,da postanemo,da se nazivamo Njegovom djecom....Jer to jesmo..
Jesmo li duboko u srcu dohvatili ove riječi?
Čujemo li kako nam Otac šapće:
“Moja te Ljubav poželjela,
Moja te Ljubav oblikovala,
Moja te Ljubav učinila čovjekom
baš takvim kakav jesi,
Moja je Ljubav zadovoljena jer ti jesi
jer ti postojiš....
Moja te Ljubav i dalje želi upućivati u Istinu
Moja te Ljubav želi ozdraviti........


2.(1Iv 16,17)”Po ovom smo upoznali Ljubav ,On je za nas položio život svoj.”

Gledam križ.........
Što on za mene predstavlja?

O,Isuse,daj da progledam!
Da vidim kako me s križa raširenih ruku želiš zagrliti,glavom pognutom poljubiti.......

Dao si mi SVE......
Uzeo si ljudsko obličje da bi mi dao božansko srce....
Po križu Isuse,Ti činiš sve novo..
Ta novost upravo jest Ljubav----neka se nova Ljubav rodi u svakome od nas..

Hvala Ti!!!


3.(1Iv 4,16) “Bog je Ljubav i tko ostaje u Ljubavi ,u Bogu ostaje i Bog u njemu”

Sv.Ivan jasno definira Boga kao Ljubav..Bog jest Ljubav..
Dalje govori o nerazdvojivosti Boga i čovjeka,u toj istoj Ljubavi.
Ona se ostvaruje po Duhu Svetom i mi je možemo razumjeti u mudrosti Duha.

Ona se neda naučiti,isčitati,preslušati,vidjeti....Ona je iskustvena po molitvi,po sakramentalnom životu.Ona se objavljuje u tišini povjerenja između Boga i svakog pojedinca......

Daj nam Gospodine,da razumijemo kako silno želiš biti u nama,pa da i naša čežnja za Tobom obiluje plodom.Daj Isuse,da budemo u zajedništvu,da budemo u međusobnom prožimanju i daj Isuse da svatko od nas u Duhu klikne:O,kako sam radostan jer sam progledao,jer razumijem da ta toliko već preslušavana riječ Ljubav,ima sasvim drugi čin u meni....Napokon shvatih da je Ljubav Božija u meni ono iskonsko težište od kojeg se kreće sav moj bitak...žarišna točka u kojoj susrećem svog Gospodina!!!!!

AMEN.ALELUJA.AMEN

Neka Bog blagoslovi sve koji su povezani u jednome Duhu Svetom i umnoži plodove svoje milosrdne LJUBAVI!!!

41.Krvavo Srce (izbliza). 6.veljače 1983. stajala je skupina ljudi pred ovim kipom. Dogodilo se nešto izvanredna: na očigled sviju protekla je krv iz Srca. Tada su se ponovno sjetili poruke koju je gospoda Lourdes primila 30. srpnja 1979. od Gospe: “Idi i kaži ljudima:ne ubijajte djecu, ne pobacujte ih! Pokaži im moje krvavo Srce”.Onda je dodala Gospa i slijedeće riječi: “Učite djecu moliti krunicu."
Možemo si zamisliti kako su ovi ljudi nakon ova doživljaja s osobitim žarom molili krunicu.
42. Bunar. Po želji naše drage Gospe iskopali su u blizini kipa bunar i to na mjestu gdje nije nitko naslućivao vodu.Najednom je potekla obilna voda. Marija je rekla: "Kapela je lijek duši, a izvor lijek tijelu."
43. Akita. Iz daleka Istoka primili smo još jednu vijest i to iz Japana. U gradu Akiti nalazi se ženski samostan -vidi se na slici.Ovdje obavljaju Služavke Svetoga Sakramenta klanjanje i osim toga su pomoćnice u dušobrižništvu. Izvanredni dogođaji odigrali su se još 1973. godine.
44.Sestra Sasakava. Sestra Agnes Sasakava Kaisuko povezana je posebno s ovim mističnim dogođajima. Ona je radila kao katekistica na misijskoj postaji,ali je potpuno izgubila sluh i zbog toga je napustila službu. Došla je k “Služavkama Sv.Sakramenta” da bi s njima provodila molitveni život.
45.Marijin kip. I upravo je ona,gluha, primila poruke Majke Božje.Sestra je čula glas u svojoj nutrini. Prva je poruka uslijedila na prvi petak u mjesecu siječnju 1973. Marija je pohvalila sestru što se svega odrekla i obećala joj povratak sluha.Zamolila ju je da strpljivo podnese sve boli i žrtvuje ih kao naknadu za grijehe svijeta i posebno moli za Papu, biskupe i svećenike.
46. U kapelici. Iste godine 12.lipnja dogodilo se slijedeće: Sestra Sasakava bila je sama u kući, sišla je u kapelicu na klanjanje. S dopuštenjem glavarice smjela je otvarati svetohranište.Prolazeći kapelom da to učini zaslijepilo ju je najednom jako svjetlo i bacilo na pod.
47.Isus. Klanjala se s najdubljim strahopoštivanjem.Isto je to doživjela u dva slijedeća dana. No, sestra se nije nijednom usudila vlastitim rukama otvoriti svetohranište.
48. Krvavi kip (ruka) Jednog četvrtka osjetila je sestra Sasakava silne boli na lijevom dlanu. Promatravši ga primijetila je mjehuriće u obliku križa.Rana je bila oko 2 cm široka i 3 cm duga. Stalno je boljela i iz nje je šikljala krv. U sestrinom posebnom izvješću čitamo da tada ona jedina nije bila u stanju primiti sv. Pričest na ruku.Boli na lijevoj ruci bile su tako jake da je nije mogla rastvoriti. I tada se dogodilo nešto neobična:drveni kip Majke Božje u kapeli imao je istu ranu na desnoj ruci iz koje je kapala krv sve do 29. rujna, blagdana arkanđela Mihaela.
49.Krvavi kip. Na dan sv.Ane,26.srpnja tekla je krv iz lica i vrata. Ponekad je sestra čula glas svoga anđela čuvara.Taj dan joj je rekao: “Marijina krv ima veliko značenje. Prolijeva se da bi postigla vaše obraćenje, izmoli mir, nadoknadi vašu nezahvalnost i uvrede koje nanosite Bogu."
50.Osoba kraj kipa. U drugoj poruci od 3. kolovoza 1973. zatražila je Majka Božja duše koje bi svojim trpljenjem i svojim siromaštvom dale naknadu za grešnike i nezahvalnike i time ublažile Božju srdžbu,jer inače sprema Bog tešku kaznu za cijelo čovječanstvo.Još izvješćuju iz Akita-a da je na desnoj ruci Marijina kipa izbio krvavi znoj,tako jaki da su ga morali brisati,a širio je ugodni miris ruža, ljiljana i ljubica. Jednom je čula sestra Sasakava glas svoga anđela čuvara: “Kao ovaj divni miomiris neka budu i tvoje kreposti.” Ruže, ljiljani i ljubice utjelovljuju kreposti: ljubavi, čistoće srca i poniznosti.

Ako se sakriješ iza moći i novca,

naći ću te,

Jer ja sam Bog koji traži i nalazi

one koje ljubi.

Ako pobjegneš u slasti i užitak,

vratit ću te k sebi.

Jer ja sam Bog uporni,

brižni i neustrašivi,

ja vraćam k sebi

odbjegle ovce svoga stada.

Ako zamračiš prozore srca,

ako zatvoriš vrata duše,

ako odeš u zloću

i zatvoriš se u nemir,

ja ću raskovati tvoje okove

i zagrliti te svojom nježnošću,

svojom blizinom i snagom.

Jer ja, Jahve, Bog sam koji ljubi,

Ja sam Bog snažan i junačan,

Moćan i sve silan,

a nadasve nježan poput lahora.

HODAM PUSTINJOM...TOPLO JE,
SUNĆEVA ZRAKA SJA
PITAM SE O MAJKO GDJE SAM TO JA???

A ONDA IZNENADA ČUJEM NEKI DJEČJI PLAĆ
POŽURUJEM DA VIDIM TKO JE TO
VIDIM MALOG DJEČAKA TUŽNOG
SUZE MU TEKU NIZ LICE...

PRIMILA SAM GA U SVOJE NARUĆJE
OBRISALA MU SUZE
POMILOVALA GA PO OBRAZIMA
I PJEVALA MU NE BOJ SE MALENI
JER MAJKA ĆE TI USKORO DOĆI...

PA GA UPITAM ŠTO JE MALI DJEČAĆE
ZAŠTO PLAČEŠ???

A ON DOK SU MU SUZE TEKLE NIZ LICE
NIJE RIJEĆ PROGOVORIO VEĆ MI SRCE ODGOVORIO...

TETA TETA MENE MOJA MAMA UBIŠE
A TATA MOJ TO DOPUSTIŠE
BAKA I DIDA TO NE ZAUSTAVIŠE...

ONI SU MISLILI DA NEROĐENO DJETE NE OSJEĆA BOL
ALI PREVARILI SU SE JER JA TO OSJEĆAM
I TO VELIKU RANU U SRCU SVOM...

ZATO JA SVAKU NOĆ IDEM MAMI U SNOVE
UPITAM JE MAMA ZAŠTO SI TO UČINILA???
ZAŠTO SVOJE RUKE SI KRVLJOM PROLILA
ZAŠTO SI ME UBILA????

A MAMA MOJA SKORO JE POLUDJELA
JER ZNA DA JE VELIKU POGREŠKU U ŽIVOTU NAPRAVILA
KAD JE SINA SVOG UBILA...

ALI TETA JA SAM NJIMA SVIMA OPROSTIO...

SAMO PONEKAD SE RASTUŽIM
JER NIJE SAMO MAMA KRIVA
VEĆ I TATA KOJI JE TO DOPUSTIO
PA ME I SMA UBIO...

ZNAM DA ĆE IH SVE STIĆI BOŽJA KAZNA...

ODJEDNOM SE POJAVI MAJKA NEBESKA MARIJA
DOZVALA GA SINE MOJ DOĐI
RUKU RAŠIRENIH GA PRIGRLILA...

TE MAJKA KAŽE MENI
VIDIŠ LI DJETE MOJE
ŠTO RODITELJI UČINIŠE SINU SVOME???

SADA IDI KČERI MOJA PROPOVIJEDAJ DILJEM SVIJETA...
RECI MAJKAMA DA NE POBACE DJECU SVOJU
RECI OČEVIMA DA UVIJEK BUDU NA STRANI NEROĐENOJ DJECI
RECI BAKAMA I DJEDOVIMA DA SE POMOLE ZA NJIH
JER KROZ MOLITVU JE SPAS...

(P.S. OVO PIJESMU SAM NAPISALA ZBOG NEROĐENE DJECE...PODARIMO IM ŽIVOT A NE DA IM ODUZMEMO....KAKO MAJKA REĆE NITKO NEMA PRAVO NA OSUĐIVANJE)

JA I MOJA SESTRA NALAZIMO SE U PREDIVNOJ LIVADI...KAD ODJEDNOM ČUJEMO DJEĆJI PLAĆ.POŽURILE SMO DA VIDIMO TKO JE TO???NAPOKON SMO STIGLE,VIDIMO MALE JASLICE A U NJIMA MALI ISUS,TE SESTRA GA UZELA U KRILU I NIJE MI GA HTJELA DATI.ALI JA SAM BILA UPORNA PA REKLA AJDE SEKO MOLIM TE DAJ MALOG ISUSA!SMILOVALA MI SE PA MI DALA MALOG ISUSA A JA OD SREĆE I VESELJA NISAM GA PUŠTALA STALNO MI JE BIO U KRILU.I TAKO PROĐU DANI,MJESECI,GODINE TE MALI ISUS NAPUNIO 10GODINA.DOK SE MALI ISUS IGRAO SA SESTROM NA LIVADI JA SJEDIM NA JEDNOM KAMENU I GLEDAM IH...SUZE MI IDU NIZ LICE PA MISLIM ŠTO ĆE GA SVE SNAĆI.TEK SAM TADA SHVATILA GOSPINU BOL KOJU JE ONA OSJETILA KAD SU ISUSA RAZAPELI NA KRIŽ.
P.S. OVO JE SAN bijelegolubice KOJI JE JUCER SANJALA....

Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših, hvaljen i uzvisivan dovijeka! Blagoslovljeno, slavno i sveto ime tvoje, hvaljeno i uzvisivano dovijeka!
Blagoslovljen budi u Domu svete slave svoje, hvaljen i slavljen dovijeka!
Blagoslovljen budi na prijestolju kraljevstva svoga, hvaljen i uzvisivan dovijeka!
Blagoslovljen, ti što istražuješ bezdane i sjediš nad kerubima, hvaljen i uzvisivan dovijeka!
Blagoslovljen budi na svodu nebeskom, hvaljen i slavljen dovijeka!

Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Anđeli Gospodnji, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Nebesa, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sve vode nad nebesima, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sve sile Gospodnje, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sunce i mjeseče, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Zvijezde nebeske, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sve kiše i rose, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Svi vjetrovi, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Ognju i žare, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Studeni i vrućino, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Rose i mrazovi, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Lede i studeni, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Tuče i snijezi, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Noći i dani, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Svjetlo i tmino, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Munje i oblaci, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Zemlja neka blagoslivlje Gospoda: neka ga hvali i uzvisuje dovijeka!
Bregovi i brežuljci, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sve raslinstvo na zemlji, blagoslivljaj Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Izvori, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Mora i rijeke, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Kitovi i sve što se miče u vodama, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Ptice nebeske, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sve divlje i pitome životinje, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sinovi ljudski, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Izraele, blagoslivljaj Gospoda: hvali i uzvisuj ga dovijeka!
Svećenici Gospodnji, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sluge Gospodnje, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Dusi i duše pravednih, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Sveti i ponizni srcem, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Hananijo, Azarjo, Mišaele, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!
Jer on nas je spasio od Podzemlja, on nas je istrgao iz ruke smrti, on nas je izbavio iz peći užarene, on nas je izbavio iz plamena.

Slavite Gospoda jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!

Svi štovatelji Gospodnji, blagoslivljajte Boga nad bogovima, hvalite i zahvaljujte, jer vječna je ljubav njegova!

Fra Petar Ljubičić u župu Međugorje je došao treći dan nakon ukazanja i otada je gotovo svakodnevno dolazio
pomagati ispovijedati. Deset i pol godina darovao je župljanima i hodočasnicima kao duhovni pomoćnik. Mirjana
Dragićević-Soldo ga je izabrala da, kad za to dođe vrijeme, obznani tajne koje joj je Gospa povjerila.


Razgovarao Krešimir Šego
Duhovna i tjelesna ozdravljenja Rita Klaus bolovala je dvadeset šest
godina od multiplex scleroze i nije joj
mogla pomoći ni moderna američka i
svjetska medicina, koja je daleko otišla. To je
bolest koja malo po malo zahvaća organizam
i oduzima život; od nje se umire polako. Ta
žena, učiteljica, strpljivo je svaki dan molila
krunicu. Jedanput je čula glas koji je pita: Zašto
ne moliš Isusa da po zagovoru Međugorske
Gospe ozdraviš? Molila je: Gospe, Kraljice Mira,
ja vjerujem da se ti ukazuješ vidiocima u Međugorju,
ja vjerujem da si tamo došla i radi mene.
Ja ne mogu otići u to mjesto, bolesna sam i u kolicima,
pa te molim da zamoliš svoga sina Isusa
neka me ozdravi tamo gdje sam bolesna, a moje
čitavo tijelo je bolesno, oduzima se, tek rukama
pomalo mogu migati. Isuse, ti si rekao ako povjerujemo,
bit ćemo kadri i brda premještati. Gospe,
moli za mene da vjerujem onako kako Isus želi,
daj da imam barem to malo gorušičino zrno vjere
i da me Isus ozdravi tamo gdje sam bolesna.
Iza toga sam, nastavlja svoje svjedočanstvo
gospođa Klaus, osjetila kroz svoje tijelo struju,
poput elektriciteta, osjećala sam bol pomiješanu
s radošću. Ozdravila sam. To je ozdravljenje
pomoglo da se tridesetero čeljadi iz njene
obitelji obrati. Neki nisu bili ni kršteni, neki,
odrasli, nisu primili sakramente, ali su nakon
toga svi postali gorljivi vjernici! Za prvu
obljetnicu ozdravljenja Rita Klaus došla je u
Međugorje, i poslije toga još puno puta.
Svako ozdravljenje je poziv da mi povjerujemo,
da ja povjerujem. Nisu potrebna čudesa
našoj vjeri, nisu potrebna ukazanja našoj
vjeri, ali to je jedna milost, dar da se ljudi, još
spremniji i radosniji, mogu žrtvovati da što
više ljudi povjeruje. To je razlog zašto se Gospa
ukazuje, zašto se čudesa događaju. Ona
imaju svoju vrijednost i svoju poruku.
Ipak, treba naglasiti da je važnije duhovno
ozdravljenje. Kad čovjek koji je živio u
nemiru nađe mir, kad se netko pomiri s nekim
s kime je godinama bio u svađi, daleko
je veće čudo nego tjelesno ozdravljenje.
Vidioci su rekli da imaju tajne. Jedna
od tajni je i znak koji će Gospa ostaviti
na Brdu ukazanja. Mirjana, Ivanka i
Jakov imaju po deset, a Vicka, Marija
i Ivan po devet tajni. Mirjana je vas
izabrala da, kad dođe vrijeme, svijetu
kažete tajne koja ona ima, što ste i prihvatili.
To je velika odgovornost. Razmišljate li
o toj zadaći?
Držim čašću i velikom odgovornošću što
me je Mirjana izabrala. Mnogi me o tome pitaju.
Od prvoga trenutka otkako sam o tome
čuo, nemam nikakva straha, samo se ponekad
pitam otkuda mene u tome, čime sam
zaslužio? No, ako tako mora biti, neka bude,
stojim na raspolaganju. Prihvatio sam to.
Važno je pitanje: Jesam li spreman dočekati
Isusa?
Tajne su tajne. Nešto se ima dogoditi u
točno određenom trenutku, na točno određenom
mjestu. Ne znamo što će biti, i kada
će biti, jer je to tajna. Mirjana je rekla da se
prve dvije tajne odnose na župu Međugorje,
koja je dobila dar i milost ukazanja. Članovi
župe uvijek o tome moraju voditi računa i
pitati se: Jesam li ja odgovorio na ono što
Gospa od mene traži, jesam li ozbiljno shvatio
poruku obraćenja, poruku žive vjere. Ne
smijemo nikada zaboraviti, pogotovu ova
župna zajednica, da je Gospa rekla: Obraćajte
se najprije vi u župi, kako biste mogli biti
primjer onima koji ovamo dolaze.
Pričali su mi hodočasnici iz Švicarske kako
su petkom davali čokolade međugorskoj djeci,
no oni ih nisu htjeli jesti jer su rekli da se
treba odricati, i od slatka treba postiti. Nije
žrtvovanje samo ne jesti meso, već i ne jesti
slatko. To im je, kažu ti hodočasnici, bio veći
primjer i snažnija propovijed od one koju
čuju od svećenika.
Brinu li vas tajne?
Ne, ne. Ali me brine što ozbiljno ne shvaćamo
ovo vrijeme koje nam je Bog dao. Ovo
je vrijeme obraćenja, ovo je vrijeme naše odluke
za Boga, ovo je vrijeme duhovnog čišćenja.
To neumorno ponavljam, zbog čega mi
neki kažu da postajem papagaj, a ja nemam
i ne znam što drugo reći nego: Koristimo ovo
vrijeme.
Kad će doći tajne, ne znam, ali doći će i
volio bih kada dođu da nas nađu pripravne.
Radije razgovaram o tome jesmo li se obratili,
nego o tome kada će tajne biti obznanjene
i kakav je njihov sadržaj. Za tajne uglavnom
pita, i boji ih se onaj koji svoje obraćenje odgađa,
koji ne može kazati: Ja sam spreman,
neka sutra dođe sudnji dan, ne plašim se. A
Isus može doći već ove noći, može doći sutradan.
Moje pitanje nije što će se dogoditi,
što će tada biti, već hoću li ja biti spreman
dočekati Isusa.
Dakle, o tajnama ne znamo ništa, ali znamo
da je Gospa kazala: Počnite se sada obraćati.
Onomu tko čeka tajne ili znak na Brdu,
a ne obraća se, može biti kasno.
Otvorimo Bibliju i o
znakovima učimo od Isusa
Ako se čovjek zatvara pred milošću, nikada
ne će dobiti znak, zapravo, on ga ima ali
ga ne prihvaća. To mu nije dovoljno, zapravo
se ne želi obratiti.
Treća tajna jest trajan, vidljiv i neuništiv
znak na Brdu ukazanja.
Objavljivanje tajni teći će ovako: Mirjana
ima tajne ispisane na pergamentu, zapravo
nečemu što sliči na pergament, jer nije od
ove zemlje. Kad dođe vrijeme objavljivanja
prve tajne, ona će se moći pročitati, ja ću je
moći pročitati, i znat ću sve što dolazi. Nakon
toga mi slijedi sedam dana posta i molitve,
strogog posta i molitve. Tri dana prije
ostvarenja tajne objavit ću što se i gdje događa:
Dođite i vidite. Mislim da će prve dvije
tajne uvjeriti svakoga kako su vidioci cijelo
vrijeme govorili istinu i da su ukazanja autentična.
Marija je naša svemoćna zagovornica
I u ukazanjima prije ovih bilo je znakova,
ali na ovaj način nigdje.
Međugorje je posebno po tome što ukazanja
dugo traju, što ima šestero vidjelaca.
To je jedino ukazanje u povijesti kršćanstva
koje tako dugo traje i koje ostavlja tako neizbrisivi
biljeg; ni jedna ukazanja nisu toliko
napadana i osporavana kao ova, a opet ni na
jedna nije bio toliki odziv vjernika koji žive
poruke kao na ova. I to je svojevrstan znak.
Činjenica da u svijetu postoji oko petnaest
tisuća molitvenih skupina nadahnutih međugorskim
ukazanjima, neke skupine imaju
i preko stotinu članova, govori sama za sebe.
To je velika vojska molitelja. Dok je ovdje
trajao onaj teški, krvavi rat, neki su naši prijatelji
u svijetu dan i noć na koljenima molili
za mir. Moramo biti zahvalni, moramo sada
mi moliti za njih.
Što biste poručili čitateljima?
Riječi su naše siromašne da bismo mogli
izraziti sve ono što nosimo u svojim
srcima i što želimo reći. Zaista je teško
izraziti sve ono što sam doživio u minulih
dvadeset pet godina milosti. Najvažnije je
da svatko shvati da je on voljeno, ljubljeno
dijete Božje, da je Bog od vječnosti na njega
mislio i da je njegova zadaća upoznati
Boga ljubavi i da svaki dan Bogu odgovara
na ljubav. Važno je da bude zahvalan Mariji
Kraljici Mira, koja je naša svemoćna
zagovornica, kažem svemoćna, posrednica
svih milosti, jer sve što nam Bog daje, usuđujem
se reći, daje nam preko Marije, jer
nitko nije živio tako kao ona, nitko nije bio
tako svet, blažen, kao ona, nitko nije vjerovao
kao ona, nitko nije ljubio Boga kao
ona. Eto u čemu nam je Marija uzor: U
ljubavi, molitvi, vjernosti, požrtvovnosti.
Živimo tako da Bog blagoslovi svaki naš
trenutak, živimo svaki trenutak kao Božja
djeca, jer nas Bog gleda i ne će nam ostati
dužan za svaku i najmanju korisnu riječ
koju smo rekli. Isus kaže da ni čaša hladne
vode ne će ostati bez plaće.
Svaki je katolik dužan nedjeljom ići na sv.
Misu. Nađimo u sedam dana jedan sat koji
ćemo darovati Bogu. Kad to vjernik nauči,
onda će svaki njegov trenutak biti blagoslovljen,
bit će sretan čovjek. Može imati križeva,
patnji, boli, ali Bog će mu dati snage,
on će biti sretan čovjek. Nije najsretniji onaj
koji je najzdraviji, nego onaj koji zna da ga
je Bog stvorio i poslao u ovaj svijet, da ga
Bog voli, da ga iznad svega ljubi i da, kad se
preseli Bogu, ono što je naučio u ovom životu
postaje stvarnost, njegova sretna, blažena,
nepomućena vječnost. S ovim riječima
podjeljujem svoj blagoslov svima onima koji
će slušati ili čitati ovaj razgovor. U ime Oca
i Sina i Duha Svetoga. Amen. Hvaljen Isus i
Marija!

Moja krv je štit i obrana. Moja krv je cijena vašega spasenja. Po snazi moje krvi oslobađate se od zlih duhova. Kao što je anđeo zatornik zaobišao kuće na čijim je vratima vidio krv, u Egiptu, u zemlji ropstva, tako ni neprijatelj nemože nauditi onima koji piju moju krv, kojima moja krv sja na vratima, tj. na usnama. Zato ponavljajte s psalmistom: ''Uzet ću čašu spasenja i zazvati Ime Gospodnje'' ili ono: ''Kad me zazoveš uslišat ću te''

Pa krenimo dalje. Malo je kasno navečer, sutra se radi, a evo, pokušat ću što prije napisati treći dio svog svjedočanstva. 11. je veljače 2007. g. Pitam se što da napišem. Čas znam pa ne znam, hoću li vam napisati uopće nešto pametno. Ne znam. Prošlo je dosta dugo vremena od prvog dijela, u kojem si sam čitatelju mogao vidjeti što me ponukalo da ga napišem.

Da, dragi čitatelju, nakon drugog dijela svjedočanstva pokrenuta je udruga pod nazivom Humanitarna udruga Tebe tražim. Angažirao sam se oko mjesec dana radeći oko svega kako bi se ona osnovala 27.10.2006. Počeo sam voditi papire udruge, pisati dopise, vršiti plaćanja i sve što je potrebno. Udruga danas broji 30 članova.

Udruga je zablistala, bili smo uzvanici i glavni gosti H-epicentra kojeg je organizirao Hrvatski katolički radio, u više navrata sam pisao u medijima, lokalnim novinama, večernjem listu i bio pozvan u neke emisije. Kaže urednik Hrvatskog katoličkog radija da je na stranici Tebe tražim prvi put čuo govor u jezicima.

Malo sam se preopteretio. Promijenio sam radno mjesto na poslu, kompijuter više ne vidim, radno vrijeme na Portalu Tebe tražim od sada mi je poslije 3 sata. Kad dođem kući, prvo sjednem za računalo, pregledam mailove, i postove koje stignem pročitati. Malo rad na stranici, udruge. Dobro, fitness sam pomalo zanemario, ali natjerat ću se uskoro. No, na ovaj dio ću se vratiti na kraju, krenimo dalje.

U 12. mjesecu 2006. godine, naša udruga je odlučila, tj. mi smo odlučili organizirati prvu humanitarnu akciju i to za obitelj Radovac kraj Šibovca, koja živi u dosta teškim uvjetima. Obišla su ih dva člana udruge i odnijeli im čokolade. Poslije toga napisao sam na stranici Tebe tražim par crtica o njihovoj situaciji i krenula je prva humanitarna akcija. U manje od mjesec dana skupili smo 10 000 kn i odnijeli smo novac obitelji 30.12. 2006. Bili su presretni. Stvarno im je taj novac bio prijeko potreban.

Kad smo se nas četvorica vraćali nazad iz tog malog sela Šibovac, a ja sam vozio, pred Požegom smo imali tešku prometnu nezgodu. Sletjeli smo s autom i lupili bočno od betonski most, a naš se auto prebacio na krov i doslovce se zgužvao kao prazna kutija cigareta. Doduše, u njoj smo bili nas četvorica. Sve je to promatrao jedan mještanin, taj naš let, i rekao na to sve da nema šanse da je itko ostao živ, tj. svi su mrtvi. Pa i ja sam to mislio, ali u tome svemu, teško je ostati živ pored mrtvih. Bili smo zgnječeni 15 minuta u nepomičnom položaju, kad sam se probudio čuo sam galamu, jauk, jedan glas se nije čuo. Počelo je curiti gorivo po nama, i čujem uzvik ''zapalit ćemo se''. E to, vidjeh smrt pred očima, pokajah se. Sretan sam što nisam bio u smrtno grijehu. Misli da nije teško umrijeti. Odjednom zujanje, krv, mir, blještavilo, šok. Stali su ljudi s jednim autom, jedan se odmaknuo i viknuo: ''ne prilazite autu, zapalit će se'', a ja sam samo rekao: ''ljudi spašavajte nas''. Izvukao sam se sam iz auta, ni dan danas ne znam kako, nekako kroz prozor, čudnovato. A oni nisu. Njih trojica. Vidio sam da sam živ, auto se ljuljao i trebao pasti u provaliju. Počeli smo letjeti i spašavati ih. Sjeklo me cijelo tijelo, ali sam bio u šoku. Došla je policija vatrogasci. Moj bratić me pokupio u auto i odvezao na hitnu. Mislio sam da je tata mrtav i skroz sam ga ispitivao, kako je, je li živ, neka mi kaže istinu, i nisam mu vjerovao što govori. Rekao je da ga izvlače vatrogasci iz auta, a da su se ova dvojica izvukli. Reče mi da sam ja najgore nastradao. Onesvjestio sam se tri puta, a on je stajao s autom, galamio i šamarao me. Bolnica, hitna, galama uzvici, a u meni strah, strah da netko nije mrtav. Nemam pojma kako je tko. Ja sam dobro, tj. živ sam, a kako su oni? Neznam. Dovezli su mi tatu u bolnicu, on se brinuo najviše za mene, i mislio da meni nije dobro. Bio sam sretan što su svi živi. O kakve li sreće.
Prva riječ koju je bratić rekao mojoj mami je: ''idite uplatite misu zahvalnicu za njih''. A policajci koji su bili na uviđaju su rekli da tokom svog radnog vijeka nisu vidjeli da je netko izašao živ iz takvog auta. Svi su počeli govoriti da nas je Bog spasio. Svi su počeli zahvaljivati Bogu. Nisam se tri dana pomakao iz kreveta, razbio sam malo glavu, ali nisam ništa slomio. Tata je polomio ključnu kost i razbio glavu. Ostala dvojica su bili dosta dobro. No, mi smo svi dobro, svi se čude, nitko ne može vjerovati čudu koje se dogodilo. Ostali smo živi. Zapravo dobili šansu za novi život. Hoćemo li ju iskoristiti??

Slika nezgode se može vidjeti ovdje

Malo sam se preopteretio sa svojim radom, s razmišljanjima, s mozganjem. Mnoge stvari sam prepustio sebi, zakomplicirao mnoge stvari. Počeo sam neke stvari raditi sam, na svoju ruku. Uvijek znam da treba ovako ili onako. Upustio sam se u duhovnost, pa se dignem i padnem.

Evo dragi prijatelju, imam osjećaj da Bog želi da se opet vratim na početak. On da raste, a ja da se smanjujem. Jer ja ne mogu ništa. Moram se zagledati u svoju bijedu i nemoć. Nitko se ne može sam spasiti. Jedino nas može spasiti Bog i na svoj način. Moram se opustiti, prepustiti i ništa ne raditi sam. Bog ne želi da mi nužno znamo da on sad djeluje. On želi da se opustimo i prepustimo, on će djelovati, mi ćemo samo biti iznenađeni. Iz dana u dan. Vidjet ćemo silna čuda.

Ja neznam ništa, ni ti neznaš ništa. Ja na mogu ništa, ni ti ne možeš ništa. Ja nemam nikakvu tahtiku, ni ti nemaš nikakvu tahtiku. Prepustimo stvari u Božje ruke i vidjet ćemo ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo. Uvijek ostanimo blizu i u Božjoj ljubavi.

Vjeko

Čudesna je molitva krunice
Krunica je jedan od sigurnih čovjekovih
pratitelja kroz život. Nema sloja ljudi koji se
nije hvatao krunice kao pomoći i uporišta. I oni
najprezreniji, u tamnicama i koncentracijskim
logorima, osuđenici na smrt, pa i najgenijalniji
umnici. O jednome uzniku u koncentracijskome
logoru pripovijeda se da je od gladi
preminuo. Poslali mu doma supruzi ono što je
ostalo iza njega u logoru. Kad je žena pretresla
džepove, pronašla je od tkanine vrpcu s mnogo
čvorova, uzlova, načinjenih od komadića
platna. Iza deset malih čvorova slijedio bi dvostruki
čvor, i to se ponavljalo pet puta. Bijaše
to krunica, jedini pratitelj u uzničkim danima
toga mučenika i svjedoka vjere, bijaše to jedini
suputnik, koji je svoga molitelja iz pakla logora
uveo u vječnost raja.
U Vatikanskome muzeju može se vidjeti
krunica što ju je neki ratni zarobljenik oblikovao
za boravka u logoru od najvrjednije
tvari koju je u logoru imao, naime, od mrvica
kruha. Znamo za svetopisamsku riječ kako
čovjek ne živi samo od kruha. Živi od Božje
riječi. A ta krunica oblikovana od mrvica bijaše
pratitelj onoga koji je otkidao od svojih
usta u tome trenutku najdragocjenije, naime
kruh, te napravio krunicu koja ga je čuvala
od zdvojnosti i očaja te pomagala u teškim
uzničkim danima. Čudesna je molitva krunice,
čudesna u svojoj jednostavnosti, dubini,
ali i spasonosnosti i učinkovitosti.
Riječ ‘krunica’ umanjenica je riječi ‘kruna’.
Krunica je mala kruna. Latinski ‘rosarium’ - hrvatski
‘ružarij’ jest ‘vijenac ruža’ što ga stavljamo
oko Marijine glave. Vijenac kojim krunimo
nju, stavljajući pred nju i moleći pedeset
Zdravomarija, puštajući da nam preko prstiju
klizi pedeset ‘bisera’, ‘zrna’ u nizu, na čijemu
početku, ali i kraju, imamo križ. Križ kao životnu
knjigu nije moguće nikada do kraja iščitati.
Križajući se i držeći križ među prstima molimo
Vjerovanje. Na križ se nadovezuju tri zrnca,
molitva za vjeru, nadu i ljubav, tj. sav naš životni
nauk i životna praksa. Molimo za tri božanske
krjeposti sjećajući se Pavlovih riječi o
vjeri, nadi i ljubavi, gdje je ljubav najveća i ona
zauvijek ostaje. Sve druge zapovijedi ovise o
ljubavi: Ljubiti Gospodina Boga cijelim svojim
bićem, a bližnjega kao sebe samoga.
Krunica – moćno sredstvo Gospodinove
milosti i njegovih blagoslova
Uz molitvu krunice vezana su mnoga
obećanja i blagoslovi. Marija u svim svojim
ukazanjima u proteklih stoljeće i pol preporučuje
upravo molitvu krunice. Isto je i s Međugorjem
od samih početaka. Blagopokojni
je Papa naglašavao kako su dvadeset otajstava
krunice dvadeset prozora i motrišta kroz
koje promatra život i svijet u svjetlu samoga
Gospodina Isusa. Kroz Isusovo svjetlo prelama
i motri sve što čovjeka snalazi u životu.
Majka Tereza bijaše veliki molitelj krunice.
Uvijek je imala krunicu uza se i znala je reći:
“Tajna je moga života posve jednostavna: Ja
naprosto molim!”
Molitva je krunice nastala u srednjem vijeku,
ne vuče izravno korijen od Gospodina
Isusa, ali ju je zacijelo sam Gospodin po svome
Duhu oblikovao u srcima i ustima svojih
vjernika, u Crkvi moliteljici. Nebrojeni su
milijuni molili tu molitvu, obraćali se Gospodinu,
i on je bio s moliteljima, među njima,
nazočan, upravo kao što je i obećao te je učinio
krunicu moćnim sredstvom svoje milosti
i svojih blagoslova.
S krunicom u ruci nemoguće je zalutati
na životnom putu
Zrnca su krunice nešto poput tragova
njegovih stopa. ‘Izišao sam od Oca i došao u
svijet. Ostavljam svijet i ponovno se vraćam k
Ocu’, riječi su samoga Gospodina (Iv 16,28).
Znamo za Gospodinov put, odnosno putove.
Dolazi izravno s Neba, hodi ovom Zemljom,
uzduž i poprijeko, uspinje se na Tabor, silazi
do Mrtvoga mora, uzlazi u Jeruzalem, prelazi
potok Kedron, penje se na Kalvariju, silazi
u grob, da bi uskrsnuo i uzišao na Nebo te
odaslao Duha Svetoga. Nižući biserje krunice
među svojim prstima slijedimo Gospodina
na njegovu putu, ustopice i netremice, iz
desetka u desetak, od anđelova navještenja
do konačne proslave te se zajedno s Marijom
zapućujemo u nebeske visine. Njegov
put bijaše putokaz i Mariji, dakle, i Marijin
put. Ona ga je slijedila u svemu te nama utrla
put. Njegov put je, dakle, i naš put. I mi
smo izišli iz Očeve namisli i volje, došli na
ovaj svijet i napustit ćemo ga, idući Gospodinu
ususret. S krunicom u ruci nemoguće je
zalutati na životnom putu.
S krunicom u ruci, moleći otajstva, hvatamo
se Gospodinove ruke i molimo ga da nas
on vodi. Držeći je u ruci trebali bismo osjetiti
Isusovu ruku vodilju. Onaj tko se hvata
krunice, hvata se Isusove osobe i ljubavi.
Krunica u rukama patnika, bolesnika, umirućih,
onih na odru posljednje je uporište i
hvatište u trenutcima kad sve druge sigurnosti
padaju u vodu. Kao što je rekao sam
Gospodin s križa i vjernik izgovara iste rimišljanje
ječi: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk
23,46). Kao što je Isus dodirnuo odar onoga
mladića iz Naina neka i naša molitva bude u
trenutku našega umiranja: “Dodirni, Gospodine
Isuse, i moj odar, moj lijes! Uskrisi, Isuse
Kriste, i mene na život s tobom! Pretvori
moju smrt u život.”
S pomoću krunice
iščitavamo Novi zavjet
Tko moli krunicu, taj čita Bibliju, razmatra
otajstva Isusova života, slijedi Isusa
ustopice. Krunica je nanizani Novi zavjet u
Marijinu društvu. Pa i onda kad slabi očinji
vid, kad čovjek ne vidi više slova, kad
je shrvan bolešću, može s pomoću krunice
iščitavati Novi zavjet. Krunica je nešto poput
brajice (Brailleova pisma za slijepe), s
pomoću koje i slijepi i bolesni mogu čitati
Bibliju. Tko ima krunicu u ruci, drži s njome
u ruci i cijeli Novi zavjet. I tko je uporno
moli i ponavlja, doživjet će onu radost što
su je imali učenici na putu u Emaus: “Nije
li nam sve to vrijeme, dok nam je tumačio
Pisma, gorjelo srce u grudima” (Lk 24,32).
Molitelji krunice zrače toplinom, nježnošću,
nutarnjom ljepotom, svjetlom, čovjek
se u njihovoj blizini ugodno osjeća. Krunicom
dodirujemo obrub Isusove haljine poput
one žene što je bolovala od krvotoka i
odmah ozdravila. “Vjera te tvoja ozdravila,
sinko, kćeri, dijete moje! Ne boj se!” (usp.
Lk 8,43sl).
Krunica je poput natovarene lađe koja
nas vodi prema vječnim obalama
Svako ‘zrnce’ krunice jest poput pšenična
zrna što pada na plodno tlo te donosi
plod, tridesetostruk, šezdesetostruk, stostruk.
Donosi plod za nas i cijeli svijet. Sjetimo
se Isusove riječi o zrnu koje posijano
u zemlju mora umrijeti da bi donijelo rod
(usp. Iv 12, 24). Svako zrno krunice jest to
pšenično zrno! Svako je ono ‘zrnce’ ujedno
i klica vječnoga života što ga Gospodin obećaje
svojima. Ono je ujedno i nasljedovanje
Gospodina, hod za njim, ruku pod ruku s
njime, stazama života. U našim danima, na
putu do radnoga mjesta, kod svoje kuće, u
besanim noćima, u tjeskobnim trenutcima,
u prometnom zastoju. Krunica je poput
splava ili natovarene lađe koja nas vodi prema
vječnim obalama. Jer nema druge vjere
na svijetu u kojoj bi Bog kao u našoj Bibliji
rekao svakome pojedincu: “Imenom sam te
tvojim prozvao. Ti si moj. Moja si svojina”
(usp. Iz 43). Zato je Marija u Fatimi poučila
vidioce moliti sljedeću molitvu koja se usko
veže uz otajstva krunice: “O moj Isuse! Oprosti
nam naše grijehe, sačuvaj nas od ognja
paklenoga. Privedi u raj sve duše, a napose
one najpotrebnije tvoga milosrđa.” Bog želi i
hoće spas sviju.
Višekratno veli sv. Luka u svome Evanđelju
da je Marija sve događaje pohranjivala u
svome srce i o njima razmatrala, sve prebirala.
Prebirala kao što mi prebiremo zrnca
krunice. Razmatrala u kontemplaciji, kontemplirala,
u svome domu postajala Božji
dom, Božji hram (templum=hram!). Preko
molitve i u molitvi i mi postajemo nositelji
Duha Svetoga, upravo kao i apostoli zajedno
s Marijom u dvorani Posljednje večere.
Uskrsli Krist nam se pridružuje na našim
životnim putovima i daje nam da ga prepoznajemo
u lomljenju kruha, u molitvi. Neka
nas osposobi da preko molitve krunice budemo
uvijek budni i prepoznamo Njegovo lice
noseći ga potom svojoj braći s uskrsnim ushitom:
Doživjeli smo Gospodina, iskusili smo
ga, on je živ, uskrsnuo je, i preobražava cijeli
svijet! Neka učini i nas dionicima i nositeljima
preobrazbe svijeta snagom naše predane
molitve i molitvenoga predanja.




Marijine Suze 11-20

11. Syrakusa. Prošlo je 107 godina.Ponovno se dogodilo nešto potresna.Na otoku Siciliji u Sirakuzi plakao je Marijin lik god.l953. koji je prikazivao Srce Marijino iz sadre.
12.Obitelj Justo. Slika je pripadala radniku,komunistu Angelu Justo i njegovoj ženi Antonini Justo koji su se pred nekoliko mjeseci vjenčali.Mlada je žena očekivala dijete u kompliciranoj trudnoći s velikim bolovima i uzetosti. Podigavši u bolima oči prema slici ugledala je suze u Marijinim očima.U istom su času prestale njezine boli,nestala je uzetost.Uskoro se cijela Sitrakuza digla na noge da vidi sliku. Slika je plakala od 29. kolovoza do 1.rujna,dakle, 4 dana i 3 noći.
13. Gospina slika plače. Postavljena je s vanjske strane kuće uz policijsku stražu,svi su je mogli vidjeti.Konačno su upitali ozdravljenicu: "Zašto Marija plače?" "Ne znam", odgovorila je. "Moguće znade to papa.Ne shvaćam zašto se to upravo meni dogodilo.Nisam nikakova svetica."
14.Fatimska Gospa. Već je 1917. zahtijevala Marija u Fatimi čašćenje njezina neokaljana Srca i posvetu njezinom Prečistom Srcu.Zahtjevala je dnevnu molitvu krunice i primanje naknadne Pričesti prvih subota. Ne izvrši li se to, prorekla je Marija u Fatimi, Rusija će proširiti svoje zablude po cijelom svijetu, te izazvati ratove i progone Crkve. Da li je Marija zbog toga plakala u kući komunista?
15. Obitelj u Firenzi. Godine 1969. krvarila je slika i u Firenci. Ova snimka pokazuje njezina vlasnika.8.rujna 1969.dogodilo se slijedeće:Dok se čovjek brijao u kupaonici dozivala ga je žena da se vrati u spavaću sobu. Pokazala mu je Gospinu sliku na zidu.On se čudio i preplašio: iz prsiju Majke Božje tekao je potočić krvi. Sergio se prekrižio.
16.Slika krvari (izbliza). To je za njegovu ženu bilo drugo iznenađenje; njezin muž,ateist,se križa! Zatim se baca na krevet i gorko plače.Od toga trenutka bio je drugi čovjek.
17.Slika krvari. 5. studenog 1969. oko 18.40 sati boravio je u pobožnosti pred lijepom slikom.Tada je odozgo silazilo sjajno svjetlo i polagano se u njemu pojavila Bl.Djevica. Pride mu, pogleda ga i jasno govori: “Nadam se, da po ovim znakovima razumijete moju duboku i veliku bol gledajući kako se svijet moje djece približava katastrofi,jer prezire ime moga Sina.On je postao čovjekom da pokaže važnost međusobne ljubavi.” Kasnije su,uz župnikov nadzor, prenijeli sliku u sakristiju mjesne crkve sv.Ivana. 23. studenoga 1970. u 9.30 sati molio je Sergio pred ovom slikom. Kao već i ranije pajavila mu se Marija i toga dana i žalosna mu prenijela slijedeću poruku:
18. Marijino lice. “Tvoj život i ostalih odabranika prikazuje se za sve službenike svete Crkve. Vi ćete za nju trpjeti i njezinu nevjeru okajavati da biste postigli milost da se ponovno podigne i postigne plodni apostolat.Ako to neće službenici sv.Crkve i Božji ministri razumjeti,neće ništa spasiti svijet.”
19. Slika u Maropati. U svibnju 1971. objavile su talijanske novine uzbudljiv dogođaj. U Maropati, malom mjestu u blizini Mesine; slika naše drage Gospe od krunice iz Pompeja plakala je krvavim suzama. Takoder je i vlasnik ove slike bio komunist. Odvjetnik Gordiano, nekadašnji gradonačelnik Maropati-a, naslijedio je ovu sliku od pokojne majke.Ta vrlo pobožna žena osobito je štovala našu dragu Gospu od krunice.Pred ovom je slikom dnevno molila sv.Psalme i takoder pozivala susjede na molitvu.Čudnovati su dogodaji započeli 3. siječnja 1971. Gospoda Katarina de Luca, odvjetnikova supruga, ušla je oko 7 sati navečer u sobu u kojoj je visjela slika na dvije kuke. Najednom se otkinula slika od kuke i visjela je krivo. Na zidu je ostala svježa krv,kao i na jastuku na krevetu. Ovaj se fenomen ponovio još jednom.Njihov sin je otkrio taj čudnovati dogođaj.
20.Krvava slika. Mjesec dana kasnije primijetio je drugi sin kako iz Gospinih očiju teku krvave suze. Pravo rečeno, nisu tekle iz slike, nego iz stakla u visini očiju. U Velikom je tjednu tekla krv okomito i vodoravno, pa je nastao oblik križa.
21.Osobe i slika. Plakanje je 4. svibnja bilo najjače.Krv nije tekla samo iz očiju nego i iz Djevičina Srca. Ljudi svih slojeva i zemalja prolazili su duboko ganuti kraj slike.Krv je istražena, rezultat: ljudska krv. Da li krv iz Maropati-a ne nagoviješta velika krvoprolića u svijetu? Molitva krunice mogla bi to spriječiti. Ali tko mari za to, koliko ih vjeruje u to?
22.Dva globusa. U Fatimi je rekla Marija: "Molite dnevno krunicu za mir u svijetu."
23.Karta. U Cinquefrondi,takoder na jugu Italije dogodilo se nešto slična.Na ovoj slici vidimo označeno mjesto u istoj provinciji kao i Maropati,naime u području Kalabrije. U Via Prati br.9 stanuje u skromnom stanu gospođa Betina Jamundo, krojačica po zanimanju,a i velika štovateljica Majke Božje,te u svoj stan poziva male skupine osoba iz susjedstva na molitvu krunice. I opet je to 1971. kada se u Cinquefrondi dogadaju neobične stvari.
24. Slika grada Cinquefrondi. U njezinoj sobi visi slika Bezgrešna i Žalosna Srca Marijina. 26. listopada 1971. posjetile su gospođu Betinu Jamundo dvije sestre,jedna je od njih ugledala na Gospinoj slici suze,sjajne kao 2 bisera.Tada su i ostale primijetile plač.Trajao je dva sata do podne. Suze iz očiju tekle su u razmacima do okvira.Tajnu su htjele sačuvati,ali se dogodilo obratno: 1. studenoga govorio je o tome cijeli Cinquefrondi. Mnogi su željeli vidjeti čudo. Fenomen se se ponavljao kroz deset dana. Zatim se 20 dana nisu pojavljivale suze.Ipak je slika ponekad plakala.Suze su hvatali rupčićima i njima ozdravljivale mnoge neizlječive bolesti.
25.Gospina slika krvari. Na spomendan Žalosne Gospe primijetili su na vati,s kojom su brisali suze,krv. U početku su tek na vati bile suze krvave,ali neposredno prije Velikog tjedna,kapala je krv iz Srca.Krvarenje je trajalo tri sata.
26.Svjetlo u prozoru. Betina je 16.srpnja čula glas:"Svaka je suza propovijed." Najednom je prodrlo silno svjetlo kroz prozor. Vidjelica je ustala i ugledala vani na drvu sjajno crveno staklo,slično suncu na zalazu. Nakon nekog vremena prodirala su iz crvena stakla slova,početna slova riječi: “I1 Redentore Divino Gesu Sulla Croce - Maria piange.”
27.Raspeti Isus. Hrvatski: “božanski Otkupitelj Isus na Križu, Marija plače.” Što pobliže opisano znači: Ljudi, sjetite se, da je Krist umrijevši na križu otkupio svijet - ali ljudi su to zaboravili.Zato plače Marija.
28.Porto san Stefano. I ponovno plače Gospa u Italiji, ovaj puta u Porto San Stefano, malom lučkom gradu južno od otoka Elbe.Tamo je jedan kip ronio suze.Nalazi se u Via Argentiera br.17. Crvena strijelica na slici označuje kuću.
29.Enzo Alloci. Tu je stanar Enzo Alloci. U mladim je godinama malo mario za Boga. Tek se u braku s Rosom Volpi pomalo vjerski opredijelio.Njegova je žena rodila osmero djece.Slika,koja prikazuje Kraljicu Svemira,promijenila je posve tok njegova života. Kada su njegovi kolege, radnici sliku obeščastili, obnovio ju je Enzo iz poštovanja.Tri je tjedna kasnije bio počašćen ukazanjem Majke Božje.Bilo je to l966. godine.Pola godine kasnije primio je Enzo Gospodinove rane.Isus mu je rekao neka boli ovih rana prikaže za grijehe nemorala cijeloga svijeta. Njegove su se boli udvostručivale od Cvjetne nedjelje do Uskrsa,na blagdan Sv.Križa,u doba karnevala i u sezoni kupanja.Šest se godina kasnije pojavio drugi dogođaj u Porto San Stefano.
30. Kip:Kraljica svemira. Kip Kraljice svemira prolio je u Enzovu stanu suze 3. srpnja 1972.Kip je u prekidima plakao do 27. srpnja. Istraživanjem je suza dokazano da se radi o suzama živa čovjeka. Enzo prima od Marije i Isusa poruke za svijet. 8.svibnja 1972. rekla je Marija Enzu: “Moje su boli bezbrojne, jer ste na tamnom, vrlo tamnom putu koji vas vodi u vječnost,kojoj nema kraja. Moju riječ nisu poslušali ni moji svećenici,a ni narod. Moje srce uzdiše,jer znade, da za vas ne postojim. No, već je nevolja na putu.Svijet će biti preplavljen teškim dogodajima,revolucijama,ratovima,bolestima, glađu i ostalim nedaćama.Ja sam prisiljena spustiti ruku svoga Sina.Zlo je strašno. Velika je tama blizu.” Još je uputila Enzu slijedeće riječi “Trpi za jadne grešnike još ovo kratko vrijeme koje preostaje, stavljaj žrtve u moje ruke da ništa ne propadne.Blagosivljam vas, draga djeco. Molite i prikazujte sve svoje muke!”
31. Kip plače. Kraljica Svemira prolila je prvi puta suze 16.10.1972. godine,a istraživali su ih u dvijema posve međusobno neodvisnim klinikama u Rimu. Rezultat je bio isti: ljudska krv - krvna grupa A. Tokom godine plakala je Kaljica Svemira 18 puta krvave suze.A 20. prosinca dva su se krvava potoka spojila u mali križ ispod brade. Mnogi misle da su ta dva krvava potočića i križ simbol krunice.
32. Kip krvavo plače (blizu). Na Tijelovo 1975. 29. svibnja u 9 sati plakala je Kraljica Svemira u Porto San Stefano zadnji puta krvave suze. Pritom se pojavio Isus i objavio Enzu da će zemlja uskoro biti pokrivena krvlju i neka se ljudi skupljaju po stanovima na molitvu.Molitva je jedina moć pred kojom se Bog prigiba.
33. Katanija.Zemljopisna karta (Sicilija). I ponovno su Gospine slike u Italiji prolijevale krv,ovaj puta na Siciliji, a skoro istovremeno u Kataniji i u Andranu.Bila je godina 1980. Oba grada leže na podnožju vulkanskoga brda Etne. Već je jednom bilo govora o plačućoj Gospi na ovom otoku: u Sirakuzi je 1953. plakao sadreni kip,a u Kataniji kip Bezgrešne."Bunte Illustrierte" izvijestio je o tome l982. godine.Gospina krv nije samo čudesno liječila, nego je i širila nebeski miris. Iste je godine ronila slika krvave suze u Andranu.
34. Adrano (Fatimski kip.) Ovdje se proširila vijest o slici Fatimske Gospe u Via Riganati br.15. Evo izvješća: 8. prosinca l980. bile su najednom sve tapete u kući Orofino poprskane svježom krvi.Kasnije su se pojavili krvavi tragovi na različitim slikama, a na kraju na slici Fatimske Gospe. Krv nije tekla samo iz očiju, nego se i na prsima pojavio križ,a iz srca je izbilo 6 izlijeva,sedmi mač je probio srce.Što nam govore svi ovi krvavi znakovi?i Na prikazanju Isusa u Hramu prorekao je sijedi Šimun Mariji da će mač boli probosti njezino srce. To se obistinilo kad je Marija stajala pod križem i kad je časnik probio Srce njezina Sina. Ova slika prikazuje Marijino probodeno Srce. Marija je podijelila sve boli sa svojim Sinom zbog naših grijeha.Tako je postala Suspasiteljicom. Kao da nam Marija na ovoj slici ponavlja svoje riječi u Fatimi: " Neka Gospodina više ne vrijeđaju, već je i previše vrijeđan."
35.Damaskus (tekst). Napustimo Europu! Godine 1980. objavio je Švicarski mjesečnik "Marijin znak" članak pod naslovom:"Kip msgr.George-a Hafouri-a plače." Već tri godine ranije,dakle 1977. plakao je Fatimski kip u jednoj crkvi u Damasku. Bila je to putujuća Fatimska Gospa po Siriji. Nakon sv.mise počela je 20. srpnja roniti suze.Kada se je župnik msgr. Hafouri vratio sa svoga posjeta bratu,ranjenom u gradanskom ratu u Beyrouth-u,ugledao je povorke ljudi ulaziti u crkvu.On izvješćuje doslovno:
36. Kip Gospe Fatimske plače. “Ušavši u crkvu upravio sam svoj pogled na kip naše drage Gospe Fatimske. Zebnja je obuzela moje srce vidjevši suze u očima kipa.Nisu padale ni velike ni male kapi,kako to biva kod suza, nego su kao obilni znoj prodirale iz Djevičinih očiju,osobito iz lijeva oka, koje je bilo zamućeno i stisnuto." Nadalje opisuje župnik da su kip često snimali i da su predstavnici Crkve u Damasku bili o tome obavješteni.Dapače je i nuncij stigao,te je bio duboko potresen.A javnost su o tome obavještavale,uz snimke kipa,televizija i štampa.Dogođaj se širio daleko preko granica, dapače i u arapske zemlje, Ameriku i Europu.
37. Kip s krunom. Msgr. Hafouri napisao je u članku i slijedeće:" Osobito sam bio ganut videći kako s vjerom i ganućem mole ne samo katolici nego i pravoslavni, muslimani i ljudi iz krajeva do kojih kršćanska vjera naše regije ne dopire.” Msgr.Hafouri razmišlja zašto Gospa u katedrali plače,te piše: “Dopuštam mogućnost da bi ova marijanska objava mogla biti opomena. Ona je po mom skromnom mišljenju i znak iz kojeg zrači trag nade.” Sigurno želi reći da ova Marijina objava kroči put do dogođaja kojeg Biblija proriče:
38. Isus i stado. “Bit će jedan pastir i jedno stado.” A to će biti Marijina pobjeda,kako je to objavila u Fatimi: “...ali na kraju će moje Bezgrešno Srce pobijediti.”
39. Filipine (krajolik.) Napustimo Damask,glavni grad Sirije i krenimo na drugu stranu Azije. Slika nam prikazuje krajolik na Filipinima Loaken Baggio.Žena imenom Lourdes tješila je dječaka koji se bio izgubio u robnom centru i rekla: “Ovdje na slici je sv.Bogorodica,ona će ti pomoći.Pomoli joj se!” U taj je tren zasjalo divno svjetlo u robnom centru i Marija je stajala nedaleko od njih i dala im znak da joj priđu.Stigavši na to mjesto rekla im je,neka je slijede. Marija je lebdjela iznad obronaka i stala na određenom mjestu. Pokazujući jednom rukom prema dolje,a drugom prema gore,rekla je: "stavite me ovdje",i nestala je. Time je dala na znanje da želi ovdje imati kapelicu.Slika je pokazuje.
40.Gospa "Krvava Srca". Godinu dana kasnije imala je gospođa Lourdes ponovno viziju. Uronjena u molitvu doticala je pritom srce na kipu i najednom osjetila električne trzaje.Otvorivši oči ugledala je svetu Majku i osjetila u svojim rukama krvavo Srce naše drage Gospe i veliku bol u svojem srcu.Sveta Marija bolno je jecala i rekla: IDI I KAŽI LJUDIMA: NE UBIJAJTE DJECU,NE POBACUJTE IH! POKAŽI IM MOJE KRVAVO SRCE,DA SE U SAVJESTI POKAJU. ISPOD KRVAVA SRCA NAPIŠI:SVETA MARIJO,MOLI ZA MIR U SVIJETU ! NEKA ME ZOVU: “ČUDOTVORNA GOSPA KRVAVA SRCA.”

On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe "oplijeni"
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
Ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnika, zemnika i podzemnika.
I svaki će jezik priznati:
"Isus Krist jest Gospodin!" -
na slavu Boga Oca.

Fil 2, 6-11

''Jedan čovjek usne san. Sanja da šeće sa Isusom Kristom po pjeskovitom morskom žalu. Na nebu - kao na filmskom platnu - pojavljuju se događaji iz njegova života. U svakoj sceni vide se tragovi dvojice putnika. Jedan je trag njegovih, a drugi Gospodinovih stopa. Kad se pojavila posljednja scena, čovjek stade pažljivije promatrati tragove. U pijesku je sve česće ostajao trag samo jednih stopa. A bilo to je upravo onda, kada mu je u životu bilo najteže. To ga je uistinu čudilo, te se obrati Gospodinu: "Gospodine, Ti si mi jednom rekao neka te slijedim i obečao si mi da ćeš na svakom mojem putu biti uza me. Sada ipak vidim kako si me upravo u mojim najtežim trenucima ostavljao sama. Po pijesku se dobro vidi trag samo jednih stopa. Ne razumijem Te. Zašto? Ostavljao si me sama upravo kad sam Te najviše trebao." Gospodin odgovori: "O, dragi moj prijatelju! Toliko te volim da te nikad nisam napuštao. Vrijeme, kad ti je bilo najteže, kada si podnosio kušnju i patnju - tamo, naime, gdje ti vidiš trag samo jednih stopa - jest vrijeme kada sam te nosio."

Trebaš znati da Duha Svetog možeš povrijediti i zadati mu bol. Možeš ga ožalostiti. Jak vjetar nije moguće utišati, no svatko do nas može utišati i ušutkati Duha Svetog. Duh Sveti je osoba i On odgovara na tvoje želje. Ako mu kažeš da ušuti On će te poslušati. No, takvim ophođenjem možeš ga jako rastužiti.

Duh Sveti ne želi ratovati s ljudima. On želi voljeti. Odbiješ li ga, jednostavno će otići. On nije poput sotone za kojeg Biblija kaže da će pobjeći ako mu se odupreš. Duh Sveti neće pobjeći zbog straha, već zbog toga što mu je srce ranjeno.

Ožalostiš li ga, On će se nježno povući sa scene. Budeš li ga ''gasio'' tiho će te napustiti. Tragično je to što ljudi ponekad ražaloste i ušutkaju tako divno osobu. No, to je upravo ono što kršćani čine

Izraelci su to također činili. Iako ga često zbog vlastitog neznanja i buntovništva silno ranjavaju, Duh Sveti i danas čezne za našom ljubavlju i zajedništvom.

Jesi li ikada bio na jedrilici? Putovanje jedrilicom donosi brojna uzbuđenja. Znaš li što se dogodi s jedrilicom kada vjetar zapuše u njena jedra? Počne se pokretati. To je ono što nam Pavao poručuje. On ne želi da izgledaš poput neke nepomične boce, već poput jedra u koje neprestano puše vjetar.

Trebaš se neprekidno ispunjavati Duhom Svetim. Bog želi da ideš naprijed i da vjetar Duha Svetog neprestano puše u tvoja duhovna jedra.

Zamislite dijete koje je u utrobi majke. Uzmete ženu trudnu, majku trudnu i pitate dijete u utrobi: ''Dijete, jel' ti znaš da postoji tvoja mama?'' Što će dijete odgovoriti. Sasvim normalno – ''Neeee, nikad mamu nisam vidio, ne postoji mama''. Sigurno ćeš se nasmijat i reći ''uuuu jadno dijete''. Ali tebi je lako, dijete je u utrobi, ali ti si izvan utrobe. I ako pitaš dijete u utrobi majke: ''Dijete jel ti znaš da postoji jedan divan svijet izvan toga svijeta u kojem si ti sada, izvan utrobe majke? I znaš li da tamo ima djece, odraslih. Tamo se voze automobili. Tamo raste drveće. Tamo imaš voćaka. Tamo imaš hrane, obuću, cipele. Tamo igraš nogomet. Joj dijete da znaš..'' Dijete bi reklo: ''Ma kakav svijet, šta mi gluposti pričaš. Ja se tu kupam u maternici, nema ništa drugo.''
Dijete ne može znati da postoji svijet izvan utrobe majke. I zato nemojte se čuditi ako vas pitam: ''Jel znate vi da postoji Bog?'' Ti ćeš reći: ''Nikad ga nisam vidio''. Pa jasno da ga nisi vidio. Dijete nikad nije vidjelo majke. Provelo je 9 mjeseci u utrobi majke. I ti dok si 90 godina u utrobi svijeta i zemlje ne možeš vidjeti Boga. A kad dijete izađe iz utrobe, kaže: ''Mammma'', i zagrli mamu. To je smrt. Mi kažemo smrt. Nije smrt nego rođenje. I kad iziđeš iz ovoga svijeta u onaj drugi, reći ćeš: ''Oče nebeski, pa to si ti''. I zagrljaj oca i tebe. To je ljepota života. I onda kad pitaš ljude: ''Ljudi, jel' vi znate da postoji drugi svijet izvan ovoga, jel' postoji nakon smrti. Vi ćete reći: ''Nitko nije vidio, nitko ni čuo. Pa kako ću, kud idu naši pokojnici…ne znamo''. Kako ćeš saznati je'l postoji drugi svijet? Vidite nama to ne može reći znanost jer znanost je unutar ovoga svijeta mi se vrtimo u krugu. Ne mogu revizije jer i one se vrte u krugu. Nama ne može nitko reći, postoji samo jedan, jedinstveni čovjek ljudske povijesti – Isus iz Nazareta. On jedini kaže – došao je odande, i čudesima dokazao da vlada prirodom. Da vlada i biljkama i životinjama, i ljudima i smrću i grijesima. On je izvana došao i rekao: ''Postoji drugi svijet, postoji vaš otac''. Zanimljivo, dijete je u majci, a ne zna da postoji mama. Sveti Pavao kaže: ''Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji''. Je li dovoljna ta usporedba da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i dođe i kaže: ''Dijeteeee, ajde da te donesem mami, joohoj. Dijete reću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svije,t evo, jedva čekam kad ću se roditi.
Ali dijete rođenje smatra smrću. Moram odavde otići, užas kakva. Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite, tako i mi – u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i kaže: ''Ljudi nebojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''. Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji šta treba činiti? Pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato vam kažem: Nemojte se baviti fantomima. Nemojte se baviti onime čega nema. Nemojte se baviti rupicama u siru. Bavite se sirom. Bavite se životom. Bavite se ljepotom. Bavite se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Pa kažemo oprosti. I čisto. U siru nema više rupica. Na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli.

Draga djeco!
Stavite Sveto pismo na vidljivo mjesto u vašoj obitelji i čitajte ga. Tako ćete spoznati molitvu srcem
i vaše misli bit će u Bogu. Ne zaboravite da ste prolazni kao cvijet u polju koji se vidi izdaleka ali u
trenutku nestane. Dječice, ostavite znak dobrote i ljubavi gdje god prolazite i Bog će vas blagosloviti
obiljem svoga blagoslova.
Hvala vam što ste se odzvali mome pozivu!
(25. siječnja 2007.)

U više svojih poruka kazanih preko vidjelaca Kraljica Mira nas poziva
na čitanje Svetog pisma, Riječi Božje. Sveto pismo u svakoj obitelji
treba imati posebno mjesto, kako bismo ga svakodnevno mogli čitati
i razmatrati, živjeti s njime. Tako čineći, na putu smo kojim nas Marija
želi voditi k Isusu.

Djevica Marija ljubi i stoga ne prestaje
pozivati svoju djecu na život
s Bogom. To čini i ovom svojom
porukom koju počinje riječima: „Stavite
Sveto pismo na vidljivo mjesto u vašoj obitelji
i čitajte ga.“ Te majčinske riječi i pozivi
poznati su nam i iz ranijih njezinih poruka
u kojima nas je pozivala na čitanje Svetoga
pisma. U siječnju prošle godine Marija
govori: „Ne zaboravite, dječice, čitati Sveto
pismo. Stavite ga na vidljivo mjesto i svjedočite
svojim životom da vjerujete i živite Riječ
Božju.“ U poruci od 25. lipnja 1991. Marija
nam govori: „Dječice, molite i čitajte Sveto
pismo da biste preko Svetog pisma otkrili poruku
za vas preko mojih dolazaka.“ U poruci
od 25. kolovoza 1993.: „Draga djeco, čitajte
Sveto pismo, živite ga i molite da biste shvatili
znakove ovoga vremena.“ U poruci od
25. kolovoza 1986: „Stavite, dječice, Sveto
pismo na vidljivo mjesto u svojoj obitelji i čitajte
ga i živite.“ Godine 1999., 25. siječnja
govori nam: „Stavite Sveto pismo na vidljivo
mjesto u svojoj obitelji, čitajte ga, razmišljajte
i učite kako Bog ljubi svoj narod. Njegova
se ljubav pokazuje i u današnje vrijeme,
jer vam šalje mene, da vas pozovem na put
spasenja.“ U mjesecu rujnu 1999. godine
kaže nam: „Pozivam vas da, čitajući Sv. pismo,
obnovite molitvu u svojim obiteljima i
doživljavate radost u susretu s Bogom, koji
beskrajno ljubi svoja stvorenja.“
Toliko puta u svojim majčinskim porukama
Djevica Marija nam je rekla: „Draga djeco,
živite moje poruke i stavite u život svaku riječ
koju vam dajem. Neka vam budu dragocjene
jer dolaze iz neba. Draga djeco, živite radosno
poruke evanđelja, koje ponavljam u vrijeme otkad
sam s vama.“


Marija je cijelim svojim
bićem slušala Boga
Možda negdje u svojoj nutrini očekujemo
da nam Djevica Marija još više objasni,
protumači i učini jasnijim svoje poruke. No,
Gospine poruke nam ne daju gotove recepte
za sreću. Ona je došla upraviti naš pogled
prema Kristu koji je jedini naš Spasitelj i cilj
života. Ona nam pomaže svojom prisutnošću,
pozivima i ljubavlju kako bismo mogli
koračati na putu obraćenja. Ne dolazi pričati
pričice, igrati se s nama i zabavljati nas. Došla
nas je pozvati istini, svjetlu i zahtjevnosti
Božje riječi. Poziva nas da čitamo i živimo
Sveto pismo kako bismo otkrili životvornu
snagu Božje riječi koja nam govori u srcima
i savjestima. Djevica Marija je žena šutnje
i Božje riječi. To nam potvrđuje evanđelje:
„Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje
i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2, 19). Marija
je srcem i cijelim svojim bićem slušala Boga,
razmišljala i meditirala o svim riječima i događajima
koje je živjela. Zato su nam njezine
riječi sigurni putokazi i poticaji da bismo susreli
i upoznali Boga.

Marija nas želi voditi na izvor molitve
Zbog toga nam Djevica Marija govori o
važnosti Svetog pisma. Duh Sveti je nadahnuo
Sveto pismo, i zato Sveto pismo odiše
Poruka za sadašnji trenutak
Duhom Svetim. To otkrivamo čitajući Sveto
pismo koje potiče i pokreće našu volju na dobro,
prosvjetljuje našu pamet i osjećaje našega
srca. Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj
konstituciji „Dei Verbum“ o božanskoj
objavi kaže: „Sveto pismo je Božji govor, jer
je pod dahom Duha Svetog pismom ustaljen;
a Sveta predaja riječ Božju, koju Krist
Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima,
cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da
je oni - vođeni svjetlom Duha istine - svojim
navješćivanjem vjerno čuvaju, izlažu i šire“
(DV 9).
Sveti Grgur Veliki se pitao: „Čime se može
usporediti riječ Svetog pisma?“ I odgovorio
je: „Ona sliči na kresivo, na kremen koji je
hladan kad ga držimo u ruci, ali kad o nj
udarimo željezom, iz sebe izbacuje iskre i
zapali oganj. Riječi Pisma ostaju hladne ako
ih se uzima doslovce, ali kada netko na njih
pažljivo kuca zahvaćen Duhom Svetim, iz
sebe puštaju mistični oganj.“ Djevica Marija
nas hoće dovesti na izvor molitve, a to je
Riječ Božja, Sveto pismo. Moliti znači slušati
Riječ. Nakon slušanja Boga, možemo govoriti
Bogu.

Put do Pisma
Jedno iskustvo iz spisa svetih otaca govori
o monahu koji je živio u pustinji. Jednoga
dana jedan mladić odluči posjetiti monaha.
Ode do njega, pokuca na vrata i monah ga
primi. Taj dan mladić provede s njim moleći
i čitajući Riječ Božju. Na kraju dana mladić
reče: „Oče, želio bih postati vaš učenik.“ Monah
ga upita: „Zašto želiš postati moj učenik?“ Mladić
odgovori: „Jer želim moliti kao što molite
vi, želim poznavati Pisma kao što ih poznajete
vi.“ Ponovno će monah: „Zašto želiš poznavati
Pisma?“ Mladić odgovori: „Jer je najuzvišenije
znanje.“ Monah mu kaza: „Bilo bi mi uistinu
drago da ostaneš, ali te ne mogu primiti.“ Mladić
se vrati kući. Nakon nekog vremena mladić
dođe opet do monaha. Provede cijeli dan
s njim moleći i čitajući i razmatrajući Riječ
Božju. I na kraju dana, mladić će opet: „Oče,
želim postati vaš učenik, dopustite da ostanem
ovdje.“ Monah će: „Zašto želiš postati naš učenik?“
Mladić odgovori: „Želim naučiti moliti,
poznavati Pisma, želim znati razmatrati Pisma
kao vi.“ Monah će opet: „Zašto želiš znati razmatrati
Pisma?“ Mladić reče: „Jer želim postati
svet.“ Monah mu odgovori: „Bilo bi mi drago
da si s nama, ali te ne mogu primiti.“ I mladić
se vrati kući po drugi put. Ali, bio je to pametan
mladić. Dođe i treći put. Provede dan
s monahom moleći i razmatrajući Božju Riječ
i na kraju dana reče: „Oče, želim postati vaš
učenik.“ Monah će: „Zašto želiš postati naš učenik?“
Mladić reče: „Želim moliti kao što molite
vi, poznavati Pisma kao što ih poznajete vi.“ Ponovno
ga monah upita: „Zašto želiš poznavati
Riječ Božju kao mi?“ Mladić reče: „Jer želim
iskusiti Boga.“ Monah mu odgovari: „Ovoga
puta ostani!“

Pred Riječju Božjom
upoznajemo svoje srce
Možemo reći da je Riječ Božja osoba, Isus
Krist. Čitajući i razmatrajući riječi Pisma susrećemo
se s Isusom. Tako nam sveti Jeronim govori:
„Ne poznaje Krista tko ne pozna Pisma.“
Zbog toga Drugi vatikanski sabor kaže kako je
Crkva uvijek častila božanska Pisma slično kao
i samo Gospodinovo Tijelo, budući da - osobito
u svetoj liturgiji - ne prestaje uzimati i pružati
vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje
kako sa stola Tijela Kristova (usp. DV 21). Na
istu razinu Crkva stavlja Riječ Božju i Euharistiju.
Kad smo pred Euharistijom možemo se
klanjati tajni beskrajne Božje ljubavi. Pred Riječju
Božjom upoznajemo svoje srce, upoznajemo
tko je Gospodin i tko smo mi. Crkva govori
kako u svetoj Misi postoje dva stola: stol
riječi i stol kruha. Potrebno nam se nahraniti
Božjom riječju kako bismo Gospodina mogli
primiti pod prilikama kruha.
Možda smo i mi u svome životu snažno
doživjeli snagu Božje riječi kad se naviješta
u liturgiji usred sabrane zajednice vjernika.
Ali, Sveto pismo možemo čitati kako u tišini
i samoći, tako i u skupini nekoliko vjernika
koji istinski žele kroz riječi Pisma naći svjetlo
i pomoć u životu. Isto tako, tko u pravom stavu
srca čita Pismo, on nikada ne čita sam. U
otvorenosti srca on je povezan s Crkvom, sa
zajednicom onih koji žive od te riječi. I u svome
osobnom traženju i čitanju Pisma vjernik
u Crkvi nije bez Duha Božjega. To se posebno
ostvaruje kada riječi Pisma čitamo u molitvenoj
sabranosti. Osobno čitanje Pisma je nastavak
navještaja bogoslužja u Crkvi. Svatko
prima, čita, sluša Božju riječ kao član Crkve.
Osobito je važno uočiti da je Sveto pismo Božja
riječ upućena nama. Ono ne zadovoljava
našu žeđ za znanjem, a još manje našu radoznalost.
Sveto pismo je navještaj Božje volje.
U sebi ima silu i snagu da rasvijetli, očisti i u
nama stvori novi božanski život. To iskustvo s
Božjom riječi opisuje nam pisac poslanice Hebrejima:
„Jer, živa je riječ Božja, djelotvorna i
oštrija od svakog dvosjekla mača; ona prodire
do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine;
ona sudi i nakane i misli srca. I nema
stvora njoj sakrivena, nego je sve golo i otkriveno
očima onoga komu moramo dati račun“
(Heb 4, 12 – 13).
Samo ako smo oslonjeni na istinu Božje
riječi otkrit ćemo prolaznost svoga života i
sigurnost Isusove riječi: „Nebo će i zemlja
proći, ali riječi moje ne će proći“ (Mt 24, 35).
Poslušajmo Mariju Kraljicu Mira i Majku Crkve
kako bismo susreli i upoznali Boga komu
nas neprestano poziva.

Sutra, 14. februara, u svijetu se obilježava Valentinovo - Dan zaljubljenih. Na Valentinovo se prikazuju filmske romanse, pjevaju se ljubavne pjesme, svi su izlozi crveni, a manje-više svi pokloni imaju oblik srca.

Iako, postoji nekoliko tumačenja otkud potječe praznik, potpuno je sigurno kako je samo ime dobio po rimskom svećeniku Valentinu.

Naime, prema jednom tumačenju, praznik vuče svoje korijene iz svečanosti pastira imena Luperkalije, a koja se održavala u starom Rimu.

U ranim danima Rimskog Carstva, divlji vukovi lutali su po obližnjim šumama i narod je pozvao jednoga od svojih bogova, Lupercusa, da vukove drži što dalje od ljudi i da štiti njihova stada.

Zahvaljujući tom događaju, narod je 15. februara počeo održavati festival u čast ovog zaštitnika stada od vukova, a istovremeno je taj praznik postao i slavljenje dolaska proljeća (naime, po tadašnjem kalendaru s početkom februara započinjalo je proljeće).

Tijekom tog praznika odvijala se jedna simpatična ceremonija. Ispisivala su se imena djevojaka na komadiće papira koji su presavijeni i stavljeni u duboki vrč, nakon čega su ih mladi momci izvlačili.

Ona djevojka čije je ime neki mladić izvukao, trebala je postati njegova "draga", a ovaj običaj, za koji se pretpostavlja da je originalni izvor Valentinova, kasnije je dobio ime po jednom potpuno drugom događaju.

Naime, u Rimu, još dok je kršćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija, živio je svećenik Valentin.

Tadašnji car, Klaudije II, naredio je svim vojnicima da se ni slučajno ne smiju ženiti ili zaručivati jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima.

Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku pa nisu više htjeli vršiti sam obred vjenčanja, no svećenik Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli, sve dok ga nisu ulovili i bacili u tamnicu, a 14. februara - večer uoči rimskog proljetnog praznika Luperkalije, svećeniku Valentinu odrubili su glavu.

Nedugo nakon smrti narod ga je proglasio svecem pa kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti praznik Luperkalije i smrt Svetog Valentina u jedan.

Odredili su da će se novi praznik slaviti 14.,a ime su mu dali u spomen na ovog sveca.

Postoje i druge teorije o porijeklu ovog praznika, pa se mogu pronaći teze da potječe od nekih poganskih obreda, dok druge pak govore kako se u srednjovijekovnim vremenima vjerovalo da se ptice počinju pariti 14. februara, pa otuda običaj slanja " Valentinovskih" čestitki.

Bez obzira koje je tumačenje točno, ne zaboravite da je 14. februara Dan zaljubljenih pa ga tako i proslavite.

s Bozjiom Blagoslovom, vas Branko

Crkva je uz neizlječive i terminalne bolesnike, te traži pravednu socijalnu politiku koja će pomoći ukloniti uzroke brojnih bolesti … te potaknuti sve veću pozornost prema umirućima i onima za koje nema raspoloživih terapija – istaknuo je papa Benedikt XVI. u poruci za XV. svjetski dan bolesnika koji se obilježava 11. veljače 2007. godine u Seulu, u Koreji.
U poruci, koju je 13. prosinca objavio Tiskovni ured Svete Stolice, Papa je naglasio kako je potrebno promicati politike koje stvaraju takve uvjete u kojima ljudi mogu na dostojan način podnositi neizlječive bolesti i smrt. Unatoč napretku medicinske znanosti – napomenuo je Papa u poruci – još uvijek ne postoji terapija za sve bolesti, te tako u bolnicama … u cijelome svijetu, nailazimo na patnju brojnih neizlječivih i terminalnih bolesnika. Osim njih, tu je i više milijuna osoba koje nemaju pristup niti najosnovnijem liječenju; zbog toga se broj onih koje se smatra neizlječivima jako povećao. Sveti Otac nadalje ponovno ističe potrebu većih centara za palijativno liječenje koji daju cjelovitu pomoć, te bolesnicima pružaju toliko potrebnu ljudsku i duhovnu potporu. To je pravo koje pripada svakom ljudskom biću, i koje svi trebamo braniti – istaknuo je Sveti Otac.
Papa između ostaloga podsjeća da život, u svakom slučaju, ima bitna ograničenja, te prije ili poslije završava smrću. To je iskustvo na koje je pozvano svako ljudsko biće, i za koje svatko treba biti spreman – napomenuo je Sveti Otac, te ohrabrio napore onih koji svakoga dana rade kako bi neizlječivim i terminalnim bolesnicima i njihovim obiteljima zajamčili odgovarajuću i ljubaznu skrb. Papa na koncu potiče tu dragu braću i sestre na razmatranje patnji raspetoga Krista te se, u zajedništvu s Njime, obrate Ocu u potpunome pouzdanju da je cijeli život … u Njegovim rukama.

HODAM PUSTINJOM...TOPLO JE,
SUNĆEVA ZRAKA SJA
PITAM SE O MAJKO GDJE SAM TO JA???

A ONDA IZNENADA ČUJEM NEKI DJEČJI PLAĆ
POŽURUJEM DA VIDIM TKO JE TO
VIDIM MALOG DJEČAKA TUŽNOG
SUZE MU TEKU NIZ LICE...

PRIMILA SAM GA U SVOJE NARUĆJE
OBRISALA MU SUZE
POMILOVALA GA PO OBRAZIMA
I PJEVALA MU NE BOJ SE MALENI
JER MAJKA ĆE TI USKORO DOĆI...

PA GA UPITAM ŠTO JE MALI DJEČAĆE
ZAŠTO PLAČEŠ???

A ON DOK SU MU SUZE TEKLE NIZ LICE
NIJE RIJEĆ PROGOVORIO VEĆ MI SRCEM ODGOVORIO...

TETA TETA MENE MOJA MAMA UBIŠE
A TATA MOJ TO DOPUSTIŠE
BAKA I DIDA TO NE ZAUSTAVIŠE...

ONI SU MISLILI DA NEROĐENO DJETE NE OSJEĆA BOL
ALI PREVARILI SU SE JER JA TO OSJEĆAM
I TO VELIKU RANU U SRCU SVOM...

ZATO JA SVAKU NOĆ IDEM MAMI U SNOVE
UPITAM JE MAMA ZAŠTO SI TO UČINILA???
ZAŠTO SVOJE RUKE SI KRVLJOM PROLILA
ZAŠTO SI ME UBILA????

A MAMA MOJA SKORO JE POLUDJELA
JER ZNA DA JE VELIKU POGREŠKU U ŽIVOTU NAPRAVILA
KAD JE SINA SVOG UBILA...

ALI TETA JA SAM NJIMA SVIMA OPROSTIO...

SAMO PONEKAD SE RASTUŽIM
JER NIJE SAMO MAMA KRIVA
VEĆ I TATA KOJI JE TO DOPUSTIO
PA ME I SAM UBIO...

ZNAM DA ĆE ZATO PRED LICEM BOGA PLAKATI...

ODJEDNOM SE POJAVI MAJKA NEBESKA MARIJA
DOZVALA GA SINE MOJ DOĐI
RUKU RAŠIRENIH GA PRIGRLILA...

TE MAJKA KAŽE MENI
VIDIŠ LI DJETE MOJE
ŠTO RODITELJI UČINIŠE SINU SVOME???

SADA IDI KČERI MOJA PROPOVIJEDAJ DILJEM SVIJETA...
RECI MAJKAMA DA NE POBACE DJECU SVOJU
RECI OČEVIMA DA UVIJEK BUDU NA STRANI NEROĐENOJ DJECI
RECI BAKAMA I DJEDOVIMA DA SE POMOLE ZA NJIH
JER KROZ MOLITVU JE SPAS...

(P.S. OVO PIJESMU JE NAPISALA BIJELAGOLUBICA22 ZBOG NEROĐENE DJECE...PODARIMO IM ŽIVOT A NE DA IM ODUZMEMO....KAKO MAJKA REĆE NITKO NEMA PRAVO NA OSUĐIVANJE)

RAJ I PAKAO written by bjelagolubica22

SANJAM DA UMIREM, SVE JE TAMA OKO MENE A ČUJEM SAMO GLAS SVOJE MAJKE KAKO KAŽE SESTRI DA MI DA MALO SVETE VODE.ALI PREKASNO BOG MI JE ŽIVOT UZEO K SEBI.ALI PRVO MI JE POKAZAO MJESTO GDJE JE OGROMNA TAMA.SVI SU ŽALOSNI,PLAĆU I NEMA NIMALO MIRA I DOK MENI TEKU SUZE NIZ OBRAZE PITAM SE :O BOŽE KAKVO JE OVO MIJESTO?SAMO SAM ČULA GLAS:NISU BILI DOBRI!!!POŠTO SAM BILA JAKO UMORNA SAMO MI SE SPAVALO PA SAM SE OBRATILA BOGU:NE SVIĐA MI SE OVDIJE,HOĆU DRUGDJE...NAKON TOGA BOG MI ISPUNI ŽELJU I ODJEDNOM MI DADE KRILA PA POLETIH PREMA GORE....LETECI TRAŽIM MIJESTO ZA ODMARANJE I UGLEDAM MALI OBLAČIĆ I PRESRETNA LEGNEMA NA NJEGA I SKLOPIM RUKE TE PRIJE SNA U OĆI KAŽE:O BOŽE ZABORAVIH IZMOLITI MOLITVU ANĐELE ČUVARU......PA POČNEM JU MOLITI I TAD MI DOĐE ANĐEO I POKRIJE ME BIJELIM SVILENIM SJAJNIM PLAŠTOM ...POMILOVAH ME PO KOSI I TAKO ZASPIM I SHVATIM DA SAM U RAJUUUUU!!!!!!







Milivoj Bolobanić

Kako prepoznati zamke
Z L O G A
(Peto dopunjeno izdanje)
Don Gabriel Amorth
i
Mons. Cesare Bonicelli

PREDGOVOR

S velikim sam zadovoljstvom pročitao ovu knjigu monsignora Bolobanića i radostan sam zbog velikoga uspjeha koje je knjiga postigla neposredno po izlasku iz tiska. Danas postoje mnoge knjige koje govore o Zlome i njegovome djelovanju.
S obzirom na činjenicu da ljudi čitaju vrlo malo, potrebna nam je jedna kratka knjiga koja će jednostavno i jasno izraziti ono bitno. Kako prepoznati zamke Zloga koje su danas posvuda obilno rasprostranjene?
Ne smijemo zatvarati oči pred ovom žalosnom stvarnošću: nikada prije vjera nije doživjela takvo otpadništvo na Starome kontinentu.Tu postoji matematički odnos: kako se smanjuje vjera, raste praznovjerje.
Evo, to je naš svijet koji je napustio crkvu, a obraća se vračarima, gatanju iz karata, lažnim vidovnjacima; to je naš svijet koji je napustio kršćanski život molitve i sakramenata, a umjesto toga se obraća okultnim praksama, osobito spritističkim seansama i sotonskim sektama; a sve to čini u potpunome neznanju od kobnih posljedica koje iz toga proizlaze, ne samo za vječni život, nego i za ovaj zemaljski; događaju im se vrlo teške smetnje, koje liječnici ne mogu prepoznati ni liječiti.
Potrebno je ljudima otvoriti oči, a, nažalost, moramo priznati da u ovo naše vrijeme čak ni svećenstvo nije dostatno upoznato i nije potpuno uronjeno u vjeru te je takvo rijetko sposobno shvatiti ili pomoći onima koji traže izlaz.
Stoga s velikim zadovoljstvom pozdravljam ovaj kratki osvrt, preporučam ga kako svećenicima tako i laicima, iznad svega onima koji imaju odgovornu ulogu odgoja i onima koji rade sa skupinama mladih. Dotaknute teme jesu ono što je najvažnije, najprimarnije i najkorisnije znati.
Razgovor na kraju knjige pun je životne snage. Postigao je žaljeni cilj, iskustvom odgovara na najučestalija pitanja koja ljude sebi postavljaju
Izbor molitava u knjizi vrlo je koristan.
Ne zaboravimo da je temelj svega i, zapravo, najučinkovitija prevencija živjeti neprestano u milosti Božjoj, molitvi, sudjelovati u sv. misi i primati sakramente.
Dobro je uvijek imati na umu Isusove riječi: «A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izgoniti zloduhe.
Po ovim riječima, svi možemo moliti molitve otklinjanja. I , ako su izgovorene s vjerom, imaju moć potpunog oslobađanja od utjecaja Zloga i zlih čina.

don Gabriele AMORTH
EGZORCIST RIMSKE BISKUPIJE
POTPREDSJEDNIK MEĐUNARODNOGA
UDRUŽENJA EGZORCISTA




PREDGOVOR TALIJANSKOM IZDANJU

Koristeći se svojim poznatim engleskim humorom, Chesterton je napisao kako mjesto vjernika u modernome svijetu neće zauzeti ateisti nego «lakovjerni»: Čini se kako statistika o broju osoba koje nasjedaju na oglase vračara potvrđuje njegovo mišljenje.
Pomrčina kršćanskoga smisla za život ide ukorak sa zamračenjem razuma i nadiranjem sve perverznijij izobličenja religioznosti.
Nasuprot nadiranju takozvanoga novoga poganstva, Crkva se već sada nalazi sama u obrani razuma i mora se boriti protiv zloporabe vjere kako bi osporila povratak iracionalnim i instikivnim strastima koje se šire u obliku praznovjerja i magijskih praksa.
Prije svega čovjek treba imati poniznosti i hrabrosti služiti se vlastitim razumom. Kad se kršćanstvo širilo antičkim svijetom, naši su pradjedovi to shvatili kao pobjedu inteligencije i objavu prisutnosti, Isusa Krista koji oživljuje u čovjeku potrebu za istinom Pobjeđujući svaki strah, ono se potvrđuje kao iskustvo oslobođenja od fatalnosti i grijeha te kao svakodnevna mogućnost za put spasenja u dramatičnim okolnostima ljudskoga postojanja.
Pred problemima na koje čovjek nailazi kršćanstvo navešćuje istinsku i oslobađajuću prisutnost Krista i ide ususret stvarnosti. «Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.» Ljubav prema razumnosti koja je kršćanstvu prirođena postaje napon ljubavi i podrška onima koji žive u poteškoćama.
«Kad je čovjek obilježen dramom nasilja, usamljenosti i beznačajnosti, jedini odgovor koji ga može zadovoljiti dolazi mu u susretu s Onim koji je izvor njegova postojanja i njegova
djelovanja. Put je Krist. On je Put, Istina i Život. Otkriće ovoga puta uobičajemo se zbiva zahvaljujući razmatranju drugih» (Ivan Pavao II.)

Mons. CESARE BONICELLI
BISKUP PARME

Molitva sv. Mihivilu arkanđelu

Sveti Mihovile arkanđele,
brani nas u boju;
budi nam na pomoć
protiv zlobe i zamki đavolskih.
Molimo te proseći
neka to Gospodin zapovijedi!
A ti, vođo vojske nebeske,
Protjeraj u pakao Sotonu
I druge zle duhove
koji lutaju svijetom
na propast duša. Amen.


UVODNA RIJEČ

Područje Sotoninoga djelovanja, njegovih zamki i njegova zavođenja, područje okultnih i magijskih praksa jest nesagledivo. Upuštati se u to doista predstavlja pravu avanturu. Toliko je toga nama ljudima neshvatljivo, neobjašnjivo i tajnovito. Stoga je to područje neistraženo.
Malo je na našim prostorima onih koji su pokušali obraditi tu tamnu stvarnost. Ako literatu-
ra postoji, to su uglavnom prijevodi stranih autora.
Prepoznati, razotkriti i raskrinkati zamke Zloga moguće je jedino svjetlom odozgo.SamoDuh Sveti, Duh mudrosti, može prosvijetliti i voditi čovjeka u tu mračnu tajnovitu stvarnost u kojoj se kreću i u kojoj djeluju zli duhovi te otkriti svu njihovu perfidnu, lukavu i pokvarenu zlobu kojom čovjeku napadaju u želji da ga, ako je ikako moguće, fizički i psihički unište.
Prepoznao sam u sebi određenu osjetljivost i otvorenost za ljudske probleme koji imaju korijena u sotonskom utjecaju na ljude. To me je područje počelo odavno zanimati. Posljednjih dvadesetpet godina mojega pastoralnoga rada počeo sam se intenzivnije baviti tom problematikom. Mnogo je ljudi dolazilo i sve više dolazi tražiti pomoć i izlaz iz mračnih i zapletenih životnih situacija. I tako, u susretu s ljudima, slušajući i prepoznavajući njihove probleme, sve sam više ulazio u to područje u kojemu sam otkrivao kako Sotona djeluje i zavodi duše. Postalo mi je jasno da on ljudima manipulira na sve moguće načine, a da ljudi, jadni, nisu ni svjesni kako su žrtve zlokobnoga sotonskoga djelovanja.
U meni je već odavno sazrijevala želja kako bi trebalo ljude poučiti i ukazati im na sve moguće opasnosti u koje bi mogli upasti, osobito baveći se okultnim, magijskim praksama. Budući da je posljednjih godina prošloga stoljeća zlo uzelo toliko maha i da je u neviđenu porastu sotonsko djelovanje i u našim krajevima te da toliki padaju u njegove zamke i ne vide izlaz, potaknut željama mnogih koji su pronašli izlaz i oslobodili se, odlučio sam napisati ovu knjigu koja će, nadam se, mnogima pomoći prepoznati vlastiti problem, otvoriti oči i u svjetlu Duha Svetoga prepoznati kamo krenuti, te pronaći spasenje.
Svjestan sam da će ova knjiga izazvati burne reakcije mnogih. Svjestan sam da će Sotona, čija se djela ovim putem razotkrivaju i kome se otima plijen, pobjesniti i da će pokušati novosmišljenim zamkama ljude zavesti kako ne bi spoznali istinu. No, uvjeren sam da treba javno progovoriti, svidjelo se to kome ili ne, i pomoći ljudima. Nadam se da će ovo vrlo dobro razumjeti oni koji grcaju u problemima čekajući odnekamo spas. Njima će ovo doći kao melem na ranu, kao nada da nisu sve lađe potonule i da postoji luka spasa.
U Crkvi nismo svjesni ozbiljnosti prblema u kojima se nalazi današnji čovjek. Poznati egzorcist Gabriele Amorth, u svojoj knjizi “Egzorcist govori” izrekao je jednu vrlo tešku rečenicu: Danas se Katolička crkva odrekla ove svoje specifične misije i puk se više ne obraća Bogu, nego Sotoni.
Ova je teška prosudba izrečena sa željom da se probudimo. Svećenici uglavnom nisu a gotovo i ne dotiču. Pa kako će se onda sutrašnji svećenici moći hvatati u koštac s invazijom zla koje u zastrašujućim razmjerima prijeti čovječanstvu?! Krajnje je vrijeme da se trgnemo i da se nešto učini!
Ovaj svoj skromni doprinos stavljam pod moćnu zaštitu Bezgriješne Djevice, koja po Božjemu planu trajna neprijateljica Sotone i koja će mu naposljetku satrti glavu. Trijumf Marijina Bezgrješnoga Srca je na pomolu! Dođi, Gospodine Isuse! Maranatha! I uništi moć Sotone zauvijek!


ČOVJEKOVA PITANJA
Svijet u kojemu živimo postavlja pred čovjeka današnjice mnoga
teška i nerješiva pitanja: Odakle zlo i zašto se događaju teška zla u svijetu? Zašto ratovi i tolika zvjerska zlodjela nad ljudima, kao i bezdušno uništavanje svega što je čovjek mukotrpno sagradio? Zašto toliko mržnje u međuljudskim odnosima a i među narodima? Zašto tolike odmazde i osvete, sve do potpunog istrebljenja? Kako je moguće protumačiti tolika iživljavanja nad nevinim žrtvama masakriranja žena, staraca i nevine djece, tolika silovanja?... I sve to u XX. i XXI. stoljeću .
Zašto u modernome civiliziranome svijetu tolike socijalne nepravde? Zašto toliki svakodne-
vno umiru od gladi, a toliko se hrane baca i uništava? Zašto manji broj ljudi na ovome našemu planetu posjeduje golema materijalna dobra dok većina oskudijeva u nužnome za život dostojan čovjeka?
Zašto danas svaka zemlja troši golema sredstva za nagomilavanje oružja, a toliki umiru od gladi? Zašto uopće oružje?
A što reči o tragedijama i tolikim zlima na osobnoj razini? Teško je danas naći sretna i zadovoljna čovjeka. Gotovo je nemoguće pronaći sretnu složnu obitelj. Učestala neslaganja, svakodnevne bračne nevjere, sve brojnije rastave brakova, droga, alkohol, homoseksualizam, razne seksualne nastranosti, sve učestaliji teški psihički poremećaji i nastranosi...sve su to postale redovite pojave koje se svakodnevno mogu sresti u životima mnogih obitpostoje zla zbog kojih trpimo a koja ne ovise o našoj ljudskoj volji. To su, primje-
rice, razne prirodne katastrofe: velike poplave koje iza sebe ostavljaju goleme pustoši, tuča koja zna uništiti svu žetvu i berbu, razni orkani i cikloni koji uništavaju sve iza sebe, vulkani, veliki potresi koji znaju sravnati sa zemljom i potpuno izbrisati cijele gradove, sela, čak i pojedine pokrajine s ukupnim stanovništvom.
A što reči o raznim teškim i neizlječivim bolestima? Koliko bolesnici leže u najsuvremenijim bolnicama bez nade u ozdravljenje! Kako rastumačiti i objasniti da se tolika djeca rađaju osakaćena, hendikepirana na tijelu i zaostala u duhu, mnogi krivnjom svojih

Božja Objava sadržana u Bibliji nedvojbeno nam govori da je Bog stvoritelj vidljiva i nevid-
ljiva svijeta. To jasno potvrđuje i Nicejsko-carigradsko vjerovanje u kojemu Crkva roditelja?
Kako objasniti da je na stotine tisuća ljudi, u ovome našemu “naprednome stoljeću”, moralo napustiti svoj dom, svoj zavičaj, i s vrećicom se u ruci smjestiti pod kakav jadan šator, ako su i to uspjeli dobiti, bez minimalnih higijenskih uvjeta, sretni da mogu kako tako preživjeti.
Uza sve ovo, ne smijemo previdjeti ni najrazličitije moralne i duševe patnje, koje muče i lome ljudska srca. Spomenimo jadnu djecu-siročad koja neće nikada u životu moći osjetiti što znači majčina ljubav i nježnost. Tu je i bol koja kida roditeljsko srce koje plače nad svojim mrtvim djetetom.
Sva ova spomenuta zla i ljudske nevolje najčešće nemaju izvora, ili se barem ne vidi, u čovjekovoj krivnji. No, postoje bezbrojne nevolje i tjeskobe koje očito imaju korjena u zlu koje se nalazi u ljudskome srcu. U čovjekovu se srcu rađaju oholost, sebičnost, zavist, ljubomora, mržnja, nečistoća i ostale zle sklonosti. Iz tih se korijena najčešće rađaju zločini, ratovi i bezbrojna druga zla koja u svim razdobljima ljudske povijesti iza sebe ostavljaju zgarišta i užasnu pustoš. Počelo je to već od ubojstva nevinog Abela, koji je pao kao žrtva bratove zavisti, pa sve do danas. I, možemo s boli u srcu ustvrditi kako je, zapravo, cijela ljudska povijest, u svim svojim razdobljima, obilježena tragovima krvi i patnje, u čemu upravo ovo naše moderno XX. Stoljeće prednjači.
Da, moderni se čovjek ponosi visokim napretkom kojega je ostvario. Ali, može li se reči da je čovjek današnjice sretniji od onoga koji je živio prije tisuću godina? Danas doista uživamo neke blagodati modernoga tehničkog napretka, ali, zar se ne pojavljuju nova zla i nevolje koje sa sobom nosi taj napredak? Istinu je rekao E. Autexier: Pomišljati da se može uklonit trpljenje iz našega života znači zabavljati se tlapnjom!


BOG STVORITELJ

Božja Objava sadržana u Bibliji nedvojbeno nam govori da je Bog stvoritelj vidljiva i nevid-
ljiva svijeta. To jasno potvrđuje i Nicejsko-carigradsko vjerovanje u kojemu Crkva ispovije-
da: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
Četvrti lateranski sabor definirao je da je Bog od početka vremena ni od čega stvorio oboje stvorenje, duhovno i tjelesno, anđele i zemaljski svijet, a zatim čovjeka sastavljena od obojenoga duha i tijela.
Iz ovih definiranih istina jasno proizlazi da je Bog stvorio najprije duhovna bića, tj. netjele-
sna bića, koje Sveto pismo naziva anđelima. Ta su duhovna bića obdarena razumom i slobodnom voljom. Ona, prema Stvoriteljevu planu, neprestano slave Boga i služe njegovome spasonosnom planu prema drugim stvorenjima. I, kako kaže sv. Toma Akvinski:Anđeli sura-
đuju u svemu što je dobro za nas.

SOTONA

Ako je Bog savršeno biće, punina savršenstva, neizbježno se nameće pitanje: Kako uz savršenoga Boga može postojati sasvim negativno biće – Sotona? Je li Bog stvorio Sotonu? To bi se protivilo Božjem savršenstvu; odakle, dakle, Sotona?
Odgovor na ova pitanja daje nam posljednja knjiga Novoga Zavjeta – Apokalipsa ili Otvore-
nje sv. Ivana apostola. Ondje stoji ovo: I nasta rat na nebu. Mihovil i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njim su bačeni i anđeli njegovi. I začujem glas na nebu silan: Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanike njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječi svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svojega sve do smrti. Zato, veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena! (Otk !2, 7-12).
Iz ovoga biblijskoga izvješća saznajemo o sukobu anđela. Očito je da je Bog stvorio anđele dobrima. Po daru slobode imali su mogućnosti biranja. Bili su stavljeni na kušnju hoće li u poslušnosti i ljubavi priznati Boga svojim vrhovnim Gospodarom i slobodno mu se staviti u službu. No, kod nekih anđela pojavila se oholost, želja biti Bog. Oholost je grijeh duha. Lucifer, anđeo svjetla, najodličnije Božje stvorenje i jedan broj anđela koji su ga slijedili, otkazali su poslušnost Bogu. Od tada su oni postali zli duhovi, demoni. I kada se Lucifer, Sotona, posve svjesno pobunio protiv Boga, cijelim svojim bićem i svojom voljom bez povratka, toga je trenutka postao stvorenjem najudaljenijem od Boga. Taj je grijeh pobune ostao utkan u njegovu bit i tako će ostati kroz svu vječnost. Biblija ga naziva raznim imenima: Sotona, Lucifer, Belzebul, Stara zmija, Đavao, Otac laži, Tužitelj braće...
Prema tome, Bog nije stvorio Sotonu i zle duhove, nego su oni sami, pobunivši se protiv Boga, posve svjesno i slobodno, postali zlil A moć i sposobnost koju je primio od Boga prije pobune, Sotona posjeduje i dalje. On je i dalje ostao čisti duh i, stoga, duhovno biće, te, budu-
ći da nije izgubio svoju anđeosku narav, ima nezamislive mogućnosti. Imajmo na umu da, kao čisti duh, nema naših dimenzija: nije, dakle, tro-četverodimenzionalan, nema stoga prostora ni materije, ni zvuka ni mjere, ni hrane ni odmora, ni bolesti ni smrti. Zapravo, nije podložan nijednoj našoj ljudskoj uvjetovanosti. Sotona sve svoje sposobnosti, osobito veliku spoznaju, koristi u neopisivoj mržnji prema Bogu i svima onima koji žele slobodno služiti Bogu. On je neprijatelj koji napada i uznemiruje kako bi postigao svoj cilj.
Demoni mrze Boga koji je samo dobro, Oni mrze svjetlo, jer oni su tama i zabluda. Dolaze iz pakla, preplavljuju zemlju i posvuda se gnijezde. Teže najviše za tim da prodru u duh i tijelo ljudi, da čovjeka zamagle, svladaju i gurnu u vječnu propast. No, kršćani redovito nisu svjesni užasne stvarnosti ni opasnosti koju te zlokobne snage predstavljaju i zato mogu vrlo lako upasti u vječno prokletstvo.
Mi na temelju Objave znamo da je Sotona već osuđen i izbačen van (Iv 12, 31) i da on nema nikakve vlasti nad Kristom, koji ga je svojom žrtvom na križu i svojim uskrsnućem pobijedio i On je kralj svemira i svega stvorenoga i Njemu će postupno biti sve podloženo na nebu i na zemlji. No, Sotoni je dano još neko vrijeme da zavodi ljude. Njemu je i cijeli svijet podložan u zlu te je zato on knez ovoga svijeta (1 Iv 5, 19). Stoga nijekati postojanje Sotone i njegovo negativno djelovanje u svijetu znači, zapravo, nijekati Krista i njegovo spasiteljsko djelova-
nje koje se u njegovoj Zaručnici Crkvi nastavlja kroz povijest. Jer, On je Crkvi dao vrlo jasnu zapovijed da «izgoni đavle». I zato, oni koji niječu postojanje Sotone prave Sotoni veliku uslugu, kako bi mogao posve nesmetano djelovati u ovome svijetu. Takvi svećenici i vjernici jesu pravi heretici, jer njegova opstojanost jest dogma naše vjere.
Ivan Pavao II. tijekom Angelusa s vjernicima na prvu korizmenu nedjelju 2002., godine drhtavim glasom govorio je kako je Sotona stvarnost koja neprestano djeluje na čovjekove puteve i puteve Crkve. Oni koji žele umanjiti značaj te činjenice dovode se u opasnost i na kraju se suočavaju s gorkim razočarenjem; to je pogreška s bolnim posljedicama. Papa je tako svoje tiječi zaključio na neobičan način, dva puta naglašeno rekavši: «ODLAZI SOTONO!»
Neki opet znaju Sotonu omalovažavati i podrugljivo o njemu govoriti i ismijavati ga. Na ovakve reakcije lucidno je primijetio jedan egzrcist: Nemojte se smijati, prijatelji moji, kada čujete govoriti o đavlu kao da je strašilo za djecu! Đavao je zadovoljan zbog određenih ismijavanja, jer mu to ide na korist, i te kako!
mudrost čovjekov razum na ta pitanja nemaju odgovora. Iskustvo nas uči da je trpljenje povezano s našim životom od kolijevke pa do groba. Svi ljudski napori, otkad je čovjeka na ovoj zemlji, idu za tim da se ovdje stvori raj; ali, i na početku XXI. stoljeća moramo tjeskobno zaključiti kako se nalazimo u “dolini suza”. Za mnoga je zla čovjek sam kriv. No, postoje zla zbog kojih trpimo a koja ne ovise o našoj ljudskoj volji. To su, primje-
rice, razne prirodne katastrofe: velike poplave koje iza sebe ostavljaju goleme pustoši, tuča koja zna uništiti svu žetvu i berbu, razni orkani i cikloni koji uništavaju sve iza sebe, vulkani, veliki potresi koji znaju sravnati sa zemljom i potpuno izbrisati cijele gradove, sela, čak i pojedine pokrajine s ukupnim stanovništvom.
A što reči o raznim teškim i neizlječivim bolestima? Koliko bolesnici leže u najsuvremenijim bolnicama bez nade u ozdravljenje! Kako rastumačiti i objasniti da se tolika djeca rađaju osakaćena, hendikepirana na tijelu i zaostala u duhu, mnogi krivnjom svojih roditelja?
Kako objasniti da je na stotine tisuća ljudi, u ovome našemu “naprednome stoljeću”, moralo napustiti svoj dom, svoj zavičaj, i s vrećicom se u ruci smjestiti pod kakav jadan šator, ako su i to uspjeli dobiti, bez minimalnih higijenskih uvjeta, sretni da mogu kako tako preživjeti.
Uza sve ovo, ne smijemo previdjeti ni najrazličitije moralne i duševe patnje, koje muče i lome ljudska srca. Spomenimo jadnu djecu-siročad koja neće nikada u životu moći osjetiti što znači majčina ljubav i nježnost. Tu je i bol koja kida roditeljsko srce koje plače nad svojim mrtvim djetetom.
Sva ova spomenuta zla i ljudske nevolje najčešće nemaju izvora, ili se barem ne vidi, u čovjekovoj krivnji. No, postoje bezbrojne nevolje i tjeskobe koje očito imaju korjena u zlu koje se nalazi u ljudskome srcu. U čovjekovu se srcu rađaju oholost, sebičnost, zavist, ljubomora, mržnja, nečistoća i ostale zle sklonosti. Iz tih se korijena najčešće rađaju zločini, ratovi i bezbrojna druga zla koja u svim razdobljima ljudske povijesti iza sebe ostavljaju zgarišta i užasnu pustoš. Počelo je to već od ubojstva nevinog Abela, koji je pao kao žrtva bratove zavisti, pa sve do danas. I, možemo s boli u srcu ustvrditi kako je, zapravo, cijela ljudska povijest, u svim svojim razdobljima, obilježena tragovima krvi i patnje, u čemu upravo ovo naše moderno XX. Stoljeće prednjači.
Da, moderni se čovjek ponosi visokim napretkom kojega je ostvario. Ali, može li se reči da je čovjek današnjice sretniji od onoga koji je živio prije tisuću godina? Danas doista uživamo neke blagodati modernoga tehničkog napretka, ali, zar se ne pojavljuju nova zla i nevolje koje sa sobom nosi taj napredak? Istinu je rekao E. Autexier: Pomišljati da se može uklonit trpljenje iz našega života znači zabavljati se tlapnjom!

moli gospodina da te ispuni duhom svetim


PORUKA VOJNOG BISKUPA MONS. JURJA JEZERINCA ZA USKRS 2002.


"ŽIVOT BIRAJ...!"

"Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim..." (Poslanica Efežanima 1,3-5).


To su riječi apostola Pavla s početka njegova pisma Crkvi u Efezu. S braćom u toj kršćanskoj središnjici Male Azije, gdje je djelovao tri godine, Pavao je bio najprisnije povezan te njegovo srce kliče ispunjeno zahvalnošću prema Bogu koji je po svome sinu Isusu Kristu izveo velike stvari u ljudima.

1. Kako se korizmenim hodom približavamo proslavi Gospodinova Uskrsnuća, idući ujedno ususret 5. obljetnici osnutka Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj (25. travnja 1997.), tako u nama raste poticaj da poput Svetog Pavla kličemo i dvostruko zahvaljujemo Bogu, jer "velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni" (Ps 126,3). Osim vazmenog veselja brojni su razlozi naše radosti: osnutak vojnih kapelanija, velikodušnost otaca biskupa i provincijala koji su nam svoje svećenike stavili na raspolaganje, te osobito spremnost naših vojnih svećenika za služenje onima koji žive u "posebnim okolnostima života" (usp. CD, 43). Radosni smo zbog mogućnosti slavljenja svetih sakramenata u našim vojarnama, policijskim postajama, taborištima, a napose zbog naše braće, pripadnika hrvatske vojske i policije, koji su tijekom ovoga petogodišnjeg razdoblja upoznali Isusa Krista te sakramentima kršćanske inicijacije po vjeri ušli u "zajedništvo spašenih".
Radosni smo i zbog mnogih plodnih susreta s ljudima u našim Ministarstvima, Glavnom stožeru OS RH i Glavnom inspektoratu te Ravnateljstvu redarstvenih snaga, koji su sa simpatijom, radošću i podrškom pratili naš rad. Posebno se pak radujemo zbog duhovnih vježbi za pripadnike hrvatske vojske i policije u kojima su mnogi, prema njihovu svjedočanstvu, započeli sasvim nov način življenja po Riječi te tako stvaraju novo duhovno ozračje među suradnicima. Radosni smo također zbog mogućnosti katehiziranja u vojarnama i policijskim postajama, zbog skrbi za obitelji naših branitelja, zbog mnogo toga što ne može biti izrečeno, što izmiče našim osjetilima, a kod Nebeskog Oca je sigurno zabilježeno.


Isus Krist - program za treće tisućljeće

2. Sveti Otac Ivan Pavao II u svojem apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće, istaknuvši da se novo razdoblje "otvara pred Crkvom kao široki ocean na kojem se moramo upustiti u pustolovinu", naglašava da u središtu "našega programa za treće tisućljeće" mora biti osoba Isusa Krista, "kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati, kako bi se u njemu živio trojstveni život i s njime preobražavala povijest" (UNT, 29). Crkva od samoga početka "novoga doba" odnosno već dvije tisuće godina dovikuje svakom vremenu, svakoj civilizaciji i svakom čovjeku: Isus Krist je jedini spasitelj čovjeka! "I nema ni kome drugom spasenja" (Dj 4,12).
No tko je Isus Krist? Zašto baš on jedini može spasiti ljude i ujediniti čovječanstvo u veliku obitelj? To je bitno pitanje naše vjere. Na to je pitanje, nakon Isusova upita "Što govore ljudi tko je Sin Čovječji?", davno odgovorio apostol Petar rekavši: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga" (Mt 16,16) i "Ti imaš riječi života vječnoga" (Iv 6,68). Upravo u proslovu Poslanice Efežanima Pavao najuzvišenijim riječima pjeva o Božanskom nacrtu spasenja koji se uglavljuje u Kristu, "u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje" (Ef 1,7). Dakle, milošću smo spašeni, naglašava Pavao, jer "Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima" (usp. Ef 2,4-6). On, Isus Krist, koji se očitovao kao Život (v. 1 Iv 1,2) i došao na svijet da ljudi "život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,10), umro je radi nas i našega spasenja. No on je Uskrsnuli i živ je, prisutan je među nama te i sada među nama djeluje.
Prema tome Vazmenom otajstvu trajno gledamo, a osobito od početka korizme sasvim svjesno upiremo oči ka Uskrsu. Korizma je osobito razdoblje crkvene godine u kojemu ponajbolje posvješćujemo što je zapravo ljudski život. S jedne strane, on je žrtva, kušnja, pa i patnja, dok je, s druge strane, vodeći nas postupno punini kršćanskog sazrijevanja, korizma naš hod prema konačnome smislu ljudskoga života - Uskrsu. Bez Uskrsa, korizma bi, vrijeme kušnje i pročišćenja, vrijeme patnje i žrtve u kulminaciji Velikoga petka, bila sasvim besmislena. To snažno ističe Sv. Pavao kad kaže da bi uzaludna bila naša vjera da Krist nije uskrsnuo (usp. 1 Kor 15,14). U času kada tužne i zabrinute žene dolaze na Isusov grob u nedjeljnu zoru, otvara se novo obzorje ljudskome biću i cijeloj povijesti: "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5-6). Te riječi upućene ženama što su pohodile grob Isusov jednako su upućene svim naraštajima kršćana. Tako i današnjemu. Riječ je to posve nova, prije ni poslije nečuvena. Događaj je to koji je više nego ijedan poslije odredio ljudsku sudbinu i ljudsku povijest. Život je konačno i zauvijek pobijedio smrt. Na toj istini stoji naša vjera. (v. 1 Kor 15,12-58).
Stari svijet prije Krista nije imao te nade. Kažu da je grčki mudrac Heraklit jednom rekao: "Smrt je sve što gledamo." I zaista, sve umire i sve propada. Dapače, najvrednije Božje stvorenje čovjek najbrže propada. Ali Kristovim uskrsnućem sve se mijenja: čovjekova sudbina više nije smrt nego život. Kristovo uskrsnuće tako postaje i jest temeljni povijesni događaj, sudbonosan za svakog čovjeka i cijelo čovječanstvo. Zato naša vjera u Uskrs – uskrsnuće Kristovo - bitno određuje naš odnos prema životu samom, prema svemu onome što ga promiče i poboljšava kao i prema onome što ga uništava i zaprečuje.


Gorki plodovi kulture smrti

3. A život je danas u modernoj uljudbi koja se diči svojim silnim tehnološkim napretkom povijesno najugroženiji. Prije svega, on je ugrožen u svome početku, bilo zaprekom da nastane, bilo nemogućnošću da se, kada je nastao, rodi i nastavi živjeti među ljudima. No danas on nije ugrožen samo u grijehu kontracepcije, zlu pobačaja i izopačenostima protuprirodnog pristupa spolnosti, koji ga ugrožavaju u naravnim formama njegova nastanka, nego je ugrožen u svim svojim fazama. Koliki mladi danas podliježu napasti da se polako ubiju drogom ili da stradaju u kakvoj ludosti koju su kadri počiniti kada su podložni ideologijama ili jednostavno zbog toga što nisu svjesni veličine tajne života, pa ga svjesno ili nesvjesno danomice ugrožavaju!? Najstrašniji primjer za to jesu svakodnevni izvještaji o zabrinjavajuće velikom broju (samo)ubojstava mladih na našim cestama, nad čim se nažalost gotovo nitko više i ne uzbuđuje, a što bi zahtijevalo nacionalnu edukativnu strategiju s jakom medijskom podrškom.
Svjedoci smo dakle da kultura smrti, ako se tu o kulturi može govoriti, nepovjerenjem prema životu na razne načine ugrožava čovjeka i njegov svijet. Najnovija je pojavnost hedonistički liberalizam, koji se svima u "duhovnoj tranziciji" nameće kao nekakva nova dogma, a plod je "pretvorbe" ostataka liberalne komunističke svijesti koja nije prošla pročišćenje kajanja i traženja oproštenja. Riječ je o novoj utopiji, o svojevrsnom mesijanizmu slobode što ima povesti čovječanstvo milenarističkim putem u ostvarenje zemaljskoga raja. Ta je utopija međutim utoliko opasnija što se primarno ne temelji na nasilju nego na nagovaranju po receptu "istočnog" edenskog zavođenja, sa svim tragičnim posljedicama što ih nalazimo već na prvim stranicama Biblije. Bezbroj varijanti toga najstarijeg "dilanja" slobode bez odgovornosti - "bit ćete kao bogovi!" (Post 3,5) - danas više nego ikada odjekuje našom stvarnošću. Zavođenje se čovjeka nastavlja, osobito mladih, samo na nove, istančanije i intenzivnije načine. Dovoljno je iščitati sve ono što danas vidimo na našim reklamama: biti uvijek mlad, lijep, privlačan, zdrav, siguran, bogat, moćan... A to ne samo što u startu hendikepira sve one koji to nisu niti će ikada to biti nego zavodi sve one koji naivno misle da imaju predpostavke da ostvare svoje iluzije.

4. Kao kršćani vođeni ljubavlju prema bližnjemu mi smo uvijek upućeni ljubiti grješnika, a grijeh osuditi i boriti se protiv njega. To je naše shvaćanje civilizacije i odgovornosti za svijet. Zato smijemo i moramo reći: ako tzv. civilizacijski obrasci ponašanja i života u ime pluralizma i tolerancije znače i slobodu promicanja pobačaja, eutanazije, kloniranja, homoseksualnosti; ako to znači dapače i njihovo promicanje kao posve legalno čak društveno poželjno ponašanje; ako to nadalje znači blagonaklono gledanje na brojna zla koja danas ugrožavaju djecu i mlade, njihov integritet i istinu da je čovjek slika i prilika Božja; ako to znači toleriranje zala koje čovjeka i cijelo društvo vode u propast, onda mi kršćani ne možemo prihvatiti te obrasce i nove "demokratske standarde", pa ni onda kada bi ih sav svijet prihvatio. Kršćani nisu protiv slobode, ali jesu protiv ropstva grijeha. A podleći onome što ugrožava život jest grijeh i jest put u pravu i konačnu smrt. Upravo se na to odnosi dramatičan Pavlov poziv: "Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!" (Gal 5,1).


Baština koja obvezuje

Krist nije došao ukinuti slobodu, već ju je došao ostvariti. A ta se ostvarena sloboda sastoji u prvome redu u prihvaćanju života. Bog koji je tako ljubio svijet da je poslao svoga Jedinorođenoga Sina da ga otkupi i spasi ljubi svakoga čovjeka i želi da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,14-16). "Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3,17).
Sam Isus naglašava da svatko tko svojim životom vjeruje u njega ima život vječni (usp. Iv 3, 36). Kršćanin stoga zna da je vjera u Isusa Krista conditio sine qua non njegova zemaljskog života kao priprave za vječni život. Tu slikovito rečeno "kartu za raj", koju u ovome životu primamo i kao križ, mi radosno prihvaćamo jer je Kristovim križem i uskrsnućem osmišljena. Mi nismo fanatici patnje, nego znamo da je u križu pobjeda. S ljubavlju otklanjamo bol i patnju kad god i gdje god možemo, ali znamo da posljednju suzu može otrti samo Krist, koji jedini može izliječiti naše tijelo i dušu od svih bolesti i izbaviti nas od najvećega zla – vječne smrti. Nijedna religija osim kršćanske nije odgovorila na problem patnje i smrti. Samo se Krist Bog utjelovio da kao Bogočovjek i na vidljiv način otkupi grijeh i ukloni smrt. Krist nije došao čovjeku dati jeftinu utjehu, "virtualno spasenje", već je došao da ga pozove i povede na nov način kroz život, očiju uprtih u svjetlo vječnoga života.

5. Ušli smo u treće tisućljeće koje je obilježeno dubokim starim razdorima i novim sukobima, ali i susretištima kulturâ i religijâ i u zemljama stare kristijanizacije, ističe Sv. Otac. Iako broj kršćana u svijetu raste, istinski Isusovi učenici sve više postaju "malo stado" (Lk 12,32). Premda Europa sve više gubi osjećaj za sakralnim to nas još više potiče na jaču angažiranost i svjedočenje vlastitog kršćanskog identiteta, na što nas je Papa posebno potaknuo riječima: "Odluka vaših otaca da prihvate katoličku vjeru, odigrala je važnu ulogu u vjerskoj i građanskoj povijesti vaše nacije. To je bio događaj od presudne važnosti za Hrvate, jer su otada s velikom spremnošću prihvaćali Kristovo Evanđelje... Katolička vjera prožela je nacionalni život Hrvatâ... Baština je to koja obvezuje" (v. Papin govor u Splitu, 4. listopada 1998.). U istoj prigodi Sv. Otac je podsjetio na riječi koje je Hrvatima uputio za Branimirovu godinu (15. svibnja 1979.), a koje i u sadašnjim društvenim prilikama imaju ne manju snagu i još više obvezuju: "Svojom ustrajnošću načinili ste svojevrstan savez s Kristom i Crkvom: ostati vam je u tom savezu, koliko god vremena tome bila protivna."
I doista, protivština ima napretek. Pored brojnih preustroja i tranzicijskih procesa na svim razinama, kao narod suočeni smo s tragičnim nesrazmjerom između života i smrti odnosno s činjenicom da Hrvatska izumire! U toj presudnoj kušnji Bog kao da nas ponovno stavlja, kao nekoć Izabrani Božji narod, doslovce pred povijesni izbor: "Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo" (Pnz 30,19-20).


Spasonosna formula: "Ja sam s vama!"

6. Kao vjernici danas se najozbiljnije, poput Jeruzalemaca na dan Pedesetnice, trebamo pitati: "Što nam je činiti, braćo?" (Dj 2,37), jer na nama je najveća odgovornost za budućnost naše Crkve i hrvatskog naroda. Uzevši k srcu već navedene riječi Sv. Oca Ivana Pavla II te posebno nadahnuti njegovim poticajima iz pisma Ulaskom u novo tisućljeće, "sada trebamo gledati u buduće vrijeme, trebamo 'izvesti na pučinu' s pouzdanjem u Kristovu riječ: Duc in altum!" (15). Svrha je te milenijske avanture naš kršćanski poziv odnosno zadaća Crkve: "učiniti da Kristovo lice zasja i pred naraštajima novoga tisućljeća" (16). Uzmemo li to, a ne tuđa olaka obećanja, za svoje pojedinačne i zajedničke životne prioritete i "strateške interese" postat ćemo prosperitetan narod, od Boga blagoslovljen "svakim blagoslovom duhovnim u nebesima" te postati "sveti i bez mane pred njim". Jer Isus drži svoje obećanje: "Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati" (Mt 6,33). A kada je Kraljevstvo u pitanju, kaže Papa, "nema vremena za obaziranje unatrag, a još manje za mirovanje u lijenosti" (15).
Izvezimo, dakle, poput Petra lađu našega života na pučinu ovoga svijeta. "Krenimo naprijed s nadom!" Krenimo "u pustolovinu, računajući s Kristovom pomoći" i "poduprti nadom 'koja ne postiđuje' (Rim 5,5)" (UNT, 58).

7. Crkva u Hrvata u svojoj je povijesti kao i cijela Crkva imala mnoštvo mučenika i svjedoka vjere, koji su hrabro i otvoreno živjeli Evanđelje i u mnogo težim prilikama nego su naše današnje. Bilo je to i u ne tako davnom vremenu kada se javno progonilo vjernike. Ti su nam svetački uzori svojim primjerom pokazali i ucrtali put kojim valja ići te, kako je rekao Sv. Otac za kardinala Stepinca u prigodi njegova proglašenja blaženim na Mariji Bistrici, postali kompas da se znamo orijentirati.
Stoga, mi u treće tisućljeće gledamo "s optimizmom punim pouzdanja, premda ne podcjenjujemo teškoće. Ne zavodi nas zasigurno naivno očekivanje da pred velikim izazovima našega vremena može postojati magična formula" (UNT, 29). Ne, neće nas spasiti formula, ističe Papa, već Osoba i sigurnost koju nam ona ulijeva. A to je Uskrsnuli Isus koji nas hrabri pouzdanim obećanjem: "Ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta" (Mt 28,20).
U tim mislima čestitam svima Uskrs: djelatnicima obaju Ministarstava, Glavnoga stožera, Ravnateljstva policije, časnicima, dočasnicima, vojnicima, redarstvenicima, svećenicima.
Na sve zazivam blagoslov Trojedinog Boga: Oca, koji nas je stvorio, Sina, koji nas je otkupio, Duha Svetoga, koji nas je posvetio. Neka svaki korak naše "nove avanture" prate Sv. Josip, zaštitnik hrvatske Domovine, i Marija, "Zvijezda nove evangelizacije", Advocata Croatiae, Najvjernija Majka!
Krenimo naprijed s nadom!

+ Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij

Milivoj Bolobanić

Kako prepoznati zamke
Z L O G A
(Peto dopunjeno izdanje)
Don Gabriel Amorth
i
Mons. Cesare Bonicelli

PREDGOVOR

S velikim sam zadovoljstvom pročitao ovu knjigu monsignora Bolobanića i radostan sam zbog velikoga uspjeha koje je knjiga postigla neposredno po izlasku iz tiska. Danas postoje mnoge knjige koje govore o Zlome i njegovome djelovanju.
S obzirom na činjenicu da ljudi čitaju vrlo malo, potrebna nam je jedna kratka knjiga koja će jednostavno i jasno izraziti ono bitno. Kako prepoznati zamke Zloga koje su danas posvuda obilno rasprostranjene?
Ne smijemo zatvarati oči pred ovom žalosnom stvarnošću: nikada prije vjera nije doživjela takvo otpadništvo na Starome kontinentu.Tu postoji matematički odnos: kako se smanjuje vjera, raste praznovjerje.
Evo, to je naš svijet koji je napustio crkvu, a obraća se vračarima, gatanju iz karata, lažnim vidovnjacima; to je naš svijet koji je napustio kršćanski život molitve i sakramenata, a umjesto toga se obraća okultnim praksama, osobito spritističkim seansama i sotonskim sektama; a sve to čini u potpunome neznanju od kobnih posljedica koje iz toga proizlaze, ne samo za vječni život, nego i za ovaj zemaljski; događaju im se vrlo teške smetnje, koje liječnici ne mogu prepoznati ni liječiti.
Potrebno je ljudima otvoriti oči, a, nažalost, moramo priznati da u ovo naše vrijeme čak ni svećenstvo nije dostatno upoznato i nije potpuno uronjeno u vjeru te je takvo rijetko sposobno shvatiti ili pomoći onima koji traže izlaz.
Stoga s velikim zadovoljstvom pozdravljam ovaj kratki osvrt, preporučam ga kako svećenicima tako i laicima, iznad svega onima koji imaju odgovornu ulogu odgoja i onima koji rade sa skupinama mladih. Dotaknute teme jesu ono što je najvažnije, najprimarnije i najkorisnije znati.
Razgovor na kraju knjige pun je životne snage. Postigao je žaljeni cilj, iskustvom odgovara na najučestalija pitanja koja ljude sebi postavljaju
Izbor molitava u knjizi vrlo je koristan.
Ne zaboravimo da je temelj svega i, zapravo, najučinkovitija prevencija živjeti neprestano u milosti Božjoj, molitvi, sudjelovati u sv. misi i primati sakramente.
Dobro je uvijek imati na umu Isusove riječi: «A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izgoniti zloduhe.
Po ovim riječima, svi možemo moliti molitve otklinjanja. I , ako su izgovorene s vjerom, imaju moć potpunog oslobađanja od utjecaja Zloga i zlih čina.

don Gabriele AMORTH
EGZORCIST RIMSKE BISKUPIJE
POTPREDSJEDNIK MEĐUNARODNOGA
UDRUŽENJA EGZORCISTA




PREDGOVOR TALIJANSKOM IZDANJU

Koristeći se svojim poznatim engleskim humorom, Chesterton je napisao kako mjesto vjernika u modernome svijetu neće zauzeti ateisti nego «lakovjerni»: Čini se kako statistika o broju osoba koje nasjedaju na oglase vračara potvrđuje njegovo mišljenje.
Pomrčina kršćanskoga smisla za život ide ukorak sa zamračenjem razuma i nadiranjem sve perverznijij izobličenja religioznosti.
Nasuprot nadiranju takozvanoga novoga poganstva, Crkva se već sada nalazi sama u obrani razuma i mora se boriti protiv zloporabe vjere kako bi osporila povratak iracionalnim i instikivnim strastima koje se šire u obliku praznovjerja i magijskih praksa.
Prije svega čovjek treba imati poniznosti i hrabrosti služiti se vlastitim razumom. Kad se kršćanstvo širilo antičkim svijetom, naši su pradjedovi to shvatili kao pobjedu inteligencije i objavu prisutnosti, Isusa Krista koji oživljuje u čovjeku potrebu za istinom Pobjeđujući svaki strah, ono se potvrđuje kao iskustvo oslobođenja od fatalnosti i grijeha te kao svakodnevna mogućnost za put spasenja u dramatičnim okolnostima ljudskoga postojanja.
Pred problemima na koje čovjek nailazi kršćanstvo navešćuje istinsku i oslobađajuću prisutnost Krista i ide ususret stvarnosti. «Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.» Ljubav prema razumnosti koja je kršćanstvu prirođena postaje napon ljubavi i podrška onima koji žive u poteškoćama.
«Kad je čovjek obilježen dramom nasilja, usamljenosti i beznačajnosti, jedini odgovor koji ga može zadovoljiti dolazi mu u susretu s Onim koji je izvor njegova postojanja i njegova
djelovanja. Put je Krist. On je Put, Istina i Život. Otkriće ovoga puta uobičajemo se zbiva zahvaljujući razmatranju drugih» (Ivan Pavao II.)

Mons. CESARE BONICELLI
BISKUP PARME

Molitva sv. Mihivilu arkanđelu

Sveti Mihovile arkanđele, neka to Gospodin zapovijedi!
brani nas u boju; A ti, vođo vojske nebeske,
budi nam na pomoć Protjeraj u pakao Sotonu
protiv zlobe i zamki đavolskih. I druge zle duhove
Molimo te proseći koji lutaju svijetom
na propast duša. Amen.


UVODNA RIJEČ

Područje Sotoninoga djelovanja, njegovih zamki i njegova zavođenja, područje okultnih i magijskih praksa jest nesagledivo. Upuštati se u to doista predstavlja pravu avanturu. Toliko je toga nama ljudima neshvatljivo, neobjašnjivo i tajnovito. Stoga je to područje neistraženo.
Malo je na našim prostorima onih koji su pokušali obraditi tu tamnu stvarnost. Ako literatu-
ra postoji, to su uglavnom prijevodi stranih autora.
Prepoznati, razotkriti i raskrinkati zamke Zloga moguće je jedino svjetlom odozgo.SamoDuh Sveti, Duh mudrosti, može prosvijetliti i voditi čovjeka u tu mračnu tajnovitu stvarnost u kojoj se kreću i u kojoj djeluju zli duhovi te otkriti svu njihovu perfidnu, lukavu i pokvarenu zlobu kojom čovjeku napadaju u želji da ga, ako je ikako moguće, fizički i psihički unište.
Prepoznao sam u sebi određenu osjetljivost i otvorenost za ljudske probleme koji imaju korijena u sotonskom utjecaju na ljude. To me je područje počelo odavno zanimati. Posljednjih dvadesetpet godina mojega pastoralnoga rada počeo sam se intenzivnije baviti tom problematikom. Mnogo je ljudi dolazilo i sve više dolazi tražiti pomoć i izlaz iz mračnih i zapletenih životnih situacija. I tako, u susretu s ljudima, slušajući i prepoznavajući njihove probleme, sve sam više ulazio u to područje u kojemu sam otkrivao kako Sotona djeluje i zavodi duše. Postalo mi je jasno da on ljudima manipulira na sve moguće načine, a da ljudi, jadni, nisu ni svjesni kako su žrtve zlokobnoga sotonskoga djelovanja.
U meni je već odavno sazrijevala želja kako bi trebalo ljude poučiti i ukazati im na sve moguće opasnosti u koje bi mogli upasti, osobito baveći se okultnim, magijskim praksama. Budući da je posljednjih godina prošloga stoljeća zlo uzelo toliko maha i da je u neviđenu porastu sotonsko djelovanje i u našim krajevima te da toliki padaju u njegove zamke i ne vide izlaz, potaknut željama mnogih koji su pronašli izlaz i oslobodili se, odlučio sam napisati ovu knjigu koja će, nadam se, mnogima pomoći prepoznati vlastiti problem, otvoriti oči i u svjetlu Duha Svetoga prepoznati kamo krenuti, te pronaći spasenje.
Svjestan sam da će ova knjiga izazvati burne reakcije mnogih. Svjestan sam da će Sotona, čija se djela ovim putem razotkrivaju i kome se otima plijen, pobjesniti i da će pokušati novosmišljenim zamkama ljude zavesti kako ne bi spoznali istinu. No, uvjeren sam da treba javno progovoriti, svidjelo se to kome ili ne, i pomoći ljudima. Nadam se da će ovo vrlo dobro razumjeti oni koji grcaju u problemima čekajući odnekamo spas. Njima će ovo doći kao melem na ranu, kao nada da nisu sve lađe potonule i da postoji luka spasa.
U Crkvi nismo svjesni ozbiljnosti prblema u kojima se nalazi današnji čovjek. Poznati egzorcist Gabriele Amorth, u svojoj knjizi “Egzorcist govori” izrekao je jednu vrlo tešku rečenicu: Danas se Katolička crkva odrekla ove svoje specifične misije i puk se više ne obraća Bogu, nego Sotoni.
Ova je teška prosudba izrečena sa željom da se probudimo. Svećenici uglavnom nisu a gotovo i ne dotiču. Pa kako će se onda sutrašnji svećenici moći hvatati u koštac s invazijom zla koje u zastrašujućim razmjerima prijeti čovječanstvu?! Krajnje je vrijeme da se trgnemo i da se nešto učini!
Ovaj svoj skromni doprinos stavljam pod moćnu zaštitu Bezgriješne Djevice, koja po Božjemu planu trajna neprijateljica Sotone i koja će mu naposljetku satrti glavu. Trijumf Marijina Bezgrješnoga Srca je na pomolu! Dođi, Gospodine Isuse! Maranatha! I uništi moć Sotone zauvijek!


ČOVJEKOVA PITANJA
Svijet u kojemu živimo postavlja pred čovjeka današnjice mnoga
teška i nerješiva pitanja: Odakle zlo i zašto se događaju teška zla u svijetu? Zašto ratovi i tolika zvjerska zlodjela nad ljudima, kao i bezdušno uništavanje svega što je čovjek mukotrpno sagradio? Zašto toliko mržnje u međuljudskim odnosima a i među narodima? Zašto tolike odmazde i osvete, sve do potpunog istrebljenja? Kako je moguće protumačiti tolika iživljavanja nad nevinim žrtvama masakriranja žena, staraca i nevine djece, tolika silovanja?... I sve to u XX. i XXI. stoljeću .
Zašto u modernome civiliziranome svijetu tolike socijalne nepravde? Zašto toliki svakodne-
vno umiru od gladi, a toliko se hrane baca i uništava? Zašto manji broj ljudi na ovome našemu planetu posjeduje golema materijalna dobra dok većina oskudijeva u nužnome za život dostojan čovjeka?
Zašto danas svaka zemlja troši golema sredstva za nagomilavanje oružja, a toliki umiru od gladi? Zašto uopće oružje?
A što reči o tragedijama i tolikim zlima na osobnoj razini? Teško je danas naći sretna i zadovoljna čovjeka. Gotovo je nemoguće pronaći sretnu složnu obitelj. Učestala neslaganja, svakodnevne bračne nevjere, sve brojnije rastave brakova, droga, alkohol, homoseksualizam, razne seksualne nastranosti, sve učestaliji teški psihički poremećaji i nastranosi...sve su to postale redovite pojave koje se svakodnevno mogu sresti u životima mnogih obitpostoje zla zbog kojih trpimo a koja ne ovise o našoj ljudskoj volji. To su, primje-
rice, razne prirodne katastrofe: velike poplave koje iza sebe ostavljaju goleme pustoši, tuča koja zna uništiti svu žetvu i berbu, razni orkani i cikloni koji uništavaju sve iza sebe, vulkani, veliki potresi koji znaju sravnati sa zemljom i potpuno izbrisati cijele gradove, sela, čak i pojedine pokrajine s ukupnim stanovništvom.
A što reči o raznim teškim i neizlječivim bolestima? Koliko bolesnici leže u najsuvremenijim bolnicama bez nade u ozdravljenje! Kako rastumačiti i objasniti da se tolika djeca rađaju osakaćena, hendikepirana na tijelu i zaostala u duhu, mnogi krivnjom svojih

Božja Objava sadržana u Bibliji nedvojbeno nam govori da je Bog stvoritelj vidljiva i nevid-
ljiva svijeta. To jasno potvrđuje i Nicejsko-carigradsko vjerovanje u kojemu Crkva roditelja?
Kako objasniti da je na stotine tisuća ljudi, u ovome našemu “naprednome stoljeću”, moralo napustiti svoj dom, svoj zavičaj, i s vrećicom se u ruci smjestiti pod kakav jadan šator, ako su i to uspjeli dobiti, bez minimalnih higijenskih uvjeta, sretni da mogu kako tako preživjeti.
Uza sve ovo, ne smijemo previdjeti ni najrazličitije moralne i duševe patnje, koje muče i lome ljudska srca. Spomenimo jadnu djecu-siročad koja neće nikada u životu moći osjetiti što znači majčina ljubav i nježnost. Tu je i bol koja kida roditeljsko srce koje plače nad svojim mrtvim djetetom.
Sva ova spomenuta zla i ljudske nevolje najčešće nemaju izvora, ili se barem ne vidi, u čovjekovoj krivnji. No, postoje bezbrojne nevolje i tjeskobe koje očito imaju korjena u zlu koje se nalazi u ljudskome srcu. U čovjekovu se srcu rađaju oholost, sebičnost, zavist, ljubomora, mržnja, nečistoća i ostale zle sklonosti. Iz tih se korijena najčešće rađaju zločini, ratovi i bezbrojna druga zla koja u svim razdobljima ljudske povijesti iza sebe ostavljaju zgarišta i užasnu pustoš. Počelo je to već od ubojstva nevinog Abela, koji je pao kao žrtva bratove zavisti, pa sve do danas. I, možemo s boli u srcu ustvrditi kako je, zapravo, cijela ljudska povijest, u svim svojim razdobljima, obilježena tragovima krvi i patnje, u čemu upravo ovo naše moderno XX. Stoljeće prednjači.
Da, moderni se čovjek ponosi visokim napretkom kojega je ostvario. Ali, može li se reči da je čovjek današnjice sretniji od onoga koji je živio prije tisuću godina? Danas doista uživamo neke blagodati modernoga tehničkog napretka, ali, zar se ne pojavljuju nova zla i nevolje koje sa sobom nosi taj napredak? Istinu je rekao E. Autexier: Pomišljati da se može uklonit trpljenje iz našega života znači zabavljati se tlapnjom!


BOG STVORITELJ

Božja Objava sadržana u Bibliji nedvojbeno nam govori da je Bog stvoritelj vidljiva i nevid-
ljiva svijeta. To jasno potvrđuje i Nicejsko-carigradsko vjerovanje u kojemu Crkva ispovije-
da: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
Četvrti lateranski sabor definirao je da je Bog od početka vremena ni od čega stvorio oboje stvorenje, duhovno i tjelesno, anđele i zemaljski svijet, a zatim čovjeka sastavljena od obojenoga duha i tijela.
Iz ovih definiranih istina jasno proizlazi da je Bog stvorio najprije duhovna bića, tj. netjele-
sna bića, koje Sveto pismo naziva anđelima. Ta su duhovna bića obdarena razumom i slobodnom voljom. Ona, prema Stvoriteljevu planu, neprestano slave Boga i služe njegovome spasonosnom planu prema drugim stvorenjima. I, kako kaže sv. Toma Akvinski:Anđeli sura-
đuju u svemu što je dobro za nas.

SOTONA

Ako je Bog savršeno biće, punina savršenstva, neizbježno se nameće pitanje: Kako uz savršenoga Boga može postojati sasvim negativno biće – Sotona? Je li Bog stvorio Sotonu? To bi se protivilo Božjem savršenstvu; odakle, dakle, Sotona?
Odgovor na ova pitanja daje nam posljednja knjiga Novoga Zavjeta – Apokalipsa ili Otvore-
nje sv. Ivana apostola. Ondje stoji ovo: I nasta rat na nebu. Mihovil i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njim su bačeni i anđeli njegovi. I začujem glas na nebu silan: Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanike njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječi svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svojega sve do smrti. Zato, veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena! (Otk !2, 7-12).
Iz ovoga biblijskoga izvješća saznajemo o sukobu anđela. Očito je da je Bog stvorio anđele dobrima. Po daru slobode imali su mogućnosti biranja. Bili su stavljeni na kušnju hoće li u poslušnosti i ljubavi priznati Boga svojim vrhovnim Gospodarom i slobodno mu se staviti u službu. No, kod nekih anđela pojavila se oholost, želja biti Bog. Oholost je grijeh duha. Lucifer, anđeo svjetla, najodličnije Božje stvorenje i jedan broj anđela koji su ga slijedili, otkazali su poslušnost Bogu. Od tada su oni postali zli duhovi, demoni. I kada se Lucifer, Sotona, posve svjesno pobunio protiv Boga, cijelim svojim bićem i svojom voljom bez povratka, toga je trenutka postao stvorenjem najudaljenijem od Boga. Taj je grijeh pobune ostao utkan u njegovu bit i tako će ostati kroz svu vječnost. Biblija ga naziva raznim imenima: Sotona, Lucifer, Belzebul, Stara zmija, Đavao, Otac laži, Tužitelj braće...
Prema tome, Bog nije stvorio Sotonu i zle duhove, nego su oni sami, pobunivši se protiv Boga, posve svjesno i slobodno, postali zlil A moć i sposobnost koju je primio od Boga prije pobune, Sotona posjeduje i dalje. On je i dalje ostao čisti duh i, stoga, duhovno biće, te, budu-
ći da nije izgubio svoju anđeosku narav, ima nezamislive mogućnosti. Imajmo na umu da, kao čisti duh, nema naših dimenzija: nije, dakle, tro-četverodimenzionalan, nema stoga prostora ni materije, ni zvuka ni mjere, ni hrane ni odmora, ni bolesti ni smrti. Zapravo, nije podložan nijednoj našoj ljudskoj uvjetovanosti. Sotona sve svoje sposobnosti, osobito veliku spoznaju, koristi u neopisivoj mržnji prema Bogu i svima onima koji žele slobodno služiti Bogu. On je neprijatelj koji napada i uznemiruje kako bi postigao svoj cilj.
Demoni mrze Boga koji je samo dobro, Oni mrze svjetlo, jer oni su tama i zabluda. Dolaze iz pakla, preplavljuju zemlju i posvuda se gnijezde. Teže najviše za tim da prodru u duh i tijelo ljudi, da čovjeka zamagle, svladaju i gurnu u vječnu propast. No, kršćani redovito nisu svjesni užasne stvarnosti ni opasnosti koju te zlokobne snage predstavljaju i zato mogu vrlo lako upasti u vječno prokletstvo.
Mi na temelju Objave znamo da je Sotona već osuđen i izbačen van (Iv 12, 31) i da on nema nikakve vlasti nad Kristom, koji ga je svojom žrtvom na križu i svojim uskrsnućem pobijedio i On je kralj svemira i svega stvorenoga i Njemu će postupno biti sve podloženo na nebu i na zemlji. No, Sotoni je dano još neko vrijeme da zavodi ljude. Njemu je i cijeli svijet podložan u zlu te je zato on knez ovoga svijeta (1 Iv 5, 19). Stoga nijekati postojanje Sotone i njegovo negativno djelovanje u svijetu znači, zapravo, nijekati Krista i njegovo spasiteljsko djelova-
nje koje se u njegovoj Zaručnici Crkvi nastavlja kroz povijest. Jer, On je Crkvi dao vrlo jasnu zapovijed da «izgoni đavle». I zato, oni koji niječu postojanje Sotone prave Sotoni veliku uslugu, kako bi mogao posve nesmetano djelovati u ovome svijetu. Takvi svećenici i vjernici jesu pravi heretici, jer njegova opstojanost jest dogma naše vjere.
Ivan Pavao II. tijekom Angelusa s vjernicima na prvu korizmenu nedjelju 2002., godine drhtavim glasom govorio je kako je Sotona stvarnost koja neprestano djeluje na čovjekove puteve i puteve Crkve. Oni koji žele umanjiti značaj te činjenice dovode se u opasnost i na kraju se suočavaju s gorkim razočarenjem; to je pogreška s bolnim posljedicama. Papa je tako svoje tiječi zaključio na neobičan način, dva puta naglašeno rekavši: «ODLAZI SOTONO!»
Neki opet znaju Sotonu omalovažavati i podrugljivo o njemu govoriti i ismijavati ga. Na ovakve reakcije lucidno je primijetio jedan egzrcist: Nemojte se smijati, prijatelji moji, kada čujete govoriti o đavlu kao da je strašilo za djecu! Đavao je zadovoljan zbog određenih ismijavanja, jer mu to ide na korist, i te kako!
mudrost čovjekov razum na ta pitanja nemaju odgovora. Iskustvo nas uči da je trpljenje povezano s našim životom od kolijevke pa do groba. Svi ljudski napori, otkad je čovjeka na ovoj zemlji, idu za tim da se ovdje stvori raj; ali, i na početku XXI. stoljeća moramo tjeskobno zaključiti kako se nalazimo u “dolini suza”. Za mnoga je zla čovjek sam kriv. No, postoje zla zbog kojih trpimo a koja ne ovise o našoj ljudskoj volji. To su, primje-
rice, razne prirodne katastrofe: velike poplave koje iza sebe ostavljaju goleme pustoši, tuča koja zna uništiti svu žetvu i berbu, razni orkani i cikloni koji uništavaju sve iza sebe, vulkani, veliki potresi koji znaju sravnati sa zemljom i potpuno izbrisati cijele gradove, sela, čak i pojedine pokrajine s ukupnim stanovništvom.
A što reči o raznim teškim i neizlječivim bolestima? Koliko bolesnici leže u najsuvremenijim bolnicama bez nade u ozdravljenje! Kako rastumačiti i objasniti da se tolika djeca rađaju osakaćena, hendikepirana na tijelu i zaostala u duhu, mnogi krivnjom svojih roditelja?
Kako objasniti da je na stotine tisuća ljudi, u ovome našemu “naprednome stoljeću”, moralo napustiti svoj dom, svoj zavičaj, i s vrećicom se u ruci smjestiti pod kakav jadan šator, ako su i to uspjeli dobiti, bez minimalnih higijenskih uvjeta, sretni da mogu kako tako preživjeti.
Uza sve ovo, ne smijemo previdjeti ni najrazličitije moralne i duševe patnje, koje muče i lome ljudska srca. Spomenimo jadnu djecu-siročad koja neće nikada u životu moći osjetiti što znači majčina ljubav i nježnost. Tu je i bol koja kida roditeljsko srce koje plače nad svojim mrtvim djetetom.
Sva ova spomenuta zla i ljudske nevolje najčešće nemaju izvora, ili se barem ne vidi, u čovjekovoj krivnji. No, postoje bezbrojne nevolje i tjeskobe koje očito imaju korjena u zlu koje se nalazi u ljudskome srcu. U čovjekovu se srcu rađaju oholost, sebičnost, zavist, ljubomora, mržnja, nečistoća i ostale zle sklonosti. Iz tih se korijena najčešće rađaju zločini, ratovi i bezbrojna druga zla koja u svim razdobljima ljudske povijesti iza sebe ostavljaju zgarišta i užasnu pustoš. Počelo je to već od ubojstva nevinog Abela, koji je pao kao žrtva bratove zavisti, pa sve do danas. I, možemo s boli u srcu ustvrditi kako je, zapravo, cijela ljudska povijest, u svim svojim razdobljima, obilježena tragovima krvi i patnje, u čemu upravo ovo naše moderno XX. Stoljeće prednjači.
Da, moderni se čovjek ponosi visokim napretkom kojega je ostvario. Ali, može li se reči da je čovjek današnjice sretniji od onoga koji je živio prije tisuću godina? Danas doista uživamo neke blagodati modernoga tehničkog napretka, ali, zar se ne pojavljuju nova zla i nevolje koje sa sobom nosi taj napredak? Istinu je rekao E. Autexier: Pomišljati da se može uklonit trpljenje iz našega života znači zabavljati se tlapnjom!

Odnos muškog i ženskog sasvim je nešto drugo nego odnos među stvarima. On se njome ne igra, ne upotrebljava je, nego u njoj sebe iznova pronalazi, njoj se dariva i nju na dar prima

U biblijskom prikazu stvaranja žene (Post 2,18-25) mogu se otkrivati razne poruke i nedorečene natuknice. Osnovna je poruka najtješnja bliskost muškarca i žene, njihova ravnopravnost, i to na razini srca. Slikovito govoreći: žena nije stvorena muškarcu iz glave da bi mu pametovala, ni iz ruku da bi mu služila, ni iz nogu da bi mu bila podčinjena. U ovom dijelu pjesme o stvaranju ističe se da mu je stvorena od rebra, kraj srca. Muž i žena na toj su razini povezani. On nju prepoznaje kao svoje srce - “kost od mojih kostiju i meso od mesa mojega”. Nitko nikad nije ozbiljno mislio da to treba doslovno shvatiti, uvijek se znalo da je to pjesma u kojoj treba pronalaziti poruku. Neki su mislioci upozorili da je tu prikazan i rast svakog dječaka i djevojčice. Adam u ovoj pjesmi redom upoznaje sve oko sebe, sve ga zanima, ali mu ništa zapravo ne odgovara. Svime se može igrati, ali nema koga voljeti.

Onda u neko doba uzrasta odbacuje igračke, otkriva biće sebi slično, djevojku. Odnos muškog i ženskog sasvim je nešto drugo nego odnos među stvarima. On se njome ne igra, ne upotrebljava je, nego u njoj sebe iznova pronalazi, njoj se dariva i nju na dar prima. Zanimljivo je da se Biblija ne usručava napomenuti da u tako istinskoj ljubavi - kad nema opasnosti da jedno drugo iskoristi i odbaci - ni stid ne bi bio potreban. Stid je inače Božji dar kojim se osobito mlada osoba instinktivno čuva od poniženja seksualne zloporabe. Pomnije promišljanje može u ovim stihovima otkriti još nedorečenih poruka. Isus će se pozvati na taj dio Knjige postanka ističući da je Bog htio monogamni i nerazriješivi brak. To ne znači da je u prapovijesti brak svuda bio takav, nego da taj oblik braka najviše odgovara ljudskom dostojanstvu i istinskoj ljubavi među supružnicima.

2. Okorjelost u grijehu

Ovdje kao primjer iz Svetoga pisma možemo navesti Judu, koji je na Isusove opetovane pozive ostao tvrd, ogrezao u zlu, sve do samoubojstva.
Osobitu korjelost u grijehu vidimo na području seksualnih perverzija, kojih danas ima sve više, zatim u raznim vrstama nasilja, alkoholu, drogi, okorjeloj mržnji i nepraštanju, u psovki. Iznimno su teški zločini pobačaja, nevjernosti u brakovima, zbog kojih se sve češće događaju rastave, a zbog njih tada trpi velik broj osoba.

3. Trpljenja od uroka (čaranja)

Kod ovoga sotonskoga djelovanja čovjek nema na sebi krivnje. No, grijeh čini onaj tko čini uroke i onaj tko ih naručuje za neku osobu. Ovo je vrlo sklisko područje i moguće su mnoge prijevare. Zato treba biti vrlo oprezan zbog mogućih podvala, nastranosti, sugestija i slično. No svakako postoje načini po kojima se djelovanjem Sotone mogu drugima činiti uroci; kao, primjerice, raznim činima, vezivanjem, zlim okom, proklinjanjem itd. Neshvatljivo je da postoje među svećenicima oni koji ne vjeruju u uroke. Kako se onda mogu učinkovito boriti za svoje vjernike koji su pogođeni takvim zlima?
Postoje oni koji se čude kako Bog može dopustiti takva zla. Čovjek se svojom slobodom može služiti za dobro, ali i za zlo. Može pomagati drugima, a može im i štetiti, i to često na nepravedne i nasilne načine. Primjerice, čovjek može platiti ubojici da ubije neku osobu. Jednako tako čovjek može platiti nekom čarobnjaku ili vračari da napravi čaroliju protiv neke osobe. No, Bog je beskrajna ljubav i želi spasenje svakome čovjeku. U svojoj dobroti potiče svakoga posebno da ljubi, prašta i veseli se tuđemu dobru. Ali, Zli ne miruje. U čovjekovu psihu ubacuje misli osude, osvete i mržnje. I, što se događa? Čovjek koji ne moli, koji inten-
zivno ne živi svoju povezanost s Bogom, koji nije u milosti Božjoj, koji je prepušten sam sebi, teško se može vlastitim snagama suprostaviti Zlome. Nažalost,Zli ga svlada i čovjek počinje činiti ono što Bog zabranjuje. A Gospodin sve čini kako bi čovjeka potaknuo na obraćenje.
Ipak, treba znati, u svemu tome Bog poštuje ljudsku odluku. Čovjeka je stvorio slobodna i želi do kraja ispoštovati njegovu slobodu. Bog želi da mu se čovjek sam potpuno slobodno i odgovorno, vrati.
Glede toga možemo reči da Bog pripušta zlo, ali nikako da ne ostavlja čovjeka bez dostatno pomoći kako bi se Božjom snagom, mogao suprostaviti Zlome.

4. Odlaženje na mjesta ili k osobama koje vračaju

Ovdje ćemo navesti najtipičnije i najučestalije načine koje danas susrećemo, primjerice, aktivno sudjelovanje ili samo pasivnu nazočnosti spiritističkim seansama na kojima se prizivaju duhovi, bavljenje različitim magijskim praksama- bilo crnom ili bijelom magijom, odlaženje raznim vračarima, čarobnjacima, vidovnjacima, nadriiscjeliteljima, bioenergetičarima, radioestezistima, onima koji gataju – na karte (osobito tarot karte), na dlan, na kristale, na kavu, na visak, na rašlje, astrologija, horoskopi, zatim odlaženje osobama koje se bave i prakticiraju okultizam. Ovdje pripada i sudjelovanje u sotonskim sektama ili sotonskim obredima, koji imaju svoj vrhunac u takozvanim «crnim misama». Nažalost, danas su sva sredstva društvenoga priopćavanja prepuna upravo ovakvih i sličnih ponuda.
U kino-dvoranama i na televizijskim ekranima danomice nam se serviraju porno filmovi, filmovi strave, užasa i nasilja, stalno se propagira rock glazba, koja kulminira u sotonskom rocku i koja danas ima svoje crkvene samo na stadionima i raznim livadama, nego i u gotovo svim diskotekama.

Sve ove i ovima slične prakse u stalnom su porastu. I možemo zaključiti: što se više magijske prakse i praznovjerje šire, to vjera proporcionalno sve više pada. Teška je ali istinita tvrdnja kako velika većina crkvenih osoba ne čini ništa da se tome suprostavi. Potrebno je o tome u našim crkvama znalački i kompetentno govoriti i poučavati vjernike, posebnu mlađu populaciju koja iz neznanja i neupućenosti danomice srlja u sotonsko prodručje, iz kojega je onda vrlo teško naći izlaz. I zato su danas sve đavolske smetnje mnogo raširenije među mladima nego koje desetljeće prije..

ZAŠTO BOG DOPUŠTA DJELOVANJE ZLOGA DUHA

Vrolo često, u razgovorima, pojedine osobe koje dolaze tražiti oslobođenje od svojih problema, postavljaju ova i slična pitanja: Zašto to Bog dopušta? Zašto dopušta da zao duh ruši moju obitelj? Zašto dopušta takve tragedije u našoj obitelji? Zašto ova kušnja ili ovo zlo?
Na ova i slična pitanja nije moguće dati jedinstven odgovor. Postoji više razloga. Možemo ih podijeliti u tri vrste: 1 Kazna za grijehe, 2. Bog nas želi potaknuti na praštanje, 3. Bog nas po tim kušnjama želi osposobiti da budemo stalno budni i jaki u vjeri i pozdanju u njega.

1. Kazna za grijeh

Čovjek redovite ne upada odjednom u grijeh. Najčešće to biva tako da počne zanemarivati redovite dnevne molitve. Posljedica toga jest mlitavost i mlakost u vjerskome životiu. Slijedi, zatim zanemarivanje redovitoga dolaženja nedjeljom na Sv. misu, sve rijeđa Sv. ispovijed i sv. pričest, bezvrjeđivanje raznih vjerskih pobožnosti.
No, kada čovjek zanemari i počne propuštati ona sredstva, koja hrane vjeru, a koja Gospodin daje preko svoje Crkve svojim vjernicima, tada se neprimjetno, na vrlo lukav način, počne u čovjeku uvlačiti praznovjerje. Naime, kada čovjek više ne vjeruje u pravoga Boga, sve više upada u vjersku indiferentnost i počinje odbacivati svaki oblik religioznosti. Zahvaća ga sve više duh ovoga današnjega racionalizma, koji čovjeka uvjerava da ljudski razum ima riješenja za sve probleme i da će moderna znanost sve riješiti i da zato čovjeku nije potreban Bog. A kada čovjek odbacuje Boga koje je Apsolutno biće, tada zapravo sebe podiže na razinu apsolutnog bića, uvjeravajući sebe kako mu je sve moguće. Znači, sebe pravi Bogom i tu je korijen ateizma, bilo da niječe postojanje Boga (teretski ateizam), bilo da živi i da se ponaša kao da Boga nema i da mu nije u životu potreban (praktični ateizam)
Tu sada čovjek upada u neizbježnju životnu varku, koju mu Zli vrlo vješto nudi: klanjanje krivim bogovima idolima. Čovjek se, umjesto Bogu , počinje klanjati novcu, materijalnom bogatstvu i sve u životu podređuje tome. Nekoga zarobi želja za ugledom, ćašću, karijerizmom i tada ne preza ni pred čim kako bi to u životu ostvario. Nekome opet u životu postanu idoli razni sportaši, političari, glumci i tome slično.
Kada čovjek odbaci Boga, tada najčešće sebe stavlja na njegovo mjesto i tako se u njega uvlači sebeljublje, egoizam, a iz toga se životnoga stajališta rađaju razne nepravde, prijevare, ogovaranja, klevetanja, uvrede, mržnja, zavist, ljubomora... Čovjek tada počinje drugoga držati svojim neprijateljem koji ugrožava njegov život. Takvo stajalište ima utjecaja ne samo na međuljudske odnose, nego su u tome korijenu uzroci bezbrojnih političkim spletkama i zločinima, tolikim socijalnim nepravdama u društvu, iskorištavanju većine ljudi na račun golema bogatstva pojedinaca koji bazskrupulozno iskorištavaju druge.
Iz ovakvih se životnih stajališta vrlo lako upada u potpun relativizam. U životu ništa nije sveto, sve je dopušteno u ime lažne slobode koja u svojoj oholosti i nadutosti ne poznaje Božji autoritet i njegove zapovijedi. U takvome svjetonazoru ruše se sva moralna načela i, dosljedno tome, sve je dopušteno, šire se razne moralne i religijske zablude i vrlo se lako upadne u gijeh protiv Duha Svetoga; naime, protivljenje očitoj istini.
Nažalost, taj se duh krive moralne slobode, jedne opće smetenosti i nesigurnosti uvlači i u Crkvu, čemu znaju doprinositi i razni krivi, nazovi teolozi, koji svojim dvosmislenim teorijama smućuju jednostavne kršćane.
I zatim, danas se sve češće pojavljuje i ono najnegativnije stajalište prema Bogu, a to je sotonizam. Sotona želi sve više uspostaviti svoje kraljevstvo u ovome našemu vremenu. On je sve tako zamislio i isplanirao da on vlada u inteligenciji pamćenju, volji u željama i djelima svojih sljedbenika. I, nažalost, ima sve više poklonika.
Ako sve ove činjenice imamo na umu, tada će nam biti shvatljivo kako Gospodin dopušta da osobe koje su napustile Boga i u životu se okrenule od njega budu opsjednute ili posjednute od Đavla, kojega su sami u svojoj slobodi izabrali za svojega «boga». Jer, samo će ih takvo ponižavajuće stanje moći opomenuti i dovesti na pravi put. I mnogima upravo to jest put osvješćenja i susreta, tj. obraćenjem. Mnogo ih je koji upravo na takav način nalaze Boga i postaju uvjereni vjernici. Naš narod to zna lijepo izreči¨nije svako zlo za zlo!

2. Bog nas želi potaknuti na praštanje

Kroz svoju dugogodišnju praksu,u vrlo mnogo slučajeva, kod osoba u kojih se nedvosmisleno moglo uočiti djelovanje Zloga, u razgovoru sam mogao otkriti da Sotona ima snažnu moć nad čovjekom, a ponekad i nad cijelom obitelji, zbog mržnje i nepraštanja. Možda je moja prosudba preoštra, ali iz iskustva znam da su rijetke obitelji koje imaju dobre i sređene odnose sa svim ljudima. Naprotiv, vrlo je mnogo onih čiji su odnosi poremećeni, najčešće zbog imovinskih odnosa, i to u najbližim rodbinskim vezama, kao, primjerice, roditelji i djeca, braća i sestre, rođaci ili opet najbliži susjedi.
U drugim su se slučajevima međusobni odnosi poremetili zbog neke uvrede ili neke nepravde koje je nanesena nekoj osobi ili cijeloj obitelji. Često uzrok znaju biti svađe i nepopustljivost u ljubomori i zavisti ili neko natjecanje i suparništvo tko će više imati ili tko će biti utjecajniji u društvu.
Sotona je vrlo lukav i dobro poznaje čovjekovu narav, koja je narušena prvim grijehom. On znade prepolznati u ljudima osjetljive i slabe strane njihova karaktera i vrlo zavodljivo probuditi u čovjeku njegov ponos, osjećaje nepopustljivosti, mržnje i osvete, koji tada imaju za posljedicu dugogodišnje poremećaje odnosa među ljudima.
Jasno je: gdje su svađa, mržnja, nepopustljivost i nepraštanje, tu nema Boga. Jer: Bog je ljubav. U takvim se situacijama čovjek i nesvjesno otvara zlu; dakle, Sotoni. Tada on vlada, jer su mu ljudi otvorili prostor za njegove manipulacije. Malo je ljudi koji upravo o ovome prepoznaju zamke Zloga, a onda, dakako, ni ne vide mogućnosti oslobođenja.
Kada čovjek u životu otvori vrata Zlome, tada Zli počinje njime vladati i tada znaju nastati u životima ljudi i pojedinih obitelji, nesagledive posljedice koji ih pritišću i opterećuju, tako da ljudi imaju osjećaj da su u začaranom krugu iz kojega ne vide izlaz.
U susretima s osobama kod kojih je temeljni problem mržnja, ili čak osveta, nastojim ljudima posvijestiti da njihovi problemi bitno proizlaze i imaju korijena u nepraštanju i nema oslobođenja ni bilo kakva napretka dok ne dođe do pomirenja.
Na Petrovo pitanje Isusu: Koliko puta da oprostim svome bratu? Sedam puta?,a Isus odgovara: Sedamdeset puta sedam. Drugim riječima; uvijek. Čovjek je velik u praštanju.
Prvo je potrebno da čovjek oprosti u srcu. A zatim uz pomoć Božju, pružiti ruku pomirenja i jednostavno zaboraviti i ne vraćati se više na ono što nas udaljava jedne od drugih i što je bilo uzrokom naših svađa. Tada je potrebno početi graditi međusobne odnose na ljubavi i međusobnom pomirenju. Kad se to dogodi, po djelovanju Božje milosti, tada Zli mora uzmaknuti i napustiti prostore u kojima je on često niz godina vladao i zavodio ljude svojim perfidnim djelovanjem. Takve osobe tada redovito dožive snažno Božje djelovanje, promjenu života, temeljito obraćenje i novi život u vjeri

Vjeko
Saturday, 16 September 2006

Kako me Bog pozvao k sebi - moje svjedočanstvo - malo duže, možda te dotakne...

Ušao sam u život s mnogo povlastica. Sve što sam tražio uvijek bi mi bilo priušteno. Nikad nisam bio gubitnik. Uvijek sam dobivao ono što sam tražio. Dugo je teklo majčino mlijeko koje me hranilo.

Imao sam osjećaj da se od mene uvijek očekivalo više. Da moram biti najbolji. Iako se nisam ni s kime natjecao. U osnovnoj školi sam bio odličan učenik. Miljenik učitelja koji su mi u to vrijeme predavali neke školske predmete. Svi su me uvijek voljeli i bio sam omiljen. Osnovna škola je bila iskustvo moga života u kojem sam se mentalno razvio, ali slabo sam tamo naučio o borbi, životu. Možda je to ono što svakome čovjeku najviše treba. Vijeme je prolazilo i donijelo mi godine srednjeg školovanja. Tu sam već bio malo ozbiljniji, ušao sam u pubertet i počeo sam razmišljati malo na drugačiji način. Počelo je moje vječno druženje sa prijateljima. Izlazilo se u grad, gledalo djevojke i sve ostalo što dolazi kod mladih. Vrijeme je teklo i teklo i jedna se djevojka zaljubila u mene. Iako sam prije bio u nekim ljubavnim vezama, ovo je bilo nešto drugačije. Imao sam 17. godina, kada sam s njome stupio u vezu. To je bilo točno prije 5 godina. Ona je imala 15. S Marinom me skroz nešto držalo skupa. Prolazili smo kroz razne situacije zajedno, gledali jedno u drugo. Ljubila me od glave do pete i drugi su je zvali mojim imenom. Jako me je voljela i ja nju. Viđali smo se gotovo svaki dan. Ja sam u međuvremenu završio srednju školu i krenuo studirati višu školu. Koju sam sada i završio. Uvijek smo bili jedno drugome potpora u školovanju. Nikada nismo jedno drugo priječili. Bilo je puno dobrih i manje loših trenutaka. Uglavnom, ''ništa'' nas nije moglo razdvojiti. I tako s vremenom, nakon dvije godine, naša ljubav se počela otapati. Ali navika i obaveze su ostale potpuno iste. One su nas jako držale skupa i nisu nam dale ni najmanji prostor da čak i pomislimo da mi možemo jedno bez drugog. Ali ipak se nekad mogao naći i dobar trenutak, pogotovo ako se za njega izboriš! Više nije tu bilo puno sloge, ali nije bilo niti svađe. Ja sam bio njezin uzor i poput dobrog oca. Ona nije imala baš dobre roditelje.


Njezina se srednja škola približavala završetku i odlučila je ići dalje na faks. Mislili smo skroz da mora biti blizu, ako ne u našem mjestu, onda u nekom najbližem. Međutim ona je otišla dalje. Dolazila je svaki vikend kući i tu smo se susretali. Mi smo tu promijenili svoj način življenja.


Ja sam uvijek nešto kovao u mislima. Otprilike godinu dana prije njezinog odlaska na faks počeo sam zamjećivati da kad gledam neke brojeve (vrijeme, sat, datum itd.) da obično to bude broj 22. I tako sam je malo po malo obraćao pozornost na taj broj. I primjetio sam da i u mom broju mobitela imam broj 22. Jednom se probudim u noći, i zamislite, nakon par sati spavanja upalim TV i teletext i pogledavši vrijeme vidim da je 02:22:22 (dva sata, dvadeset i dvije minute i dvadeset i dvije sekunde), kakva jeza. Negledam par sati na mobitel, izvadim ga iz đepa da pogledam vrijeme, i ono 22:22. Puno takvih primjera. Počeo sam ja taj broj igrati i na lotu, ali nikad ništa. Dida i ja idemo odigrati loto tako da svako stavi jedan broj, ja stavim 9, a on kaže 22, a nezna za taj broj. Tako sam ja primijetio da sam ja u 22. godini života i da se meni nešto mora dogoditi.


Prije godinu dana bio sam s Marinom na moru. Skromna baka kod koje smo bili dala nam je sve na korišenje. Gledajući TV, pojavila se emisija na RTL televiziji sa Sanjom Doležal u kojoj je bila i tema ''Numerologija'' (iako ova priča nema nikakve veze sa numerologijom, jer je Bog odabrao baš taj način). Uključili smo se negdje u pola emisije. I gle, čovjek priča o nekim brojevima i kaže da je broj 22 najnesretniji broj koji postoji, i tko je rođen 22. u mjesecu da treba rođendan čak slaviti i sljedeći dan. Zamislite kakva je to jeza prošla kroz moje tijelo. Kud baš broj 22! Uglavnom, taj broj je postao jako, jako čest. Pojavljivao se u 90 posto situacija, sve češće i češće.


Već duže vrijeme nisam bio zadovoljan i skroz sam se prepuštao živciranju. Tako sam lagano tonuo i tonuo, iz dana u dan. Moj život je lagano gubio smisao…Umirao sam…Nisam više ni s njom bio sretan. Više se ni nevidim u budućnosti. Nesanjam nikad ništa lijepo i nešto što bi se trebalo dogoditi. Nemam želja više. Ništa mi netreba. Nemam ljubavi više, nemam osjećaja. Puno mi toga fali, a nefali ništa. Više namam ciljeva. A ni ne razmišljam o njima. Uviđam da moj život više nema smisla. O u kakvoj sam depresiji, pa jesam li skrenuo s puta?


Moj otac je u 11. mjesecu bio na Karizmatskom susretu u Velikoj Gorici. Tamo mu je, na sveopće iznenađenje, nestalo nešto s noge, neka bolest koja ga je patila već mjesecima. U jednom trenutku. I mi smo primijetili da na tom mjestu nema više ništa. On je tada nama rekao da su ljudi dosta zaboravili treću božansku osobu, a to je Duh Sveti, a da preko njega Bog najviše djeluje i da se tu čine čudesa. Nisam ja tu puno ni razmišljao. Na jedno uho uđe, a na drugo izađe (Bog me tada još nije pozvao)!


I u to vrijeme, ja onakav sav nikakav, odlučim iskušati svoju vjeru. Ležim u krevetu. Tad sam napustio sve uobičajene molitve Bogu. Išao sam se suočiti s onime čega sam se bojao. Prvi puta sam u životu tada napustio sve klasične oblike molitve i molio spontano, svojim riječima. Iznio sam sve probleme Duhu Svetomu. Počeo sam plakati i ''govorio'' mu da učini nešto. Nešto, nešto da učini. Ne znam što. Samo znam da više ne mogu ovako, puno sam potonuo i više nemam smisla nikakvoga u životu. Plačem tada. Teku moje suze. Moje suze. A nisam nikoga povrijedio, a ni mene. Ali tu su moje suze. Moji vapaji. Ne mogu više ovako. Učini nešto molim te. Molio sam satima. Sve mi se nakupilo.


Sutradan sam uobičajeno otišao po Marinu i dovezao ju meni kući. Sve je teklo po starom. Odjednom kao da je se u meni nešto počelo događati. Ja sam nju počeo govoriti i ustrajno ponavljati: Ajde reci mi da želiš da prekinemo. Ona je govorila ne, ne, ne. Ja sam ju napastvovao s takvim pričama, kao da se sve izljeva iz mene, i želim da prekinem s svim događanjima, ali ne želim da prekinemo vezu. Trebam smisao ljudi! I tako sam ja bi uporan i govorio sam joj. Kao da sam tražio od nje da ponovi to bezbroj puta. I odjednom kad sam joj rekao: Jelde da želiš da prekinemo, ona je rekla: Neznam.

To je bilo meni kao odgovor Da. To je meni sve bilo kao san. Tu sam uvidio da sam ja možda kriv za taj odgovor i da sam ga ja isposlovao. Ona više to nije htjela opovrgnuti. Više se nije htjela vratiti. Tu su se srušila cijela kuća od karata. Ostao sam sam. Duša mi se razdijelila na dva dijela. Tada smo se gotovo cijelu noć dopisivali, zapravo raspravljali. I tada, oko 5 sati ujutro, idem provjeriti koliko imam novaca na računu na mobitelu. I gle - 22.22 kn. Dvadeset i dvije kune i dvadeset i dvije lipe. Jao kakva jeza. Što se to događa. Imao sam 22.22 kn kada sam prekinuo s Marinom, možda i tada jedini put u životu. To su šanse jedan naspram milijardu. Kakva čuda čini Bog! Bog mi je davao mlijeko kroz taj broj. Ona je tada otišla zauvijek. Kao da ju je pojeo mrak. Dosta sam patio, mislio sam da sam puno izgubio. Mi smo bili u vezi 4,5 god. Imao sam veliku podršku obitelji. Mislio sam da sam loš čovjek. Tada smo u obitelji postali bliskiji negi ikada do tada.


Unatoč svemu ja sam nastavio svoj svakodnevni društveni život. Patnjom. Vapio sam Bogu da nešto učini, jer moji problemi nisu riješeni, čak još i povećani. Tada sam otišao na životnu ispovijed i iznio svoje probleme svećeniku koji mi nije dao baš neku podršku.


Poslje nove godine ja sam teverao svoj život. Potonuo sam do dna. Teško mi je bilo. Jako teško. Još gore.

Uvijek me vukla želja da imam neku svoju kolekciju knjiga. Maštao sam o tome. Moram naći neku zanimaciju. Jedan dan sam se sjetio da imam na tavanu neku knjigu o evanđeljima. Nešto me vuklo da odem po nju i da ju počnem čitati. To sam i učinio. Pročitao sam dva evanđelja, otprilike 80 stranica. Do tada sam u životu pročitao samo jednu knjigu. Evanđelje mi je postalo zanimljivo. Moja se duša hranila tim riječima.


Jedan dan sam pošao ne Internet, na chat, na kojem se dopisuju i izmjenjuju poruke razni korisnici diljem Hrvatske. I pretražujući imena, odlučim se u pretraživač upisati ime Marina. I ponudi mi se ime Marina_21 (tada sam ušao duboko u milost i ljubav Gospodnju). Ona bijaše iz Velike Gorice. Razgovarali smo. I ja se njoj tako i jadam, jer ni ne zna tko sam ja u biti pa mogu joj reći. Prilazim joj s pričom da je moj tata bio na Karizmatskom susretu u Velikoj Gorici . To je bio 22. po redu karizmatski susret u Velikoj Gorici. Ona ostaje iznenađena. Našli smo si zajedničku priču. Dala mi je puno savjeta u svezi moje bivše cure. Ja nisam puno zalazio na njezin teritorij. Obično je ona meni davala pametne savjete. Polako sam prilazio i počeo ju savjetovati.

I gle, ona je sa svojim dečkom u vezi 4,5 godine, isto koliko sam ja bio s svojom bivšom djevojkom, a i zove se Marina kao i moja bivša djevojka. Totalno čudno zar ne? Tako smo se dopisivali jedan dan. Dala mi je svoju mail adresu i ja sam joj poslao mail. Zaželio sam joj sreću u životu i mislio sam da se više nećemo ćuti. Ona se ipak javila. Molila me da pričam s njom. Bila je žedna Boga. Počelo je naše dopisivanje. Gotovo svaki dan smo se dopisivali putem interneta. Njezin dečko je vozio isti motor kao što sam ja nekad vozio. Apsolutno se sve poklapalo, dragi čitatelju. Toliko se slučajnosti dogodilo u to vrijeme. Pa da sam živio dva života, toliko mi se slučajnosti ne bi dogodilo koliko mi se dogodilo u to kratko vrijeme (dva, tri mjeseca).


Davali smo si uzajamnu podršku. Ona je pjevala u crkvenom zboru. Na kraju mi se i otvorila i rekla da ima problema sa svojim dečkom i da se nikako neslažu. U biti, on joj je kao stariji brat, a ona osjeća da njezino srce pripada negdje drugdje. Davao sam joj podršku i želio da ona bude sretna u svojoj vezi pa makar i pod cijenu da se nas dvoje više nikad ne čujemo. Marina je rekla da je bila na susretu kod Zvjezdana Linića u Taboru. Tamo je bila i na polaganju ruku. Stavila je u svoju nakanu želju da joj Bog udjeli ljubav koji će moći dati svome momku jer to i zaslužuje. Njezina ljubav bila se ispraznila. Osjetila jake valove koji joj struje kroz tijelo. Od tada se dosta promijenila. Međutim, mislim da joj je Bog dao silnu ljubav, koju može djeliti svima, a ne da ta ljubav pripada samo jednoj osobi. Počeli su joj dolaziti ljudi sami od sebe, sa svakakvim potrebama, a ona bi uvijek osjetila što je nekome potrebno i jednom riječju bi čovjeka dovodila do iznenađenja tako da ga pogodi baš u onu točku koju treba. Ja sam njoj bio uzor i idealna osoba za nju. Možeš li povjerovati dragi čitatelju, kakva Bog čini čuda. Kako je on nas spojio, u isto vrijeme, na istom mjestu, sa svime zajedničkim, s istim potrebama. Sa svime istim. Apsolutno svime.


Nisam htio ulagati puno truda uopće da bi stupio s njom u ikakvu vezu. Bio sam žedan Boga. Osjetio sam da je on živ. Obratio sam se, a nisam ni bio na karizmatskom susretu još. Marina je postala moj duhovni vođa. Dogovorili smo se da ćemo se naći na Karizmatskom susretu u Velikoj Gorici, koji održava zajednica Dobri Pastir. Taj susret je bio u petom mjesecu. Živio sam za taj dan. Ne toliko zbog nje, već zbog Isusa. Čekao sam taj 5 mjesec. To se događalo sve kroz korizmeno vrijeme.


Sama govori da se želi predati nekome. Ja sam joj želio staviti Isusa na prvo mjesto. Predaje se Bogu i u braku! Ostalo ne! Govorio sam. Rastali smo se. Zapravo, nije to bio neki rastanak, jer veza nije bila toliko jaka. Bog je preko nje samo htio izvršiti svoj plan. Vratiti me u stado paše svoje. Da sam uđem kroz otvorena vrata.


Marina je jako patila. Jako je osjetljiva osoba i i nisam želio da plače zbog mene, zbog mog neprisustva ili prisustva. Njezina prijateljica mi je javila da joj se nešto strašno dogodilo. Prekinula s dečkom. Sada sam i ja odgovoran. To nikako nisam želio. Učinila je to u zadnji čas. I Nastavili smo dalje. Nakon par dana sam joj se javio mobitelom. Jako je ostala iznenađena. Od tada smo se malo dopisivali. Davao sam joj podršku.


Jedan dan mi je poslala poruku ''Bog te blagoslovio''. Ta me poruka toliko protresla kao ni jedna u životu. Bog me tada zaista blagoslovio. Ona je bila dosta produhovljena! Preobratila se i krenula Božjim putem u vrijeme kad sam ja prekinuo sa svojom bivšom curom. Isto jedna slučajnost. Njezina najbolja kolegica Ivana je bila njezin duhovni vođa. Bog joj je govorio kroz nju. Ta Ivana je imala dar jezika i studirala je s njom na faksu. Tamo su se na jako čudan način njih dvije susrele! Jako čudan!


Znali smo se nekada zavaditi kad smo došli do krivih stavova dopisujući se. Znao sam često dići ruke. Često sam znao reći da više povratka nema. Tada kao da se iz nje se izlio Duh Sveti i krenuo meni govoriti. Duh je počeo otkrivati Istine. Dao mi je da razumijem riječi. Da sve vidim novim očima. Citiram pjesmu koju mi je tada rekla, a koja mi je promijenila život:

Lutao sam ovim svijetom
sam bez cilja i bez nade
umoran od svojih rana
umoran od svih lutanja
sve dok me tvoja ruka Bože
nije dotakla
sve dok me tvoja ruka Bože nije podigla iz blata
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UČINITI DA SVE
PROCVJETA
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UPALITI NOVA
SVJETLA
SAMO TVOJA LJUBAV BOŽE
Nije bilo prijatelja
nije bilo nikog
ruku da mi pruži
moju bol da podijeli
sve dok me tvoje boli nisu iscijelile
sve dok mi tvoje svjetlo nije sve moje rastjeralo tmine
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UČINITI DA SVE
PROCVJETA
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UPALITI NOVA
SVJETLA
SAMO TVOJA LJUBAV BOŽE
nema takve pjesme
nema takvih riječi
kojima bih mogao
hvalu ti izreči
neka ti život moj o Bože, bude hvala
neka ti život moj o Bože, bude pjesma koja nema
kraja!
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UČINITI DA SVE
PROCVJETA
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UPALITI NOVA
SVJETLA

Ta je pjesma opisivala moju situaciju. A i njezinu. Podigla me pjesmom iz blata. Tada je iz mene krenula bujica suza. Nekad mi je znala napisati Isus te voli. Ti si dijete Božje. Zna On što meni treba. Zaista, Bog je govorio kroz nju. Kakav je to bio osjećaj kad priča u duhovnom zanosu. Kao da mi se Isus direktno obraća! Bog je tada govorio i kroz mene. Mislim da sam tada djelovao u riječi spoznanja i daru proroštva, a da nisam ni znao što je to.
Jednom mi je poslala priču koja opisuje moju situaciju hoda kroz vrijeme, osobito u vrijeme hodanja sa bivšom curom i poslije toga. Citiram priču:

JA SAM TE NOSIO

''Jedan čovjek usne san. Sanja da šeće sa Isusom Kristom po pjeskovitom morskom žalu. Na nebu - kao na filmskom platnu - pojavljuju se događaji iz njegova života. U svakoj sceni vide se tragovi dvojice putnika. Jedan je trag njegovih, a drugi Gospodinovih stopa. Kad se pojavila posljednja scena, čovjek stade pažljivije promatrati tragove. U pijesku je sve česće ostajao trag samo jednih stopa. A bilo to je upravo onda, kada mu je u životu bilo najteže. To ga je uistinu čudilo, te se obrati Gospodinu: "Gospodine, Ti si mi jednom rekao neka te slijedim i obećao si mi da ćeš na svakom mojem putu biti uza me. Sada ipak vidim kako si me upravo u mojim najtežim trenucima ostavljao sama. Po pijesku se dobro vidi trag samo jednih stopa. Ne razumijem Te. Zašto? Ostavljao si me sama upravo kad sam Te najviše trebao." Gospodin odgovori: "O, dragi moj prijatelju! Toliko te volim da te nikad nisam napuštao. Vrijeme, kad ti je bilo najteže, kada si podnosio kušnju i patnju - tamo, naime, gdje ti vidiš trag samo jednih stopa - jest vrijeme kada sam te nosio."

Meni se sviđao hvalospljev ljubavi pa sam ja njoj njega uputio. Taj mi je hvalospjev skroz tekao kroz srce.

Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao -
ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.

Naša vjera je rasla, a u svakoj poruci na kraju je stajalo BTB ( Bog te blagoslovio). To je bila velika kiša blagoslova.


Događala su se velika čuda u mome životu. Sve kroz slučajnosti. Kad bi pomislio na nju, ona me nazove. Idem joj poslati poruku preko mobitela, čim uzmem mobitel stiže njezina poruka. I puno takvih primjera. To jedino može Bog. Velika su čuda to bila. Mi smo bili uvjereni da je nas Bog spojio. Gospodin je nju poslao da mene podigne iz blata i progovarao mi kroz nju, a ja sam također i njoj progovarao. U to vrijeme mi je sve krenulo na bolje. Kad nemam novaca, odmah me netko zove da mu nešto napravim za novce. Kad nemam prijatelja, odmah mi dođe. Prijatelji su me zvali i podržavali. Priroda se počela okretati prema meni. Bog mi je progovarao i kroz prirodu. Prvi put sam tada u životu čuo cvrkut ptica. Vidio svijet drugim očima. Dao sam puno ispita na faksu. Počeo raditi . Sve se okrenulo na bolje. Toliko puno stvari mi se nikada nije dogodilo u životu. Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim!


Od tada znam da Bog sve okreće na dobro. Dragi čitatelju, kad ti je teško probaj proklamirati poslanicu Rimljanima 8:28: Bog sve okreće na dobro, onima koji ga ljube.


Marina je htjela da se mi nađemo. Jer još se nismo susreli u živo. Sve se događalo preko interneta i mobitela. Smatrao sam da bi naš najljepši susret bio na prvom Karizmatskom susretu u Bjelovaru. Našli smo se 10 dana prije karizmatskog susreta. Naš prvi susret je bio u Požegi. Čekao sam ju na Autobusnom kolodvoru. Za poklon sam joj kupio zlatnu ploćicu i na njoj dao ugravirati naziv Vjekić. Zašto baš Vjekić? Naime, ona me nazvala jednom Vjekić i to me toliko protreslo i imao sam osjećaj da me netko tako zvao cijeli život. A nitko me nije zvao Vjekić (poslije me u Taboru jedan svećenik nazvao Vjekić, kakva slučajnost!) . Time poklonom sam htio da me zapamti. Ona je meni kupila najljepši poklon koji sam ikada dobio u životu. To je bio drveni križić koji je kupila u Taboru i tamo ga blagoslovila. S njim je išla i na križni put u Vukovar.


Došlo je vrijeme karizmatskog susreta u Bjelovaru. Sa sobom sam poveo jednog prijatelja s kojim sam se još prije toga dogovorio da ćemo ići na susret. Putovali smo s autobusom u kojem je program vodio voditelj molitvene zajednice u Pleternici Tomislav Jurnečka. Tamo sam se našao s Marinom. Želio sam biti koncentriran skroz na Isusa. Dan prije susreta je umro Papa Ivan Pavao II, te smo molili za njega. To je bilo vrijeme korizme. Predavanja je držao vlč. Dražen Radigović, a nakon predavanja obred ozdravljenja je držao Josip Lončar. Bilo mi je jako zanimljivo što on proziva ljude imenom koje Isus ozdravlja. Prije toga sam se dosta informirao o svemu tome preko interneta i drugih ljudi. Tamo sam osjetio djelovanje Duha isto preko očiju. Oči su mi jednostavno same počele treperiti za vrijeme zaziva Duha Svetoga. Tada mi je Marina poklonila knjigu ''Prava ljubav'' – Mary Beth Bonacci. Jao, kako sam tada volio knjige. Volio sam sam miris knjige. Kakav lijep poklon. Kad sam došao kući knjigu sam pročitao za dva dana. Lijepa i poučna knjiga. Čitao sam i evanđelja. Igrom slučajeva vidim da u kuhinji stoji na stolu knjiga od Jamesa Manjackala – Molitva čini čudesa. Ta knjiga je bila kod mene godinu dana a da ju nitko nije ni taknuo. Nitko nije niti znao o čemu se o njoj radi, a ni što su karizmatski pokreti. Tada ju je baka stavila na stol i išla vratiti gospođi od koje ju je posudila. Pročitao sam ju za jedan dan. U to vrijeme je izašla u Večernjem listu Biblija – Stari Zavjet 1 i odmah sam ju kupio. Jako me vukla knjiga. Osjećao sam kao da sam se rodio s knjigom. Imao sam potrebu da se učlanim u Gradsku knjižnicu, što sam i učinio. U svakoj knjizi koju sam pročitao Bog mi je davao neke poruke. Od tada sam pročitao jako puno knjiga. To su jako lijepe knjige koje svakome preporučavam, evo neke od njih:

PRAVA LUBAV - Mary Beth Bonacci
VJERA JE... – Josip Lončar
MOLITVA ČINI ČUDESA – o. James Manjackal
NAŠ BOG JE SILAN BOG – o. James Manjackal
MOĆ BOŽANSKE LJUBAVI – Knjiga prva
MOĆ BOŽANSKE LJUBAVI – Knjiga druga
MOĆ BOŽANSKE LJUBAVI – Knjiga treća
RIJEČ ZA DOBAR DAN – Zvjezdan Linić
POZIV NA SUSRET – Tomislav Ivančić
REINKARNACIJA I USKRSNUĆE – Tomislav Ivančić
PRIPRAVI SRCE ZA SUSRET – Zvjezdan Linić
ŠTO JE NUTARNJA MOLITVA -
SKOK U BUNAR
HAGIOTERAPIJA I PASTORAL CRKVE – Tomislav Ivančić
BRZO OZDRAVLJENJE – Max Rossler
UČITELJU, GDJE STANUJEŠ – Zvjezdan Linić
MOLITVA KOJA LIJEČI – A. Von Rechberg
DUH SVETI – NEPOZNATI BOG? – Ivan Golub
Karizme, Crkveni pokreti, laici – M. Oblak
U OGNJU DUHA SVETOGA – D. Bušić
KAKO MOLITI – D. Torkington
ŽIVOT JE ZALJUBLJEN U TEBE – S. Lice
DAR JEZIKA – O.R. DeGrandis
POČIVANJE U DUHU – O.R. DeGrandis
KAKO MOŽEŠ MOLITI S POUZDANJEM – Bill Bright
NOVI NAS ŽIVOT LIJEČI – o. James Manjackal
ISUS DANAS – Rufus Pereira
AUTORITET VJERNIKA – Kenneth E. Hagin
ŠUM VELIKIH VODA – Ivan Meštrović
DAR PROROŠTVA – O.R. DeGrandis
JOŠ SE MOŽEŠ VRATITI – Tomislav Ivančić…
U knjizi KARIZME - CRKVENI POKRETI - LAICI, Marijana Oblaka sam pročitao da u Hrvatskoj djeluje 22 karizmatska pokreta.

Poslije karizmatskog susreta u Bjelovaru slijedio je nakon otprilike mjesec dana susret u Taboru kod Zvjezdana Linića. Marina mi je pričala da je Zvjezdan Linić jako dobar i da je on egzorcista i da uz njega postoje još samo dva egzorcista u Hrvatskoj a to je Zlatko Sudac i još jedan (fra Ivo Pavić). Marina je prvi puta u tamo gledala kad je on vršio egzorcizam nad djevojkom koja se svjesno predala đavlu.


U Taboru sam se našao s Marinom i tamo smo bili dva dana. Išli smo na polaganje ruku. Prvi puta sam počivao u duhu. Ljudi su padali i ostajali nepomični dolje na podu. To mi je bilo jako lijepo iskustvo. Ležiš dolje i ne želiš se više ustati koliko ti je lijepo. Kao na operacijskom stolu. A doktor je Isus Krist koji te stavlja u najbolji položaj kako bi te dodirnuo. Marina nije počivala tada u Duhu, ali je počivala prvi put kad je bila.


Prije sam se uvijek budio po noći i nisam mogao zaspati bez televizora, a kad sam se vratio iz Tabora to je bilo pravo čudo. Spavao sam kao nikada u životu. Mene je prožeo toliko duboki mir koji me držao dugo. Ništa me nije moglo nasekirati. Iskontroliram se za 3 sec. Svi moji negativni osjećaji koje sam nosio u sebi i sve što me smeta prešlo je iz znaka minus u plus. Sada želim puknuti ne od tuge već od sreće. Sve je bilo tako pozitivno. Ljudi su mi govorili da sam se naočigled promijenio i da blistam sa svjetlošću. Ja sam postao najstabilnija osoba u svojoj kući. Duhovni vođa obitelji. Jako sam bio stabilan. Cjeli svijet je bio usmjeren meni. Priroda se meni okreće. Čujem crvkut ptica. Vidim suncokrete kako me gledaju. To je bila velika milost Božja. Zaista, Bog je za svakog stvorio svijet ponaosob, pa tako i za mene. To je Gospodnje djelo. Želio sam tada Isusu dati svoj život za sva ta čuda što mi je učinio (neka ti život moj o Bože bude hvala!). Znam da mu moram zahvaljivati. Rekao sam puno puta: Ništa me neće od Tebe odvojit. Privukao me kao magnet. I više se ne mogu vratiti starom načinu života.


Svaki put kada sam išao na internet istraživao bi duhovne stranice. Tada sam se odrekao puno stvari. Evo načina kako sam se odrekao psovke. Govorio sam par dana po 50-ak puta: Isuse oslobodi me od psovke. I zaista, On je to i učinio. Kad bi nešto zgriješio to bi me pojelo. Govorio sam također: Uzmi moje srce kameno i podari mi svoje srce od mesa. Promjenio je moje srce.


Dragi čitatelju, preporučavam ti da probaš tjedan dana, svaki dan 50 puta reći: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome. I vidjet ćeš što će se desiti sa tvojim životom.


Odlučio sam da u život uvedem osobnu molitvu. Odlučio sam da ona bude svako jutro u 9 sati. I tako sam se dva dana budio ujutro u 9 uz pomoć mobitela i imao bi svoju osobnu molitvu. Treći dan sam zaboravio na to potpuno. Nisam čak ni mobitel namjestio da me probudi. I gle, nazove me točno u 9 sati netko nepoznat na mobitel. Bio je to pogrešan broj. Isus me probudio. Zaista je bilo puno čudesa.

Marina i ja se nismo našli na zajedničkom putu. Počeli su trenuci našeg definitivnog rastanka. Rastanak mi nije bio toliko težak jer joj se nisam predao potpuno. Nismo bili toliko vezani, nismo bili blizu. Želio sam se predati Bogu, jer je za mene on postao živ. Djelotvoran.


Rastali smo se na dan kada sam ja išao na karizmatski susret u Tolisu kod fra Ive Pavića. Na taj sam susret išao sa prijateljem Zoranom koji je među voditeljima u molitvenoj zajednici u Pleternici, a sada i u Požeškoj bolnici. Tamo sam se susreo sa darom jezika. Viidio kako ljudi padaju u Duhu bez polaganja ruku, a Isus preko fra Ive ozdravlja ljude i govori im poruke. Fra Ivo preko dara spoznanja imenom proziva ljude koji su ozdravili. Prelijep susret na kojem je bio pravi duhovni boj.


Jedan dan dođe mi knjiga od Max Rosslera – Brzo ozdravljenje. Pisac u knjizi govori: Što mi vrijedi što sam pročitao tisuće knjiga kad me nije niti jedna potakla kao citat iz Biblije: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Taj dan sam vidio da ima drugi dio Starog Zavjeta Biblije. Baš je tad izašao! Odlučim ga kupiti. Otvarajući ga, gle baš od prvi put otklopim na Psalam 21:

Jahve je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći;
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Jahvinu ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

Jao, kakva jeza. Bog me opet dodirnuo. Puno mi se takvih stvari događalo. Otvarajući Bibliju Bog mi je davao poruke. Živa riječ Božja mi je davala život. I za druge ljude sam govorio neke poruke, iz Biblije i po njima biih je dodirnuo Duh Sveti. Doživjeli bi jezu, trnce, plač. Kao da su one bile baš ono što ljudima treba. Navodim neke citate preko kojih me Bog posebno dotaknuo:

''Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
Imenom sam te zazvao: ti si moj!
Kad preko vode prelaziš,
S tobom sam;
Ili preko rijeke, neće te preplaviti.
Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti,
Plamen te opaliti neće.
Jer ja sam jahve, Bog tvoj,
Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.
Za otkupninu tvoju dajem Egipat,
Mjesto tebe dajem Kuš i Šebu,
Jer dragocjen si u mojim očima,
Vrijedan si i ja te ljubim.
Stog i dajem ljude za tebe
I narode za život tvoj.
Neboj se jer ja sam s tobom.
S istoka ću ti dovest' potomstvo
I sabrat ću te sa zapada
Reći ću sjeveru: 'Daj mi ga!'
a jugu: 'Ne zadržavaj ga!'
Sinove mi dovedi izdaleka,
I kćeri moje s kraja zemlje,
Sve koji se mojim zovu imenom,
I koje sam na svoju slavu stvorio,
Koje sam sazdao i načinio.''

''Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u Njemu nada moja''

''Kamen što ga odbaciše graditelji,
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo,
Kakvo čudo u očima našim!''

''Može li žena zaboravit' svoje dojenče,
Ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
Tebe ja zaboraviti neću.
Gle, u dlanove sam te svoje urezao,
Zidovi tvoji svagda su mi pred očima''

Sanjao sam Boga. Toliko mi je puno znakova davao. Pojavljivao mi se u snu. Imao sam nekad i viđenja, spoznaje. Prisustvovao sam od tada mnogim karzimatskim susretima.

Bilo je i teških dana, padanja, ali Bog me uvijek dignuo sve više i više. Ponekad su nam potrebni teški dani, jer se čovjek kroz patnju najviše zamisli, mijenja i okreće svom Stvoritelju. Nekada je moja vjera postajala suha. Što se to moglo događati? Bog je želio da odrastem. Dovoljno mi je dao razloga da vjerujem, tako da se više ne mogu vratiti.

Više mi ništa drugo ne preostaje, nego živjeti s njim i u njemu, jer on je život. On mijenja našu prošlost sadašnjost i budućnost. Dragi čitatelju, možeš li povjerovati da bolesna prošlost može biti zamijenjena i da se baš danas možeš krenuti ispočetka?

Evo dođe mi da sada kažem Riječ Božju:

Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas.

Ponekad su potrebne i patnje, nekad duže nekad kraće, da se čovjek obrati Bogu.

Možda Bog baš želi da pokrenem nešto na internetu. Jer kad njega doživiš, primiš, kad te ispuni ljubavlju, nemožeš to sve primiti. Nemožeš sve zadržati za sebe. Moraš to prenositi na druge, svjedočiti. Jer Isus kaže de će nas jedino po ljubavi prepoznati da smo njegovi učenici.

Neka i tebe Bog silno dodirne, dragi čitatelju, da doživiš puninu života s njim. Neka te ispuni svojom ljubavlju, i popuni sve praznine u tvom životu. Neka ispuni sve ciljeve u tvom životu. Neka ti bude alfa i omega. Svaki smisao. Teži za kraljevstvom Božjim, a ostalo će ti se nadodati. Sahne trava, vene cvijet, Riječ Božja ostaje dovijeka. Bog te blagoslovio!


Ovo svjedočanstvo sam pisao za svoj 22. rođendan, od tada je prošlo 9 mjeseci i Bog mi je kroz tih 9 mjeseci učinio mnoge lijepe stvari koje će biti nadodane ovome svjedočanstvu. Pročitao sam još puuuno knjiga osim onih navedenih u svjedočanstvu! Kroz to vrijeme pokrenuta je i stranica Tebe-tražim! Naš Bog - On je Silan Bog!

Drugi dio

E da. Dragi prijatelji. Prošlo je dosta vremena od onog: Velika mi djela učini Svesilni. Sveto je ime Njegovo. Nikako da počmem pisati svoj drugi dio svjedočanstva. Danas je 05.09. 2006. Imam 23 godine i više nisam u 22. godini života. Svoj prvi dio svjedočanstva sam pisao za 22. drugi rođendan, a prije skoro dvije godine Bog se umiješao u moj život. Velika mi djela učini Svesilni.
Bili su to divni trenutci hoda s Gospodinom. Toliko sam bio jak. Pratio me osječaj da mogu sve, jer imam Sve. Imam svu moć i vlast, a On mi to dokazuje iz dana u dan. Da sam rekao gori: Baci se u more, vjerujem da bi to bilo moguće. Zapravo, bolje rečeno – ništa nije nemoguće.
O kako Bog mijenja dušu. Iz korijena. Kako mijenja svakidašnjicu. Poslije Njegova pohoda odrekao sam se gotovo svega. Ništa mi nije trebalo. Ništa nije bilo nemoguće. Dao sam mu sve. Svoj život sam mu dao. Jednostavno, sve se počelo događati vođeno rukom Gospodnjom. Sve se okretalo u moju korist. Sve, sve, sve. Nevjerojatno. Pitaš li se, ti dragi čitatelju ovog svjedočanstva – pa koliko ti je to dugo trajalo? Jesi spašen? Jeli to sve? O, na ovo pitanje ću se morati potruditi dati odgovor. Dakle, u ovom svjedočanstvu želim opisati svoj život poslije obračenja.
Stanje obračenja, čuda, ozdravljenja, darova, karizmi jednostavno me zahvatilo kad sam zazivao Duha Božjega. Ono me je intenzivno držalo otprilike 4 mjeseca. U to vrijeme, događala su se nevjerojatna čuda. I dan danas vjerujem da mi je kroz to stanje Gospodin htio uliti vjeru. Podiči moju vjeru na višu razinu kako bi se uvjerio u nadnaravno. Kako bi saznao da Bog postoji. Znaš li da je to teško saznati bez Duha Božjeg? Bez njegove pomoći. Taj znameniti događaj, to vrijeme, tih par mjeseci je ono što piše u Bibliji: Ivan vas je krstio vodom, a ja ću vas krstiti Duhom Svetim.
O Gospodine, ne daj da nikad ovo prođe. Govorio sam svaki dan, svaki čas – Ništa me neće od tebe odvojit.
Kažu da je duhovni put sličan životnom putu. Prvo dolazi rođenje, mlađa dob, odrastanje i tako dalje.
Moja duša se tada rodila. Ali, vidiš li dragi čitatelju – postoje i druge etape duhovnog puta.
Jednostavno sam ''poludio'' za duhovnim. TV je za mene postao zaborav, a duhovna literatura, duhovna glazba vječni prijatelj. Tako me to ispunjavalo. Nakon prvog svjedočanstva pročitao sam još hrpu knjiga. Možda negdje, 200. U godini dana? Da, možda malo više… Bog mi je ostavljao poruke u svakoj knjizi. U svakom pročitanom retku. Otvarajući Bibliju, govorio mi je osobno. O vječni moj prijatelj. Najbolji.
E, došlo je vrijeme da malo odrastem. Već sam se rodio. Bog nas želi odbiti od majčinog mlijeka i hoće da hodimo sami. Samostalno. Odrasli. Hoće da hodimo u vjeri. A ne u gledanju.
Sve se lagano počelo stišavati. Znakovi su nestajali. A Bog mi se povremeno objavljivao. Ne tako često. Nekad mi je to bilo čudno jer sam mislio da sam svaki dan bolji. Zapravo, trudio sam se iz dana u dan biti bolji prema sebi i drugima. Trudio sam se biti bolji u molitvi. Trudio sam se više pomoći drugima. Trudio sam se sve više i više upoznati Gospodina kroz knjige. Riječ. O koliko se moje znanje proširilo. Kolike sam stvari saznao. Koliko toga naučio čitajući svakodnevno knjige.
Počela mi se događati duhovna suhoća. Tamna noć duše. Bog mi se prestao pokazivati. Kažu – On je tu, bliži nego ikad, samo ga mi ne vidimo. Bog traži našu vjeru..Ali ja te želim gledati Gospodine. Isto kao i prije. Znam da postojiš jer sam se u to uvjerio. Ti si mi to pokazao. Zašto mi se Bog skriva? Ne znam. Moja se duša zaljubila u Boga. Što misliš kad nekoga koga voliš, koga ljubiš nije uz tebe. Kad ga ne vidiš. Kad ti se skriva. Kad ga ne možeš poljubiti. Kad ne možeš pričati s njim? Vapio sam za Bogom da mi se objavi. Da bude sa mnom. Da bude moj najbolji prijatelj kao i prije. Često me to dovodilo i do suza. Često sam zbog toga padao, tonuo. Možeš misliti – patio zbog Boga. Ne zbog ljudi, već Boga. Kad bi dosta potonuo, Bog bi mi onda rekao – evo tu sam. Sve činim novo. Ja sam uvijek bio uz tebe ljubljeno moje dijete. Ne boj se. Ja sam tvoj Bog.
Počelo je moje vječno traženje Boga. Puno puta sam bio na karizmatskim susretima. Vidio nadnaravna čuda. Sve me to više ni nije toliko fasciniralo. Vidio sam ljude kako se bacaju, grče, vrište i uvijaju kao zmije.
Uključio sam se u molitvenu zajednicu u 11. mjesecu 2005 godine. Dakle, 9 mjeseci nakon obračenja. Mogu reći da sam bio dosta duhovno jak. Znao sam sve pokrete ljudi. Znao sam razmišljanja ljudi. Znao sam kakve ljudi imaju probleme. Znao sam da Bog postoji i djeluje. Znao sam neke načine na koje djeluje. Imao sam duhovnog iskustva. Puno toga sam znao i znam. Na zajednici se molila krunica i razmatranja. Slavilo se Boga snažno. Poslije krunice smo osluškivali Gospodinov glas. Nekad sam govorio i proroštva. Poruke koje Bog želi dati nama ljudima. Molili smo u jezicima, polagali ruke na druge. Sjećam se kad sam držao ruke nad glavom jednog čovjeka i kad sam mu rekao: ''Onaj tko te svezao bit će svezan'', on je počeo urlikati i plakati. Ljudi su često plakali nakon molitve i rekli su da ovakvo što nisu vidjeli. Bog je djelovao. Osjetim često i prisutnost zla i duša me Boli kad netko psuje i vrijeđa Gospodine. Postao sam osjetljiv. Često nutarnjim glasom razlikujem dobro od zla.
Ali, što sam više znao, što sam više rastao, nekako mi se činilo da sve manje znam. Da sam sve manji, da sve manje imam.
Sad mi pada na pamet: On treba da raste a je da se smanjujem
Moja glava se punila informacijama. Svime. Bog mi se činio često puta daleko. Težio sam za više. Za većim. Htio sam još više. Barem onu milinu kao prije.
Počelo je moje vječno traženje Boga.
To me dovelo do toga da ga pronađem u knjizi. Ali vlastitoj. Pomislih – možda to hoće? O Bože, što hoćeš?
Da, počeo sam pisati knjigu. Naslov knjige je bio Tebe Tražim. Kako sam odabrao naslov? Dotakao me citat iz Biblije: ''O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim. Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.'' Osjetio sam da je namijenjen baš meni. Dotakao me Tebe Tražim. Zaista sam ga tražio grebeči sa sve četiri. Zažmirio sam, zazvao Duha Svetoga da mi pomogne i za dva sata sam napisao 25 stranica knjige. Vau. To je bilo točno na moj 22. rođendan. Pomislih, evo ti , kad je već rođendan da ti to napravim. Znam da ljudima moram reći ta djela koja mi učini Svesilni.
Ostalo je na tome. Tu sam stao. Knjiga je ostala na 25 stranica u arhivi na kompijutoru..
Još sam ga tražio.
U 12. mjesecu 2005. godine, odlučio sam napraviti stranicu Tebe-tražim. Nisam bio nešto sa web dizajnom, ali hoću. Nevjerojatno, sve mi je išlo od ruke. Napravio sam prvo jednu (staru). Nije baš bila aktualna. Nedugo nakon toga sam ju modernizirao. Dakle, u prvom mjesecu 2006. godine osvanula je stranica TT. Zakupio sam domenu, hosting server. Obišao sve informatičke forume uzduž i popreko. Vječno učio informatiku. O koliko sam samo proširio svoje informatičko znanje. I to sve sam. Uz pomoć Božju. Moram priznati da je moje svjedočanstvo koje sam stavio na tu stranicu dotaklo mnoge ljude. Roditelji su mi rekli da je prožeto Duhom. Počeo sam raditi na tome.
Znaš koji je smisao tog rada? Liječiti slomljena srca. Pomoći ožalošćanima. Izgubljenima da se vrate. Sada i mislim da je to moje poslanje. Moja služba. Možda bi upotrijebio i ovaj citat iz Pisma:
Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu i da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna.
Zaista, želja mi je da to napravim putem interneta.
Nedugo nakon otvaranja stranice pokrenuo sam forum i chat u sklopu stranice. Skroz se razvijalo, skroz je sve išlo naprijed. Bog mi je uvijek davao ideje. U snu mi neka da nešto. Nešto mi padne na pamet. Jednostavno imam viziju da to treba biti tako. I da je to moguće. I da će biti tako. Uvijek sam dao sve od sebe da napravim što mi dođe.
Tako se počelo moliti na chatu, počele su se stavljati molitvene nakane, jedni forumaši su blagoslivljali druge. Organizirali su se duhovni seminari na chatu, i ono najveće – pokrenuo sam molitveni lanac. Sve mi je to Gospodin dao. Pomogao da se organizira. Jednostavno je sve postalo aktualno, jedinstveno. Ljudi su dolazili i dolazili. Sada forum broji gotovo 9.000 poruka i preko 150 registriranih članova. Dnevno na forumi piše Oko 30 ljudi. Svaki dan se moli krunica. I to od strane 20 ljudi.
Naravno, bilo je i provokatora, ljudi koji su htjeli spriječiti molitvu. Rasprave za slomljene i ožalošćene odvući u političke i teoretske. Nekako sam uvijek gledao da sve svedem na ono živo. Živu vjeru. Živoga Boga. Da Bog dotakne ljude na forumu, internetu. Da promijeni njihova srca, dušu.
Dođe mi sada: Novi Duh ću udahnuti u njih, isčupat ću iz njih srce od kamena i dati im novo srce. Srce od mesa.
To ja želim. Želim da Bog dotakne ljude. Da dodirne njihove živote. Želim dodirnuti u korijen problema. Probiti čovjekove tajne. Boli. Patnje. Izazvati rasplakanu, razlivenu dušu i prikazati je Gospodinu da ju izliječi.
Moram vam reći da sam od nekih naišao i na nerazumijevanje. Neki su me napali da je moje svjedočanstvo dugačko, da čak ima previše gramatičkih pogrešaka. Osuđivali su me za gluposti. Izmišljali su.
Pada mi na pamet ono: Mnoge će progoniti zbog imena mojega, neke će od vas i ubiti.
Slabo sam dobivao podršku. Zapravo, sve sam činio sam. Jedino su pomagali ljudi koji su na forumu sudjelovali u raspravama te na taj način širili Riječ Gospodnju i pomagali ljudima. Ali, s tehničke strane sve je bilo na meni. S organizacijske strane – sve je bilo na meni. Uz to sve aktivno sam sudjelovao u raspravama na forumu. Zaista sam nailazio na svakakve ljude. Suočavao sam se sa svakakvim problemima. Zvali su me ljudi i preko telefona. Pokušavao sam pomoći na razne načine. Nosio tuđe probleme. Kad ne bi imao što dati, kad ih ne bi tapšao po remenu, nekad bi mi okrenuli leđa. Ima i ljudi koji su previše sebični. Pokušavao sam reći ljudima da jedino Bog može izliječiti njihovu slomljenu dušu. Moram priznati kad bi i najmanje pogriješio da bi redovito dobivao kritike i to od onih od kojih se najmanje nadam. Bio bih i kriv za rasprave na forumu koje nisu u stilu, iako ih nisam osobno pisao, već samo tolerirao ljudima da pišu. Tako sam počeo snositi i svu odgovornost. Morao sam paziti svaki dan. Usmjeravati rasprave u duhu i paziti da jedan forumaš ne povrijedi drugoga. Često braniti stavove drugih forumaša. U to sam vrijeme spoznao i mnoge negativne stvari koje se događaju i u Crkvi. Preko mene su se raskrinkale ljubavne veze svečenika. Preko mene Bog je otkrio najveće lašce na ovome svijetu. Otkrio je sotonu koji se skriva u službi. Ispod habita. Otkrih mi mnoge prevarante. Mnoge stvari za koje nisam vjerovao da postoje. Naš Bog je Silan Bog.
Uvijek sam nešto svježe morao uvesti. I tako, u 7 mjesecu sam napravi noviju stranicu. Novi Tebe Tražim. Moglo bi se reći da je sada stranicu možda i prva u Hrvatskoj što se tiče tog sadržaja.
Najviše me nosila ona snaga obraćenja. Moram priznati, da me to sve pomalo zatrpalo. Najviše iskustva doživio sam onda kada nisam pročitao gotovo niti jednu duhovnu knjigu. Ni jedan tekst. No to je kao i kod čovjeka – kad si gladan, gladan si. Možeš jesti do određene granice, a onda je dosta. Ne treba se prežderavati. Tako i ja, dok sam jeo, super sam se osjećao. Al mislim da sam napunio baterije. Da sam došao malo do većeg nivoa.
Znaš, dragi čitatelju, nije put s Gospodinom lagan. Često naiđeš na preziranje društva. Često ti se drugi ismijavaju. Izbjegavaju te kad spomeneš ime sotona. Neki misle da si puko. No, i s duhovne strane događaju se razne borbe. Razne kušnje. Usponi i padovi. Svjetlost Božja ulazi u tvoju kući i osvjetljava sve tvoje grijehe koje nisi prije vidio jer si bio slijep.
Meni je grijeh postao najveći neprijatelj. Kad bi nekad zgriješio to bi me požderalo. Lomilo bi me. Patio bi. Pokušavao sam skroz biti budan kako bi izbjegao grijeh. Držati stvari pod kontrolom. Tako sam izbjegavao i grešne prigode.
Pošto sam pokrenuo stranicu Tebe Tražim smatrao sam da bi bilo dobro i osnovati molitvenu zajednicu i da bi ona uvelike mogla pomoći ljudima u stvarnom svijetu. Imam viziju da bi to nešto moglo biti veliko. Moji prijatelji u zajednici nisu baš perspektivni, no pošto nisam bio osnivač te bezimene zajednice u bolnici, nisam htio ništa nametati. Mogao sam napraviti sve. Oglašavati ih, osnovati zajednicu Tebe Tražim, utemeljiti ju, dovući puno ljudi i upoznati sve požežane s njom. Preseliti ju u crkvenu dvoranu. Vjerujem i jednog dana da bi se mogao održati i kar. susret u sportskoj dvorani ''Grabrik'' a kojega će održavati zajednica Tebe Tražim. Jedostavno sam ostavio stvari na miru što se bolnice tiče. No, uvjeren sam da Bog želi zajednicu. Želi velike skupove. To se mora dogoditi. Uvjeren sam da hoće. Raspitivao sam se da osnujem udrugu Tebe Tražim i osnujem fond koji bi koristio u humanitarne svrhe i bio u toj udruzi. No, nadam se da će se to ostvariti.
Stavio sam na forum molitvu za posao i sutradan sam dobio rješenje da sam zaposlen. Naš Bog je Silan Bog. Počeo sam raditi 03.07.2006 u Gradskom Poglavarstvu. Znaš gdje sam došao – na radno mjesto gdje vodim udruge u gradu. Zamisli kako je Bog silan, upoznao me s humanitarnim udrugama na taj način da me zaposlio tamo i dobro platio. Misliš li da On želi udrugu? Uvjeren sam da ću je osnovati. Naš Bog je velik, moćan, silan Bog.
Ali gdje sam sad? Kakvo je moje stanje? Tu sam. Dobro je. Ide. Borim se sa usponima i padovima. Krenem, pa se vratim, dignem se pa padnem. Tako non stop. I kad pogledam unazad uvijek vidim djela koja mi učini Svesilni. Sveto je ime Njegovo. Zaista samo mi je On mogao pomoći da radim neke stvari. To je Božja providnost. Djelovao je kroz mene i kad nisam znao i kad nisam vidio. Ali uvijek je bio tu. Dragi prijatelji, ljubav se sastoji u traženju i još mi stoji pred očima ono otprije, a to je Tebe Tražim.
Samo Bog može izliječiti tvoju slomljenu dušu i srce.
Bog te blagoslovio.

Vjeko
www.tebe-trazim.com

boga kojeg nalaziš iljubiš

Oče Nebeski, ljubim Te, hvalim i slavim. Hvala ti što si nam poslao svoga Sina Isusa koji je pobijedio grijeh i smrt meni na spas. Hvala Ti što si nam poslao Duha Svetoga koji mi daje snagu, čuva me i vodi prema punini života. Hvala Ti za Mariju, moju nebesku Majku, koja za mene posreduje s anđelima i svetima.
Gospodine Isuse Kriste, stavljam se u podnožje Tvoga Križa i molim Te da me prekriješ svojom predragocjenom krvlju, koja izvire iz Tvoga Presvetoga Srca i iz Tvojih Presvetih Rana. Operi me, o moj Isuse, u živoj vodi koja teče iz Tvoga Srca. Gospodine Isuse, molim Te okruži me svojom svetom svjetlošću.
Oče naš koji jesi na nebesima, daj da vode ozdravljenja poteku u prošlost po majčinu i očevu rodu i očiste moje obiteljsko stablo od grijeha i od svakog utjecaja Zloga. Dolazim pred Tebe, Oče i molim Te oprostiš meni, članovima moje obitelji, mojoj rodbini i pretcima, svakome od njih koji se predao Tebi protivnim moćima i koji nije častio Isusa Krista. U sveto ime Isusovo ja sada vraćam svako područje koje je Sotona oduzeo i stavljam ga pod gospodstvo Isusa Krista.
O Oče, snagom Duha Svetoga pokaži mi svaku osobu kojoj moram oprostiti i svaki neisovijeđeni grijeh da se za njega pokajem i da ga ispovijedim. Pokaži mi sve što ti u mojem životu nije bilo drago, prigode koje su dale ili su mogle dati uporište Sotoni da vlada mojim životom. Hvala ti Oče, što mi to sve pokazuješ. Hvala ti na Tvome praštanju i Tvojoj ljubavi. Dobri Oče, na oprost Ti prinosim svako pomanjkanje molitve, prinosim Ti svoje grijehe i sve putove kojima je Sotona utjecao na moj život. Hvala Ti Oče, što mi ih pokazuješ. Hvala Ti na praštanju i ljubavi.
Gospodine Isuse, Tvojim svetim imenom vezujem sve duhove u zraku, u vodi, na zemlji i pod zemljom. Vezujem u ime Isusovo svakog izaslanika iz Sotonina glavnog stožera i zazivam Predragocjenu Krv Isusovu da dođe u zrak, u atmosferu, u vodu i na sve plodove koji nas okružuju, na zemlju i sve pod zemljom.
Oče Nebeski, pošalji svog Sina Isusa da dođe s Duhom Svetim, Svetom Djevicom Marijom, s anđelima i svim svetima, da me obrane od svakog zla i zapriječe zlim duhovima da mi se bilo kako osvećuju.
U sveto ime Oca Nebeskog pečatim sebe, svoju obitelj, svoju rodbinu, ovo mjesto ( sobu,kuću, crkvu,auto......itd.) svu svoju duhovnu, duševnu i tjelesnu djelatnost, napose sve izvore prihoda, Predragocjenom Krvlju Isusa Krista. / pomoli 3 puta /.
U sveto ime Oca Nebeskog kidam i rastjerujem sva prokletstva, čaranja, uroke, čine zamke, prijevare, navezanosti, zaprijeke, skretanja, zlodušna djelovanja, bolesne i zle želje, nasljedne pečate znane i neznane, svaku poremećenost i bolest bilo kojeg uzroka, uključujući i moje pogriješke i moje grijehe. U ime Oca Nebeskog kidam i razvezujem svaku povezanost sa svime što se protivi imenu Isusa Krista, svime što istinski ne časti Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju.

U ime Isusovo zaklinjem te duše nečisti....... i zapovijedam ti da odmah odeš Isusu, bez očitovanja i bez štete po mene ili bilo koga drugoga, tako da on može raspolagati s tobom po svojoj svetoj volji.
Oče Nebeski, hvala Ti na Tvojoj ljubavi.
Duše Sveti, hvala Ti što me oslobađaš. Marijo, hvala ti što se zauzimaš za mene s anđelima i svima svetima.
Gospodine Isuse, Ti si put, istina i život i došao si da imamo život i da ga imamo u izobilju." Zaista je Bog moj spasitelj, u Njega se pouzdajem i više se ne bojim jer je Svevišnji moja snaga i moja pjesma, on je moj spas."
AMEN. ALELUJA. AMEN

Rev.Robert De Grandis, S.S.J.

NAPOMENA: Pečačenje sebe i svega svojega, zatim razvezivanje i kidanje Sotoninih pečata ponavlja se tri puta, to jest u ime Oca i u ime Sina i u ime Duha Svetoga, jer su okultne prakse i sotonski pečati tri puta postavljeni za huljenje Presvetog Trojstva.

1.Marijine suze. Prema starim predajama i dokumentima,ukoliko su se ovakve vijesti uopće bilježile,Blažena Djevica ukazivala se kroz mnoga stoljeća od Kristova rodjenja do današnjih dana. Svojim zagovorom pomagala je kao najbolja Majka svim vjernima njezina sina Isusa,koji su se pod njezinu zaštitu utjecali.

Posljednjih desetljeća nagomilavaju se vijesti o Gospinim likovima koji plaču i krvare.Zašto plače Marija,pitamo se? Marija se dapače i osobno pojavila, pokazala se djeci i odraslima,prenijela je poruke – i plakala.

2. Marija i sestra Katarina. U Francuskoj,u Parizu, 18.srpnja 1830 ukazala se Presveta Djevica sestri milosrdnici Katarini Labouré i progovorila licem punim bola: “Dijete moje,vrijeme je zlo. Velika nevolja doći će na Francusku i čitav svijet bit će pogodjen nevoljama svake vrste.Ali dodjite na podnožje oltara,tu ću obiljno dijeliti milosti svima koji budu za njih s pouzdanjem molili.Ne bojte se, ne ću vas ostaviti u ovim teškim kušnjama.

3. Marija plače. Bit će mnogo žrtava medju svećenicima i sam nadbiskup bit će osudjen na smrt.Kćeri moja,križ će biti prezren,gazit će ga nogama.Probost će opet srce moga sina a ulicama će poteći krv.” I dok je slušala ove riječi vidjela je Katarina kako su gorke suze padale niz obraze presvete Djevice.U slijedećim godinama sve se ovo točno dogodilo.

4.Marija sa zrakama. Nekoliko mjeseci kasnije,na 27.studenog,Presveta Djevica ponovo se ukazala sesti Katarini u prekrasnoj ljepoti kako stoji na kugli a iz njezinih otvorenih ruku sijevale su svijetle zrake na kuglu pod Marijinim nogama. Marija joj reče:"Kugla označuje čitav svijet...a zrake označuju milosti,koje dijelim svima koji me za njih mole".

5.Marija u medaljici. Nakon toga Presveta Djevica pokazala se kao u ovalnoj medalji a na rubu bile su ispisane riječi:"O Marijo,bez grijeha začeta,moli za nas koji se tebi utječemo!"

6. Medaljica. Medalja se najednom okrenula i Katarina je ugledala veliko-M-,a iznad njega križ.Ispod slova ugledala je dva srca:Srce Isusovo ovijeno trnjem i Srce Marijino mačem probodeno.Uokolo blistalo je 12 zvijezda.Marija joj reče: “Daj načiniti medalju po ovom uzoru.Osobe koje ju budu s vjerom nosile blagoslovljenu oko vrata primit će velike milosti”.Ovako je žalosna i plačuća Nebeska Majka dala svojoj djeci na životni put svoj znak kao štit protiv opasnosti svake vrste.

7. La Salette. Marija je plakala i u La Salett-u.Bilo je to 19. rujna 1846. godine. U udaljenom kraju francuskih Alpa pokazala se Marija pastirićima Melaniji i Maksimu.Marija je sjedila na kamenu i gorko plakala. Prvi dojam plačuće žene nosio je već sam po sebi važnu poruku. Naime, djeca su mislila da to plače majka iz njihova kraja koju su vlastita djeca uvrijedila,tukla i od kuće otjerala.

8. Marija i dvoje djece.Tada priznaje Marija razlog svojih suza; doista ona plače zbog svoje djece i odmah na početku svoje poruke kaže: "Ako se moj narod neće pokoriti-to jest neće podvrgnuti Božjim zapovijedima-prisiljena sam ispustiti ruku svoga Sina. Ona je tako teška da je više ne mogu držati. Kako već dugo trpim zbog vas! Budući da ne želim da vas moj Sin napusti, prisiljena sam bez prestanka moliti za vas.Ali vi – zato ne marite. I tada je Marija podsjetila djecu na dužnosti koje svijet duguje Bogu; na molitvu, svetkovanje nedjelje, poštivanje Božjeg imena i na post.Izgovarajući te riječi tekle su suze niz njezine obraze.Plače zbog velika otpada čovječanstva od Boga.

9. Svećenici prostrti na podu. I konačno je povjerila nebeska pojava djeci veliku tajnu. Tužila se na Bogu posvećene osobe koje svojom nevjerom ponovno razapinju njezina Sina. Govorila je o Božjoj osveti koja je već pred vratima, jer nema više nikoga da od Boga isprosi oproštenje i milosrđe.To se i nas tiče. Molimo za svećenike da bi provodili pravedni život i ispravno naviještali Božju riječ.No,mi ih samo kritiziramo i preziremo.Kako je s našom molitvom? Da,ove su riječi upravljene i nama; nema više nikoga da za narod izmoli od Boga oproštenje i milosrđe.

10. Biskupi. Tada se potužila Marija na najviše službenike Božjeg naroda da napuštaju molitvu i pokoru, pa im sotona zamućuje spoznaju.I Marija je unaprijed prorekla teška vremena za Crkvu i svijet. Sjaj Crkve će potamnjeti, tužila se,svijet će biti zaprepašten.Marija je,govoreći sve to, plakala.

K R I S T
K O J I
S J A J I


„Gospodine Isuse, pomozi mi da širim tvoj miris posvuda,
Preplavi moju dušu sa svojim Duhom i Životom.
Uđi u mene i posjeduj u potpunosti cjelo moje biće
da moj život ostane jedino odsjaj tvojega.
Sini preko mene i budi toliko u meni
da svaka duša sa kojom se susretnem
osjeti tvoju prisutnost u mojoj duši.
Neka svi dignu svoje oči i više ne vide mene već samo tebe, Isuse“.


Ostani sa mnom, i ja ću
zasjati tvojim sjajem,
sjajem koje će biti svjetlo drugima.
Svjetlo, o Isuse, biti će sve od tebe,
ništa od njega neće biti moje;
nego ćeš ti sjati drugima preko mene.
Daj da te namještam bez naviještanja,
ne po riječima već po našem primjeru.



A m e n


Imamo kategoriju "Religija" Aleluja, Slava Isusu !

"Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljat!"
Mk 16, 15-18.
"Ako čudesa prate one koji vjeruju, gdje je moja vjera? Gospodine, gdje su čudesa o kojima govoriš? Ponovi ih u naše dane, pokaži ih u naše vrijeme. Ta ti si živi Bog, A ne mrtav. Zašto u našem apostolatu nema plodova kao u prvoj Crkvi?" Tako je u proljeće 1966. godine glasila molitva dvojice profesora laika na katoličkom sveučilištu redovnika Duha Svetoga u Pittsburgu, Pennsylvania, SAD, prema onoj sv. Pavla: "Sami sebe provjeravajte! Zar ne spoznajete sami sebe : da je Isus Krist u Vama? Inače niste pravi ." 2 Kor 13, 4-5.
Na tu su nakanu molili jedan za drugog himan "Dođi Duše presveti" do kraja godine. Neočekivani rezultat te molitve: dvadesetak se ljudi 1967.g. na fakultetu obratilo i osobno doživjelo Boga. Počeli su se sastajati na zajedničku molitvu, molili su za izljev Duha Svetoga i progovrili u jezicima (govorit će novim jezicima).
Novost je za mjesec dana došla u katoličko sveučilište Notre Dame u South Bendu, Indiana gdje je također osnovana molitvena zajednica. I karizmatska obnova je nezaustavljivo krenula na svoj put: Michigan State University of Portland (Oregon). Istovremeno i neovisno o ovim događanjima pojavile su se molitvene zajednice i drugdje na američkom kontinentu i Europi. Očito je Duh Sveti bio na djelu. Začas se govorilo o duhovskom pokretu u Crkvi. Već za tri godine istraživanje su pokazalada postoji blizu 250 molitvenih zajednica samo u Americi, koje u prosjeku imaju pedesetak članova. Duh Sveti je pokrenuo i Kanadu u tzv. Zlatnoj potkovi, prvo londonsku biskupiju i zatim Toronto i dalje na istok i zapad (tada blizu 30 molitvenih zajednica). Danas gotov svaka župa u Kanadi ima molitvenu zajednicu, a u Torontu i okolici gotova svaka župa ima jednom mjesečno misu za ozdravljenje koja je vrlo dobro posjećena. Mnoge molitvene zajednice istovremeno su nikle na različitim dijelovimasvijeta pri župama gdje svojom vjerom i zalaganjem sudjeluju u župskom apostolatu. Karizmatska obnova prisutna je na svim kontinentima i u svjetskom prosjeku svaki četvrti katolik je u nju uključen. Teolozi su pratili ova događanja od samih početaka, kako priliči, jer sveti Pavo kaže: "Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte. Uklanajte se svakom zlu." 1 Sol 5, 19-20. Najlakše je odmahnuti rukom i ugasiti djelovanje Duha ("Duha ne gasite!") ili sve uzeti za istinu ("Uklanjajte se svakom zlu"), ali to nije rješenje. Tamo gdje se puno moli, ima puno molitvenih iskustava. Karizmatici puno mole i zbog obilja molitvenih iskustava literatura o karizmatskoj obnovi i oko nje, narasla je na količinu koju nitko nije mogao predvidjeti. Nema aspekta koji nije dotaknut: autentičnost, krštenje Duhom Svetim, počivanje u Duhu, dar jezika... Najviše literature ima o ozdravljenju po molitvi, od teorije do priručnika za molitvu za nutarnje iscjeljenje, za fizičko ozdravljenje od određenih bolesti (na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!) kao i priručnik za oslobađanje od nečistih duhova (pomoću mog imena izgonit će zle duhove). Obrađeni su dokumenti Drugog Vatikanskog koncila koji antipliciraju pojavu pokreta. U središte pozornosti su došli darovi Duha Svetoga: "Jednomu se Duhu daje mudrost, drugomu znanje-po istom duhu; jednomu se daje vjera u istom Duhu, drugomu dar ozdravljanja u ovom istom Duhu; jednomu moć Čudesa, drugomu dar proricanja; jednomu sposobnost razlikovanja duhova, drugomu različiti jezici, a trećemu dar tumačenja jezika." 1 Kor 12, 4-11.
Mnogi muški i ženski redovi uključili su se vrlo brzo u karizmatsku obnovu. Benediktinski se samostan Guadalupa u Novom Meksiku reorganizirao prema novom duhovskom gibanju. Osim toga, osnivaju se i nove zajednice jer karizmatski susreti potiču i podržavaju duhovna zvanja. Otac Bedard osnovao je Copmanions of the Cross (Družba od Križa) u flavnom gradu Kanade, s trostrukim zadatkom kao što je Isus zapovjedio: PROPOVIJEDAJTE, IZGONITE ĐAVLE I LIJEČITE BOLESNE. I nakon dugo vremena Ottawa je slavila mlade mise jer su se probudila duhovna zvanja. Katolički su laici iz Francuske išli u Ameriku da upoznaju nove Duhove i po povratku osnovali zajednicu Emanuel koja se sada širi po svijetu. Jedan američki biskup na velikim skupovima redovito poziva one koji osjećaju Božji poziv da siđu u sredinu dvorane da se svi za njih pomolimo. Bilo ih je uvijek od nekoliko desetaka do nekoliko stotina. Dali bi svoje adrese da im se može pomoći u pronalaženju Bogu posvećenih zajednica. Tako je bilo i u Koloradu dok je u slavljanju Boga pola milijuna mladih čekalo dolazak Svetoga Oca Ivana Pavla II. Dokument II. Vatikanskog sabora kaže: "Tko primi darove, ima pravo i dužnost njima se služiti u zajednici s Crkvom i svećenicima. U početku su svećenivi i biskupi bili rezervirani prema novim gibanjima, ali su već 1969.g. američki biskupi dobili uputu da karizmatska obnova ima legitimne razloge postojanja, da ima jake biblijske temelje, da Drugi Vatikanski sabor pretpostavio neprestano djelovanje Duha Svetoga u Crkvi i da bi bilo teško ugušiti djelovanje Duha koji se očitavao u prvoj Crkvi, da se zloporaba darova neće spriječiti negiranjem nego pravilnom uporabom darova i praćenjem plodova. Spominju se već tada vidljivi plodovi: bolje razumijevanje uloge krščanina u Crkvi, napredak u duhovnom životu, čitanje Svetoga pisma, dublje razumijevanje vjere, porast ljubavi prema stvarnoj Isusovoj prisutnosti u Presvetom Sakramentu i molitvi svete krunice. Zato se pokret ne brani, nego se dopušta njegov razvoj, uz primjeren nadzor Crkve za što biskupi neka odrede razborite svećenike, a karizmatici će ih rado prihvatiti.
Kanadski biskup, kasnije kardinal Carter ocjenjuje 1970.g. karizmatike kao osobe koje s nadahnućem čitaju Sveto pismo, u kojima Duh Sveti proizvodi dubok osjećaj Božje prisutnosti i djeluje u njihovim životima, i postaju bolji katolici. Sam biskup je dnevno molio da se ovaj duh "brzo proširi i da, iznad svega, zaživi u našoj vlastitoj biskupiji." I zaista se karizmastka obnova prvo proširila u njegovoj biskupiji.
Sveti otac Pavao VI. rekao je povodom pojave karizmatske obnove: "Ne zastariva je potreba da se čudo Duhova u povijesti Crkve i svijeta nastavlja; i to u dvostrukom obliku kojim se ljudima daje dar Duha Svetoga - najprije zato da ih posveti, zatim da ih obdari osobitim darovima, što ih zovemo karizmama, usmjerenima na dobro bližnjega i na zajednicu vjernika. O tome se danas mnogo govori i, zbog kompleksnosti i delikatnosti teme, mi samo možemo poželjeti novo obilje-ne samo milosti nego i karizama, koje se i danas udjeljuju Božjoj Crkvi." "Dašak Duha budi u Crkvi zadrijemale energije, potiče skrivene karizme, da proširi životnost, radost i mladost Crkve." - rekao je drugom prilikom.
Sveti Oatac Ivan Pavao II. podržava karizmatsku obnovu, i sam ima dar molitve u jezicima. U Rimu je s njegovim blagoslovom održan Fire Rally-Vatreni susret koji svuda po svijetu vodi Fitre Team-Vatreni tim od svjetski poznatih evangelizatora, svećenika i laika iz karizmatske obnove.
Karizmatska obnova pridonosi na prekrasan način ekumenizmu. Kanada je na primjer zemlja s mnoštvom etničkih skupina i religija iz cijelog svijeta pa smo molili u župi za sve: hiduse, muslimane, itd. Dolazili su jer su im prijatelji pričali da ljudi ozdravljaju. Župnik je hrabrio ne katolike da i oni stanu u red za pričest s prekriženim rukama na prsima da umjesto Tijela Kristova dobiju blagolov. U južnoj Indiji postoji karizmatsko središte kroz koje tjedno prođe destak tisuća ljudi. Dolaze i hindusi i muslimani. Kada ozdrave, obično se zažele krstiti u katoličkoj crkvi.
Karizmatska obnova snažno mijenja pristup sakramentu svete Potvrde i uvlike pomaže u pripremi krizmanika. U Kanadi sam držala duhovnu obnovu za krizmenike katoličke škole župe Bezgrešnog Srca Marijina u Torontu. Govorila sam im o daru jezika, molila u jezicima i tumačila ih, podijelila s njima svoje iskustvo molitve za ozdravljenje drugih, i mojih vlastitih ozdravljenja, ilistirala na nekoliko primjera darove proroštva, spoznanja i razlikovanja duhova, i osmaši su bili pozorni i oduševljeni. Svatko je u srcu poželio i zamolio dar koji mu je potreban, u crkvi su bili tihi i sabrani dok smo molili za svakoga pojedinoga. Župnik je bio zadovoljan.
Popularnoast karizmatske obnove velikim dijelom je povezena uz dar ozdravljanja. Bog je ozdravljao oduvijek svoj narod. Mojsijeva sestra Mirjam ozdravila je od gube kad je ojsije za nju molio, kao i Naaman Sirac kad ga je prorok Elizej poslao da se okupa u Jordanu sedam puta. A Stari je Zavjet samo najava Spasitelja koji ima doći. Kad On dođe, kaže prorok Izaija: "Sljepačke će oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemaov će jezik klicati" (Iz 35,5-6). Kad je Isus došao "divio se narod kako njemu govore, kljasti ozdravljaju, hromi hodaju, a slijepi vide, te poče slaviti Boba Izraelova." (Mt 15,31)
Pitajmo samoga Isusa, poput Ivana Krstitelja: "Jesli li ti onaj koji ma doći, ili da drugoga čekamo?" A Isus će nam odgovoriti: Idite i javite Ivanu (Mariji, Ani, Vesni, Mirku, Željku, Tomi, Anti...) što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest. Balgo onomu tko se zbog mene ne pokoleba!" Mt 11,3-6. Balgo nama ako se zbog Isusa ne pokolebamo, nego vjerujemo kao i isusovi učenici koji su polušali i otvorili se darovima liječenja i oslobađanja od zloduha za dobrobit drugih, kao npr. Sv. Filip: narod je jednodušno poklanjao pažnju Filipovim riječima, kad ga je slušao i gledao čudesa koja je činio. Nečisti su duhovi, naime, izlazili s velikom vikom iz mnogih opsjednutih, a mnogi uzeti i hromi ozdraviše. I nasta velika radost u tom gradu." Dj 8,7-8
Naki kažu da nam danas čudesa nisu potrebna kao u prva kršćanska vremena kad je trebalo obratiti mnoštvo pogana. Ta tvrdnja nije točna iz više razloga: čudesa se događaju stalno, danas milijarde ne vjeruju u Krista (pogani), zar to nije dovoljan razlog da Duh Sveti čini čudesa? Čudesa su potrebna kao dokaz da je Isus pravi Bog, jer danas ima toliko krivih bogova.
Ali Isus ne liječi bolesne da nešto dokaže. Ona nas ljubi i zato nas spašava od grijeha i njegovih posljedica i danas. Čudesa se događaju je rje naš Bog živ, jučer i danas, uvijek isti, pun ljubavi prema svima.
Dr. sc. Marica Čunčić

Katolička karizmatska molitvena zajednica "DOBRI PASTIR" djeluje na teritoriju Lijepe naše, a bjelovarski ogranak pokrenut je u lipnju 2003., dakle djelujemo oko 3 godine. Preporučamo se zagovoru i zaštiti Majke Božje.

U svom radu držimo se pastoralnih i teoloških smjernica svih katoličkih karizmatskih zajednica obnove u Duhu svetome Zagrebačke nadbiskupije.

Duhovnik KODS-a (Karizmatska obnova u Duhu Svetome) Zagrebačke nadbiskupije je pater Zdravko Barić (Zagreb), a zajednice "Dobri pastir" je vlč. Dražen Radigović. Duhovnik zajednice "Dobri pastir Bjelovar" je fra Svetislav Krnjak (Hrv. Kostajnica).

Naša karizmatska zajednica djeluje pri župi Sv. Antuna Padovanskog Bjelovar po odobrenju gvardijana župe (fra Gordan Propadalo), no članovi naše zajednice ne trebaju biti članovi ove župe.

Zajednica broji 20-ak stalnih članova. Voditelj zajednice je Zdenko Štrok.

Jednom tjedno održavamo molitveni susret članova zajednice u kapelici Opće bolnice Bjelovar, obično nedjeljom nakon večernje svete mise. Jedne nedjelje u mjesecu (uglavnom 1. nedjelja) je molitveni susret za ozdravljenje duha, duše i tijelaza sve koji žele sudjelovati.

Osim molitvenih susreta članovi zajednice svakodnevno mole za posebno preporučene nakane, sudjeluju u organizaciji i održavanju karizmatskih susreta (Bjelovar, Velika Gorica, Zagreb), organiraju hodočašća (Međugorje), uključuju se u rad župe, bave se karitativnim radom...

Sve naše aktivnosti najavljujemo plakatima.

Bog je ušao u našu ljudsku povijest i objavio se svijetu u Isusovu ljudskom liku, u njegovu pravu čovještvu. Sin u kome je Otac "konačno, u ove dane" progovorio, odsjaj je Slave i otisak Bića njegova, pa će stoga Isus na Filipovu molbu: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!" spremno i otvoreno odgovoriti: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca".

I Otac u tjelesnom Kristovu obličju objavljuje svoga ljubljenog Sina. U tom pogledu je uzoran prizor upravo Isusovo krštenje na Jordanu, na samom početku Isusova javnog djelovanja. U njemu bez sumnje kršćanski krst nalazi svoje spaso-povijesno i liturgijsko-obredno uporište. Ono što se na jedinstven način ostvarilo u povijesno-spasenjskom činu Kristova krštenja: Očeva objava i javno očitovanje ljubavi prema Sinu i silazak Duha na nj (pomazanje Duhom), to se u slavlju krštenja, zahvaljujući Kristovu prijelazu Ocu po otajstvu križa i uskrsnuća, na sakramentalan, ali stvaran način nastavlja događati nad svakim novim krštenikom. Tako u Jeruzalemskim mistagoškim katehezama možemo pročitati: "A slično i na vas, pošto uzađoste iz kupelji svetih voda, dođe pomazanje, protulik onoga kojim bî pomazan Krist: to jest Sveti Duh."

Očevo se djelo spasenja nastavlja događati po Sinu u Duhu Svetomu: krštenjem nas je Otac u Kristu zamilovao i Duhom Svetim pomazao; nama koji smo po krsnoj kupelji urasli u Krista i sjedinili se s njime u vodi krštenja, Otac objavljuje svoju ljubav, proglašava nas i po izlijevanju svoga Duha čini svojim sinovima i kćerima, te postajemo sinovi u Sinu, djeca Božja. Krštenjem uključeni u Kristovo vazmeno otajstvo, s njim suumrli, suukopani i suuskrsnuli primamo duh posinjenja u kojem kličemo: "Abba! Oče!" i postajemo pravi klanjaoci kakve Otac traži.

S pogledom na Kristovu pashu, na njegovo vazmeno otajstvo, Otac se u našem krštenju objavljuje kao osloboditelj, naš saveznik i prijatelj, kao onaj koji nas rješava neprijateljstva, izbavlja iz "vlasti tame", izvodi na slobodu sinova Božjih i uvodi u novu i vječnu domovinu, "u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje". U krštenju nam se Bog objavljuje kao Otac, to jest kao izvor života, te nas po Duhu Svetom poziva na novi i vječni život u Kristu. Otac nam, dakle, u krštenju po Duhu Svetom otkriva i dariva svoga Sina Isusa Krista kao životni i vječni prostor svoje ljubavi.

krist koji sja

Isusu su dovodili i vrlo malu djecu da ih dotakne i blagoslovi. Kad su to opazili, učenici su priječili da to čine.

Ali Isus ih dozove i reče: 'Pustite dječicu k meni i ne tjerajte ih jer takvima pripada Božje kraljevstvo.

Zaista vam kažem, tko ne prihvati kraljevstvo Božje poput te dječice, nikada neće u njega ući!'
Bogataš

Poziv nam je došao od Gig Cortese-a. U Hrvatskoj Katoličkoj crkvi Sv. Jeronima u Chicagu te se večeri održavao izvanredan događaj. Svećenik koji ima stigmu u obliku križa na čelu držao je trodnevni seminar. Također ima dar ozdravljenja. Možda bismo i mi mogli ići. Gig nas je često obavještavao o događajima u župi Sv.Jeronima, i mi smo uvijek išli ako je to bilo u našoj ljudskoj moći. Ali niti vijest od prije par godina o dolasku velečasnog Joze Zovka da blagoslovi novi kip Majke Božje Međugorske u Sv.Jeronimu, nije bila tako uzbudljiva. Naravno da ste prvi na koje smo pomislili vi, naši čitatelji, i kako vas uključiti u ovaj prekrasan događaj. “Gig, misliš li da bi mogli intervjuirati ovog svećenika?” Moram priznati da nismo smatrali da je to uopće moguće, ali smo morali pitati. “Nazvat ću odmah našeg župnika (Velečasni Jozo Grubišić) i pitati.” U par minuta dobili smo odgovor. Gigov glas je bio uzbuđen, kao što smo i mi bili kada smo čuli dobru vijest: “velečasni Jozo kaže da budete tamo danas u 4 popodne. Dobili ste zadnji sat slobodnog vremena velečasnog Suca”.Prvo smo nazvali Ala i Ann Megan, koordinatore pošte u časopisu. Annin rak se povukao u zadnjih 5 godina ali se nedavno ponovo pojavio. “Doći ćemo po vas u 3. Bit ćete s nama za vrijeme intervjua, a poslije ćemo zamoliti velečasnog da moli nad tobom Anna.”

Kako smo se približavali župnom dvoru, neki su ljudi u blizini izlazili iz auta. Smijali su se i činilo se da su dobri prijatelji. Slijedili su nas u župni dvor. Jedan mladi čovjek imao je posebno zapanjujuće oči, iako smo ga vidjeli samo u prolazu. Bio je obučen u neobičnu bijelu košulju i bijele hlače. Uskoro smo saznali da je upravo on velečasni Zlatko Sudac. Župnik, velečasni Jozo, nas je toplo dočekao i obavijestio nas da će velečasni Jozo Grbeš, suradnik u Sv.Jeronimu i dobar Zlatkov prijatelj, prevoditi razgovor. Prvo ime velečasnog Joe-a je također Jozo, ali je župljanima lakše kada ga zovu Joe. Čekajući par minuta početak intervjua pročitali smo kratak letak o velečasnom Sucu i saznali da je stigmu primio kada je bio na jednom molitvenom skupu. Bili smo dopraćeni do blagavaone, i nas šestero je sjelo oko stola. Pitali smo da li bi velečasni Zlatko prije intervjua molio nad Annom, ali je rekao da će poslije. I tako smo započeli:



I: Zašto si se odlučio postati svećenik?

Puno godina sam mislio o načinu na koji da ostvarim sebe kao potpunu osobu. Završio sam srednju školu za strojarskog tehničara. Tada sam počeo studirati filozofiju i psihologiju. Odlučio sam se premjestiti u sjemenište da idem za bogoslova za moju biskupiju. Govoriti o mom životnom pozivu znači zaroniti malo dublje u moje biće. Svaka se osoba zapitkuje koji je najbolji put da se u potpunosti ostvari. Na isti način sam razmišljao o tome kako se ja mogu predati u potpunosti. Duhovnost me uvijek uzbuđivala. Uvijek čitam duhovne knjige. Tada sam jednostavno odlučio i to je bio konačni korak povjerenja prema Bogu. Vidio sam da me rad s ljudima, s bolesnima, s onima na rubu čini sretnim i da ako budem živio na taj način neću nikada biti sam. Onaj koji živi za ljude prima puno od ljudi. To su značajne stvari koje su vječne. Jedan od glavnih razloga našeg postojanja na Zemlji je da budemo ljudi koji vole i koji žive za druge ljude. Danas je ovo jako potrebno. Ja sam mlad, ispred mene je život i moja budućnost, te molim Boga za milost, da imam srce za svako ljudsko biće, posebno za one koji su daleko-daleko od drugih ljudi, od Boga i od samih sebe.

I: Da li si odrastao sa roditeljima koji su katolici i da li im je bilo dopušteno prakticirati njihovu vjeru? Kako si upoznao Boga za vrijeme komunizma?

Moja obitelj je tradicionalna kršćanska obitelj. I točno ta tradicionalnost je za mnoge ljude prepreka do iskustva življenja. Dolazio bih u crkvu tješeći se da znam i volim Boga. Tada sam shvatio da to nije ljubav nego navika. Potom sam se upitao želim li biti osoba koja je voljena (od drugih) iz navike? Kako se Bog osjeća kada ga volimo iz navike!? Shvatio sam da je ljubav prema Bogu nešto što je živo i originalno, nešto ukorijenjeno u dubinama našeg bića, nešto što mijenja naš život i što nam daje moć nositi svjedočanstvo drugim ljudima. Voljeti Boga u sadašnjem trenutku, biti živ sada, ne u budućnosti ni u prošlosti, živjeti svaki korak onako kako Bog želi, biti Božji glasnik, to je nešto što se uvijek budilo u meni. Određena avantura za Boga. Bog je Otac svih ljudi koji žele objaviti Isusa Krista. Čovjek treba imati veliku dubinu duše da bi živio za svakoga, jer je i Bog živio za svakoga.

I: Koliko si bio star kada si otišao u svećenike?

Imao sam 22 godine.

I: Koliko si bio star kada si se zaredio?

Imao sam 27 godina. To je bilo prije godinu dana, 29.06.1998. na svetkovinu Sv.Petra i Pavla.

I: Da li si dio karizmatičkog pokreta?

Na Drugom Vatikanskom Koncilu, naša Crkva je odredila Crkvu kao institucionalnu i karizmatičnu. Problem je da mnogi karizmatičari žive izvan institucionalne crkve. Živimo u doba kada će naša zajednica sa našim biskupom i ljudima biti jedina garancija istine i ispravnih djelovanja svećenika i laika (zajedno). Ako je Bog meni dao određenu misiju, onda ne moram biti zabrinut za tu misiju. Ako Bog to želi, onda će On to učiniti kroz Crkvu i vođe Crkve. On će učiniti mogućim da ja živim svoju karizmu za dobro Crkve i svih ljudi. Ja sam samo jedan komadić u mozaiku. Bilo bi bolje za mene da nisam rođen ako privlačim pozornost na sebe, a ne na Isusa Krista. Stvarno, ovo je jedini pravi put služenja Bogu u idućem mileniju.

I: Koliko imaš braće i sestara?

Imam jednu sestru. Ona je udana i ima dvoje djece.

I: Kakvu vrstu molitvenog susreta si vodio kada ti je Bog dao stigmu?

To su tako novinari napisali. Ali ustvari to nije bio molitveni susret. To je bilo prijateljsko okupljanje u domu jedne obitelji. Kada govorim o svim ovim događajima koji su se tada dogodili, govorim sa ogromnim strahom od Gospodina zato što sam ja iskusio kako je sve to nedostižno meni samom. Mnogi su me ljudi pitali što mislim o svemu ovome i ja sam im rekao da žele znati nešto što ni ja sam ne znam. Isus Krist je rekao da će te ih po plodovima prepoznati. Ako ljudi dolaze na moje Mise i seminare i tamo dožive Boga i promjene živote, ako su mnogi bolesni ljudi izliječeni, ako se oni koji su u sukobu međusobno pomire, ako ljudi izbace sve svoje prljavštine pred Boga i traže mir u Bogu, ako se onima koji su tužni vraća nada, onda je to plod prema kojem moramo obraćati pozornost, a ne prema meni (ne obraćajte svoju pozornost na mene). Stalno naglašavam na seminarima ako ste došli radi mene, onda ste učinili pogrešku, ali ako ste došli radi Isusa Krista, onda ostanite. Moramo gledati na Davatelja, ne na dar. Iskusio sam sebe samog kao sandale koje Bog stavlja na sebe, po kojima će On gaziti tako da kroz njih (kroz sandale) On može doći do onih ljudi koje On namjerava dotaći. Dao mi Bog snage, tako da svojim životom mogu vjerno služiti Njemu, na čast.

I: Da li imaš bolove na svom čelu?

Ne boli me, osim kada sam u molitvi i onda osjećam kako pulsira. Na Prvi Petak i u određenim trenucima zna krvariti i oticati kao da plače.

I: Da li si redovnik ?

Ne, ja pripadam biskupiji Krk u Hrvatskoj.

I: Da li si blizak sa Blaženom Majkom?

Jako. Ona je moja ljubljena majka. Sve snage zla padaju pred njom. Čovjek se može njoj moliti samo čistim srcem i biti ću zahvalan na njenoj zaštiti do kraja života. Osobno sam se posvetio Bezgrešnom Srcu Marijinu. Majka je istinita nježnija strana naše duhovnosti. U ovom tehničkom i grubom društvu, nedostaje nam majka nježnosti.

I: Da li si se predao Mariji kao dijete?

Ne do prije godinu dana.

I: Da li si bio bliz Mariji kao maleni dječak?

Zanimljiva je priča o mojoj majci. Kada je bila mlada djevojka, željela je biti časna u Misionarkama Milosrđa. Međutim u to vrijeme tražilo se da obitelj da određenu sumu novca tako da djevojka može ući u samostan. Moja baka, majka moje majke, je bila jako siromašna i nije bila u mogućnosti to učiniti. Tada se moja majka zavjetovala Mariji, našoj nebeskoj Majci, da će ako ona nije u mogućnosti to učiniti (postati časna), posvetiti Bogu sina ako joj ga Bog podari. Moja majka mi je ovo otkrila u trenutku kada sam joj rekao da želim biti svećenik. Nikad nisam znao ništa o tom njezinom zavjetu. U tom trenutku, kroz suze, ona mi je rekla o ovom zavjetu koji je učinila. Kroz ovo, mogu vidjeti da me zauzimanje Majke Božje štitilo.

I: Da li su ti majka i otac živi i gdje žive?

Da, oni žive na otoku Krku, isto mjesto iz kojeg dolazi Nadbiskup zagrebački. Moja je majka išla u školu sa Nadbiskupom zagrebačkim. U mojoj biskupiji je otprilike 70 svećenika. To je jedna od najmanjih biskupija u cijeloj Hrvatskoj.

I: Da li si bio u Međugorju?

Da, tri puta. To su bila nezaboravna iskustava. To je sveto mjesto molitve, tišine i razgovora.

I: Da li si bio svećenik kada si prvi puta išao u Međugorje?

Bio sam mali dječak kada sam prvi put išao tamo.

I: Da li si bio tamo od kada si postao svećenik?

Da.

I: Koja je najvažnija stvar koju si našao u Međugorju?

Poštenje. Da budem ljubitelj istine. Danas istina izaziva! Traži cijelu osobu. I Marija ne može da ne traži cijelog mene! Dajući sebe Mariji i Bogu, ne gubim sebe već se pronalazim. To je ono što nosim iz Međugorja. Poruku koju sam ja primio posebno - da imam povjerenje u Boga.

I: Da li su ti se Isus ili Marija ikad obratili?

Ne, nikada nisam imao viziju ili ukazanje ali imam razgovor srca. To je dar kada možeš dijagnosticirati ili čitati ljudska srca. Taj dar se kod mene manifestira kada sam u duhovnom razgovoru ili slušam ispovijed. Uvijek je dan kao pomoć osobi tako da se može izraziti i zaljubiti u Boga.

I: Da li je taj dar čitanja duša došao poslije stigme?

Prije fenomena stigmatizacije, imao sam darove, kao dar jezika, dar liječenja, dar savjeta, a s vremenom je također došao i dar spoznaje. Poslije stigmatizacije, dobio sam mnoge druge darove. Neki od ovih darova su me oduševili. Tako sam trebao neko vrijeme da se naviknem na to što se događalo. Ovim želim posebno ukazati na darove levitacije, bilokacije, nadahnuća i znanja o nadolazećim događajima – znanje o bliskoj budućnosti i posebno o opasnostima koje prethode.

I: Da li ti je dopušteno da govoriš o tome?

Želio bih pričekati dok prođe određeno vrijeme. U suradnji sam sa nekim stručnjacima – najvišim stručnjacima u svijetu. Želio bih da cijela stvar bude pažljivo promotrena s njihove strane. I dok Crkvene vlasti ne učine najavu glede ovih određenih fenomena, u mom srcu nisam siguran da li je dobro govoriti o ovim stvarima. Želim privući pažnju na Isusa Krista i bojim se da ovim stvarima možda privlačim pozornost na sebe. Ja sam grešnik. Od kada sam stigmatiziran, imam veliku potrebu za sakramentom ispovijedi. Za mene je isto kao i za sve ostale koji hodaju ovom Zemljom: da budem malen i da na taj način pripadam Bogu.

I: Govorio si o daru jezika. Da li je to dar jezika ili dar govora više jezika?

Ne, dar jezika ima dvije ili tri grupe. Jedna je da osoba nije nikada učila znani jezik ali je u mogućnosti govoriti taj jezik. Druga je da osoba može govoriti stari, zaboravljeni hebrejski, aramejski ili drugi stari semitski jezik. I treći dar je tzv. brbljanje kada osoba kroz Božju milost može govoriti tzv. anđeoski jezik. Ovaj dar se spominje u Svetom pismu. Moramo biti vrlo oprezni s ovim darom zato što zlodusi također mogu koristiti dar jezika. Jednom je bila grupa ljudi koji su molili u jezicima i to je snimljeno na kazetu.

Osoba koja je imala dar tumačenja jezika je shvatila da su sve to bila prokletstva-huljenja i psovke protiv Boga. Na Pedesetnicu, kada su apostoli govorili u različitim jezicima, jedan je govorio a svi ostali su razumjeli što govori. Kod nas, na našim molitvenim skupovima, često se dogodi da svi govore (u jezicima) i nitko ne razumije. Moje je iskustvo ovakvo: onaj koji ima dar jezika i osjeća čistoću u svom srcu, potrebu da slavi Boga sa ovim (darom), trebao bi moliti na glas. Ali ako u tom trenutku osoba koja ima dar razumijevanja jezika ne pristupi, onda taj dar u tom trenutku nije dan za izgradnju zajednice, nego za osobnu izgradnju te osobe. Tada preporučujem da ta osoba moli tiho za se. Svaki dar koji imamo nije dan za pojedinu osobu već za ostale, za zajednicu.

I: Možeš li nam reći nešto o svojoj bilokaciji?

To je vrlo zanimljiv dar koji se manifestira samo u trenutku kada drugi ljudi svjedoče o tome. Osoba (s darom), do zadnjeg trenutka nije sigurna, što se događa sa njom. Imate osjećaj da ste na jednom mjestu, ali vaše srce i duh žele biti negdje drugdje. Ovo se događa kada je osobi zabranjeno biti s Bogom, u molitvi, sa Svetim Sakramentom. Poslije slične zabrane koju sam iskusio, bilokacija se manifestirala sama.

I: Da li govoriš da ti nije bilo dopušteno biti blizu Bogu ali kada si bio bilociran da si otišao blizu Boga?

Bio sam s Bogom na jednom mjestu i na drugom, ali na drugom mjestu sam iskusio više u mom srcu i duhu nego u tijelu. Zanimljivo je da sam znao sve što se tamo događalo. Bio bi to sve pripisao svojoj mašti da mi nisu pristupili neki ljudi i sve potvrdili – šest ljudi koji su me vidjeli tjelesno. Sa jednim od njih sam se čak i rukovao.

I: Da li se to dogodilo u tvojoj biskupiji?

U isto vrijeme sam sa nekim mladim ljudima molio i meditirao…(Govorio je sa ocem Jozom i otac Jozo je rekao “Mladi ljudi su znali da je bio tamo-molio se sa njima. Na drugom mjestu – bila je crkva – i neki ljudi su ga vidjeli ispred crkve i oni su se rukovali sa njim, tako da su znali da je bio tamo.”)

I: Velečasni rekli ste na početku intervjua da vam je ovo prouzročilo veliki strah od Gospodina. Da li bi to objasnili?

Još ga jako osjećam. Bog je nešto nedostižno za svaku i sve misli o Njemu. On je nedostižan našim osjećajima, čak i stanju naših duša. Nemoguće je govoriti o Njemu. Jedini način komunikacije s Bogom je voljeti Ga. Moram utonuti u Boga tako da ja više ne postojim već Bog. Kada ovo učinim, ne gubim se – nalazim se u Bogu. Ovo mogu razumjeti samo oni ljudi koji vole Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom. Ako itko griješi, jedini uzrok svih grijeha je manjak ljubavi prema: Bogu, ljudskoj vrsti (ljudima) i samome sebi. To je uzrok svog zla. Ako bi ovo izranjavano čovječanstvo otkrilo formulu ljubavi, bezuvjetne ljubavi, ovaj život bi bio raj na Zemlji.

I: Da li ima nešto što te nismo pitali, a tebi je važno?

Želio bih vam reći nešto o vama, ali bez diktafona.

U tom trenutku smo prestali disati. Velečasni Zlatko se nasmiješio, pogledavao je u naše oči. Velečasni Jozo, nam je preveo što je Velečasni Zlatko rekao: “Vi ste vrlo iskreni. To je dobro. Ali vi ste ili uzbuđeni ili tužni. To nije dobro. Na taj način živite u prošlosti ili u budućnosti, a ne u sadašnjosti. Bog vas ne voli u prošlosti, a ni u budućnosti. On vas jedino voli upravo sada. Ako uvijek živite u prošlosti ili u budućnosti, vi nikada nećete iskusiti Boga”.

Onda je ustao i krenuo prema vratima. Rekao je Ani da on ide u svoju sobu po Blagoslovljeno ulje da joj može dati sakrament bolesničkog pomazanja. Kada se vratio, molio se nad Anom nekoliko minuta, tada ju je pomazao sa svetim uljem.

Ovo su bili jedni od najdubljih duhovnih sati našeg života.





TRENUCI GOVORA SA SEMINARA





Ana Vučić je prevodila tri večeri seminara. Svaka večer je završila sa Sv.misom.

Velečasni Zlatko je čitao iz Ivanovog evanđelja 15,1-26, a tada je govorio:



Na početku ovog seminara pozdravio bih sve vas i Božjom snagom želio bih posvjedočiti na temelju riječi koju smo (upravo) čuli.

Svećenik sam godinu dana. Govoriti o Bogu je uvijek bio veliki izazov za mene. U biti se osjećam nesposoban da to činim. Da li je uopće moguće govoriti o Bogu? Bog u svojoj veličini pokriva sve ljudske slabosti. On je veći od riječi kojima Ga možemo opisati. On nadilazi naše osjećaje, naš razum, naše čitavo biće. Ja vam ne mogu govoriti o Bogu. Mogu vam (samo) reći o svom doživljavanju Boga. Nitko ne može pričati o Bogu. Možemo samo govoriti o našim intimnim susretima s Bogom. I tako bih htio početi sa jednim svojim iskustvom:

Ovo se dogodilo prije dvije godine: studirao sam teologiju i pripremao sam se za svećenika. Pripremali su nas na takav način da smo mogli znati sve što nas čeka i kako djelovati u životu. I vjerujem da je to i bio slučaj do tog trenutka.

Bio je 5. mjesec. Bilo je jako vruće. Odlučio sam otići na piće. Otišao sam preko puta teološkog fakulteta zato što sam imao 15 minuta dok se ne zatvore vrata. I dok sam tako sjedio i pio piće prišao mi je alkoholičar. Zamolio me da li može sjesti pokraj mene. Rekao sam da, ponudio mu stolicu i sjeo je do mene. Malo poslije toga došao je i drugi alkoholičar i pitao istu stvar. Pristao sam da i on može sjesti. I tako u vrlo kratkom vremenu našao sam se okružen sa vrlo zanimljivim ljudima.

Bili su jako prljavi. Zaudarali su, ali me to nije smetalo. Interesantna stvar koju sam primijetio je gađenje ljudi koji su sjedili za stolovima oko nas. I tako malo po malo naš je razgovor počeo. Pitao sam odakle su došli i što rade u Zagrebu. Također sam ih pitao “Gdje ćete spavati večeras?” Na ovo moje posljednje pitanje jedan od njih dvojice mi je odgovorio točno ovim riječima “Dođi i vidi.”

Teško je objasniti što osoba doživi u takvom trenutku. To su riječi Krista direktno njegovim apostolima – “Dođi i vidi.” U tom trenutku sam shvatio da ne mogu razumjeti dok ne otiđem sa njima i vidim. Pogledao sam smireno na sat i s još više mira shvatio sam da su vrata (fakulteta gdje je trebao spavati) zatvorili prije 20 minuta. Čak i da sam htio nisam se mogao vratiti snu. Prihvatio sam njihov poziv i otišao sam s njima. Otišli smo autobusom do zadnje stanice. Kada smo izašli, tiho su se okrenuli u smjeru male šume. Išli smo sve dublje i dublje u šumu. Bila je tiha noć, noć koju ću pamtiti do kraja života.

U daljini sam čuo glasove drugih ljudi i vrlo brzo našao sam se u njihovom smještaju (njihovom “domu”).

Tamo je bilo mnogo ljudi, mladi i stari, alkoholičari i ovisnici o drogi, prostitutke, ljudi bez ikakvih dokumenata, ljudi bez doma, izbjeglice i prognani, mnogi ljudi koji su ogorčeni životom.

Kada sam ih vidio pomislio sam - ovo nije mjesto za mene. Pomislio sam da sam lud. Što radim tamo? Dok sam mislio o ovome prišao mi je čovjek i počeo mi pričati svoj život, kako je kao mladić bio silovan mnogo puta, kako je bio u zatvoru zbog političkih razloga, i sada jedina stvar koja mu je preostala je boca.

On je završio svoju priču, onda mi je prišla jedna starija žena. Njezina djeca su je izbacila zato što je odbila liječenje ovisnosti o alkoholu. Kada je ona završila svoju priču, prišla mi je prostitutka. Kao mlađa bila je silovana. Njezin je život bio jako težak. Ona je završila i prišla je druga osoba. Svi su se izmjenjivali i dolazili k meni do 3 ujutro. I shvatio sam da ne moram ništa govoriti. Shvatio sam da jedina stvar koju ja trebam, je imati srce-srce dovoljno veliko za svaku osobu.

Sada sam shvatio što znači biti svećenik. Kada su svi zaspali ustao sam, polako se okrenuo i krenuo pješke prema doma. Imao sam razmišljati o puno toga. Moj cijeli život je bio građen na krivim uvjerenjima. Moj cio život, do tog trenutka, urušio se kao kuća od karata. Mislio sam da trebam biti dobar, da moram biti najbolji, da moram zadovoljiti svog biskupa, moje nadređene, moje profesore, moje roditelje i na kraju Boga. Zbog mog velikog truda da zadovoljim druge izgubio sam sebe. Čemu li sam bio rob? Čistim plahtama i četkicama za zube. Ovi ljudi nisu imali ništa, ali su imali više radosti i slobode u svojim srcima nego ja. Imali su mnoge stvari na kojima bi ljudi mogli biti zavidni. U tom trenutku sam se sramio sam sebe. Mislio sam da ću biti vrijedan raja. Mislio sam da svojim snagama mogu zaslužiti odlazak u nebo.

Mnogi su mi ljudi rekli “Možeš, moraš, moraš”! Onda sam shvatio da ja ne moram ništa činiti. Jedina stvar koju moram činiti je biti ljudsko biće. Samo na taj način mogu voljeti. Samo na taj način mogu biti slobodan. Sv.Pavao je rekao:“Ako predaš svoje tijelo i sva svoja imanja, a ljubavi nemaš, nemaš ništa.” Shvatio sam tada i polako sada shvaćam da je glavni problem za sve nas vjernike krivo razumijevanje vjere.

Što je vjera? Vjera je nesigurnost ali vi tražite sigurnost. Vaša uvjerenja vas vode do sigurnosti. Zašto su ljudi iznenađeni kada ne napreduju u vjeri? Vjera ide prema nesigurnosti. Svaki korak u praznoću je korak na dlan Božji, čak i kada ne znam kuda će me taj korak odvesti.

I tako, odbacite sva svoja uvjerenja o Bogu, odbacite sve svoje predodžbe o Bogu i drugim ljudima, o životu i o sebi. To je jedini način da dođete do istine. Pitam sam sebe i pitam vas: “Da li ja ikad živim u ovom trenutku? Da li ikad živim u ovom sadašnjem trenutku ?” Shvatio sam da je odgovor ne. Uvijek osjećam krivnju zbog prošlosti i u svom srcu nosim zabrinutost za budućnost. Istina je da ne živim u sadašnjem trenutku. Ali Bog je sadašnje iskustvo. Bog je nešto za iskusiti sada. Ti možeš uroniti u Njega samo u ovom sadašnjem trenutku.

Danas je svijet žedan Boga. Žedan je istine. Što je istina? Istina je nešto što zahtijeva cijelu osobu. Istina nas potiče i izaziva da se promijenimo. Ne ostavlja ljude pasivnima.

Tražite duhovnost. Znate li kako prepoznati koliko ste duhovni? Kada je iznos vaše duhovnosti jednak iznosu istine koju možete podnijeti o sebi bez da bježite, ovo je znak duboke duhovnosti. Tako se događa promjena srca. Jedino nas istina može osloboditi. Tada ćemo postati istinski obožavatelji Gospodina. Obožavat ćemo Gospodina u duhu i istini.



P R O P O V I J E D



Evanđelje govori o kucanju. Onome koji kuca, vrata su otvorena. Onome koji traži nalazi. Koliko dugo će Otac, onima koji traže Duha Svetoga, dati tog istog Duha Svetoga.

Kada sam bio dječak nisam vjerovao u Boga. Bio sam kršten i odgojen tradicionalno. Išao sam u crkvu, ali sam odlazio prazan. Nisam imao Boga. Nisam Ga osjećao. I nisam vjerovao. Mislio sam da su sve to laži, da je to (vjera) utopija, da je to manipulacija. Imao sam karakter pobunjenika. Na povratku iz vojske bio sam pozvan na seminar svećenika Emilijena Tardiffa. Seminar se održavao na stadionu u Ljubljani (glavni grad Slovenije). Tamo je bilo 20.000 ljudi. Ja sam sjedio na balkonu.

Otac Tardiff je rekao da je među bolesnima žena koja je izliječena, a imala je 20 godina paralizu. On je rekao da osjeća veliki elektricitet kroz njezino tijelo, toplinu, i da je Bog ozdravlja.

On je pozvao sve da mole za nju. Nakon kratke šutnje, on je ponovio “Gospođo, ozdravljeni ste. Ustanite iz svojih invalidskih kolica u ime Isusa Krista, i mahnite svojom maramicom kao znak da ste to vi.” Nitko se nije ustao. Nakon toga on je to ponovio, “Ti koja si izliječena, ustani i daj znak.” Ponovno se nitko nije ustao.

Ustao sam se i vrlo demonstrativno otišao sa skupa. Bio sam na balkonu tako da sam morao otići na nižu razinu da iziđem. Morao sam proći kroz 2 ili 3 reda bolesnika u invalidskim kolicima. Dok sam prolazio tuda, otac Tardiff je ponovio treći put “Ti koja si izliječena, u ime Boga, ustani i daj znak.” Onda je žena ustala. Bila je otprilike 10 metara daleko od mene – upravo tada sam došao do niže razine gdje su bili bolesni.

Vidio sam je. Njezine noge su bile mršave kao i ruke, mršave kao naš zglob. Od rođenja nikada nije stala na svoje noge. Dva su joj muškarca pomogla da se ustane. Sa suzama, uzbuđenjem i drhtanjem ona je jedva učinila korake prema mikrofonu. I tako se moj život još jednom srušio kao kuća od karata.

To ozdravljenje nije bilo za nju već za mene. Tjedan dana nakon toga nisam mogao ništa jesti. Nisam mogao pričati ni sa kim. Kada gradiš svoj život na “sigurnim uvjerenjima”, kulu od pijeska i tada netko povuče prostirač ispod tvojih nogu, ostane velika ruševina. To je bio početak mog novog života.

Nakon toga osjećao sam veliku potrebu za Duhom i ogroman nagon da idem u svećenstvo. Kada sam donio odluku (da postanem svećenik) donio sam čvrstu odluku u mom srcu da želim da me Bog cijelog pregazi, da me iskoristi. Želio sam se dati njemu potpuno, jer sam mislio da je On jedino značenje u ljudskom životu.

Nastavak u idućem izdanju…….





Velečasni Zlatko je rekao da je prva stigma koju ima testirana u Hrvatskoj, a onda od strane liječnika u Rimu. Rekao je da jedino kada je osjećao veliku bol u svojoj duši je kada su mu zašili stigmu. Rekao je kada su maknuli zavoje da su otkrili da se stigma zatvorila, ali se na vrhu ožiljka pojavila druga stigma u obliku križa.

Velečasni Zlatko Sudac je primio stigmu na čelu prošli svibanj, isti mjesec kada je blaženi Pio bio beatificiran.







LITANIJE PONIZNOSTI



Gospodine smiluj se!
Kriste smiluj se!

Kriste čuj nas!

Kriste usliši nas!

Oče, nebeski Bože, smiluj se!
Isuse blaga i ponizna srca

Učini srca naša po srcu svome!



Od želje da budemo poštovani Od želje da budemo voljeni

Od želje da budemo slavljeni

Od želje da budemo hvaljeni

Od želje da budemo voljeni više od drugih

Od želje da nas pitaju za savjet

Od želje da budemo priznati

Od želje da budemo omiljeni










Oslobodi nas Isuse!



Od straha da ne budemo poniženi

Od straha da ne budemo prezreni

Od straha da ne budemo prekoreni

Od straha da ne budemo oklevetani

Od straha da ne budemo zaboravljeni

Od straha da ne budemo ismijani

Od straha da ne budemo osumnjičeni

Od straha da nam ne nanesu nepravdu









Oslobodi nas Isuse!



Da drugi budu voljeni više od nas

Da drugi budu poštovani više od nas

Da drugi budu izabrani, a mi ostavljeni po strani

Da drugi budu hvaljeni, a mi neprimijećeni

Da u očima svijeta drugi mogu rasti, a mi se smanjivati

Da drugi imaju prednost pred nama u svemu

Da drugi postanu svetiji od nas, s time da mi postanemo sveti koliko možemo






Isuse daj nam milosti da to želimo







Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,

oprosti nam Gospodine!

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta,

usliši nas Gospodine!

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta,

smiluj nam se Gospodine!



Pomolimo se:



Gospodine Isuse Kriste koji si rekao:”Ištite i primit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se“, daj nam molimo te Božansku svoju ljubav, da te srcem, ustima i djelima ljubimo i nikada te hvaliti ne prestanemo. Daj nam Gospodine, da se Tvoga svetoga imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne prestaješ ravnati one koje u svojoj ljubavi utvrđuješ. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

seminar za duhovnu obnovu

Pred velikim mnoštvom vjernika sa gotovo svih strana svijeta, koji su krajem 2006. godine došli u Rim te se u nedjelju oko podne okupili na Trgu Svetog Petra, papa Benedikt XVI. se osvrnuo na svetkovinu Svete obitelji, zaželivši svim obiteljima svijeta mir i ljubav Isusa Krista te istaknuo kako je Isus u Nazaretu u svom djetinstvu poštivao autoritet Marije i Josipa.

Na taj je način priznao primarnu ulogu obitelji u odgoju osobe. Oni su ga uveli u vjersku zajednicu, pohađajući sinagogu u Nazaretu. S njima je hodočastio u Jeruzalem. Svojim trodnevnim boravkom u hramu Isus nam je već kao dvanaestgodišnjak dao do znanja da se mora "baviti stvarima svog Oca", a to je poslanje koje mu je Bog povjerio.

Iz te evanđeoske epizode proizlazi, prema Papinim riječima, najutentičniji i nadublji poziv obitelji: pratiti svakog člana obitelji na putu otkrivanja Boga i namjere koju mu želi povjeriti u životu. Isus je, zahvaljujući roditeljima, upoznao ljepotu vjere, ljubav prema Bogu i njegovim zakonima kao i potrebu pravde, koja nalazi "svoju puninu u ljubavi". Od njih je naučio kako treba u prvom redu slijediti volju Božju te da je duhovna veza mnogo važnija od one krvne.

"Sveta obitelj iz Nazareta je stvarno pralik svih kršćanskih obitelji, koje su, ujedinjene sakramentom braka i hraneći se Božjom Riječju i Euharistijom, pozvane ostvariti predivni poziv i poslanje da bude žive čelije ne samo u društvu, već i u Crkvi znak i sredstvo jedinstva za cijeli ljudski rod", rekao je Papa i tražio pomoć Josipa i Marije kako bi suvremene obitelji, posebno one koji proživljvaju velike teškoće, uspjele se suprostaviti razarajućim snagama suvremene kulture, koje miniraju temelje obiteljske ustanove.

Zagledajte se u djecu! Pogledajte im u oči!Poslušajte njihov smijeh, uočite njihovu radosti i bezbrižnost! Gledajte ih srcem i neće vam trebati puno da progledate. Biti kao dijete je životni izazov.
Kad Isus daje primjer djeteta, onda ne misli na to da moramo biti djetinjasti. On kaže: „Budite kao djeca!“ Na što zapravo misli? Pogledajte kako djeca sa čuđenjem otkivaju svijet. Ona se dive, otvorena su za novo, za nove životne izazove. Njima je svaki korak nov, svaki trenutak nova stvarnost, novi izazov. A mi odrasli kao da smo izgubili sposobnost da divljenjem i čuđenjem promatramo život i svijet, otvorena srca susrećemo ljude. Biti kao dijete znači ne definirati život, ne ga određivati, već biti otvoren za nove poticaje. Dopustiti Bogu da nas uvijek iznova otvara životu i odgaja poticajima Duha. Za to treba velika poniznost i malenost. Dopustiti da se dogodi život, predati se u Božje ruke – biti kao dijete. Isus nam primjerom djeteta želi predočiti veliku životnu mudrost. Dijete ne može živjeti samo. Ono se predaje u ruke onih koji ga vole. Ono se predaje u ruke drugih i živi na temelju povjerenja i osjećaja ljubavi. Tko od nas odraslih može reći da mu takva ljubav i takvo povjerenje u ljude s kojima živi nije potrebno? Mi smo ljubljena djeca Božja, a Bog svoju djecu nikada ne ostavlja. Gledajmo djecu i učimo od njih. Oni su najbolja škola odraslima. Sjetite se svoga djetinjstva. Sjetite ga se! Svi mi znamo kako je to biti dijete. Mnogih se stvari sjećamo. Neke su nam se duboko urezale u sjećanje. Gledajmo one lijepe trenutke, gledajte one male stvari koje su ste tako urezale u naša srca. Gledajte ruke svojih djedova i baka, sjetite se topline vaših roditelja, miris vašega doma! Osjetite to! Dopustite da vas Bog i danas kroz te stvari odgaja. Srcem doživljavajmo život, srcem ga shvaćajmo. Neka nam djeca pokažu put, ona dobro razumiju što je ljubav. To je jedina stvarnost koja je svima potrebna. Ne zaboravimo ljubav onih koji su nam je darovali. Neka nas Bog sve blagoslovi i vodi putem malenosti, otvorenosti i ljubavi.

vlč. Zlatko Sudac, Meditacije 1

J A S A M B O G T V O J

( Upiši svoje ime, čitaj i promišljaj što ti Bog govori )

JA SAM TVOJ BOG, blizu sam Ti! Nije li ti dosta
Što dakle želiš više od onoga što ispunjava tvoje srce?

JA SAM TVOJ BOG, ostat ću ti vjeran i onda kada ti
Šaljem križ. Ako bude i pretežak sjeti se, Ja sam s tobom:
Što želiš više?

JA SAM TVOJ BOG,
mislim na tebe….. od vječnosti
Sam mislio na tebe. Tvoje sam ime zapisao duboko u svoje srce.
Tako te nikad ne mogu zaboraviti.

JA SAM TVOJ BOG, ljubim te, poznajem sve špto žalosti tvoje srce, vidim svaki tvoj pogled, čujem svaku riječ izgovorenu protiv tebe. Sve primam mirno jer sam sve takomnamjestio: ti sve to svladaj i ostani mi vjeran/na.

JA SAM TVOJ BOG, sam/sama si? Ja ću ti činiti društvo. Nitko nema lijepe riječi ua tebe? Dođi k meni, k meni koji ću uvijek ostati tvoje sve u Presvetom sakramentu. Nadoknadit ću ono što ti je nedostajalo na zemlji.

JA SAM TVOJ BOG, što želiš više? Budi hrabar/ra! Ništa te to ne stoji. Tko posjeduje moje Srce ima sve što mu može trebati.

JA SAM TVOJ BOG, svijet odlazi, vrijeme bježi, ljudi izmiču, smrt sve otima, jedna jedina stvar ti ostaje uvijek TVOJ BOG!

Dragi prijatelji, ovaj me komentar toliko obradovao da sam ga odlucio staviti kao post. Neka Duh Sveti dodje i neka obnovi lice zemlje i svakog Krscanina. Aleluja.



Pozdrav,don Branko!
Moje mišljenje o karizmatizmu općenito je pozitivno,jer čitajući Božju Riječ uvijek dobijam poticaj za djelovanje tj. akciju,zašto?Pa zato što apsolutno vjerujem u Isusovu snagu i moć u odnosu na sve druge razne "snage i moći"i u Njegovu ljubav prema nama i oslanjajući se na tu ljubav ne vidim razlog zašto ne zazvati ozdravljenje za bolesnog U Ime Isusovo.
U čudesa vjerujem, mada ja to više ne zovem čudo jer po meni,pravi vjernik se ne bi trebao čuditi ozdravljenjima,bilokacijama,proricanjima itd,itd...jer čudeći se zapravo pokazuje svoju nevjeru...Bogu je SVE moguće i ja u Njega vjerujem uvijek svijestan da sam nitko i ništa i da u ostalom ja ionako sam po sebi ne mogu učiniti apsolutno ništa,stoga ne bih ni trebao imati razlog za oholost,jer oholost je kada čovjek misli da on nešto može,mi smo jednostavno,oprostite na izrazu,hrpa g....a,kojoj se Bog smilovao i bez Njegove Milosti ne možemo ništa,a vi to sve uostalom i znate...
Ma evo razvezao sam se jer je ovo tema o kojoj volim razglabati zato što vidim da mnogi kršćani spavaju.....pa i sam sam na neki način omlitavio u ambijentu gdje velika većina ne vjeruje u sadašnju prisutnost Isusovu u svijetu u svakom trenutku,kao i u Njegovo djelovanje.Našao sam se u Neokatekumenskom Putu i ovdje se toliko ne forsiraju karizme fizičkog čuda,koliko se više vodi računa o evangelizaciji a zatim uvođenje u zajednicu da bi se oblikovanjem kroz obnovu krštenja(primljenoga nakon rođenja)počelo živjeti otajstvo križa tj. prihvaćanja volje Božje za vlastiti život,bilo bolest,bilo patnja,bilo smrt...
Našao sam se ovdje kažem,sretan što svake godine vidim novu braću koji žele prihvatiti križ života oslanjajući se na Isusa Krista,ali razmišljajući o onima koji su odbili evangelizaciju,koji su odbili zajednicu,koji su ostali formalni kršćani,ne mogu da ne razmišljam o posebnim karizmama koje su potrebne da bi se doprlo i do takvih ljudi,da o onima koji su totalno odvojeni od Boga,da i ne govorim...
Bio sam prije skoro 3 god. na seminaru kod vlč.Z.Sudca i tamo sam mnogo,mnogo naučio i razumio.....kao volim toga čovjeka pa to je nešto.....a on je prema Isusu nula,ništa,ispraznost...
Kako Z.Sudac voli svakog čovjeka,pa to se osjeti tako snažno u srcu,i onda kada razmislim Bože moj koliko me onda Ti voliš.......pa to je da izgoriš od ljubavi....i eto,pišem,pišem,pričam,svjestan svojih mana ali
uvjeren u Božje vodstvo i znajući u srcu da je i ovaj komentar na vaš komentar na mome postu dio Njegovog plana,za sutra i za cijeli svijet završavam ovaj komentar

riječima vlč.Zl.Sudca:NIJE NI VRIJEDNOST NI PRIVIDNA SVETOST DJELA ONO ŠTO VRIJEDI, NEGO SAMO LJUBAV S KOJOM SE ČINI, TO ŠTO SE
ČINI!

Bog vas blagoslovio,don Branko!

Kako mi prijatelj voli citati o Vassuli Ryden evo mali clanak od njenog posjeta hrvatskoj:

Nakon ljubaznog prijema u samostanu sestara Svetoga Križa imala je Vassula jednosatni razgovor na mjesnoj radiopostaji, u suradnji sa svojim duhovnim savjetnikom o. Michaelom O'Carrollom i prevoditeljicom Marijom-Dragicom Vukić te prigodnim komentarom domaćeg svećenika Ivana Šeše. Taj sat od 14-15 bio je veoma dobra priprava za svjedočenje u crkvi Presvetoga Srca Isusova, koja se već mnogo prije počela puniti i bila krcata u vrijeme početka, 16 sati. Vassulu su u ime vjernika Đakova pozdravila djeca, svečano obučena i s pjesmom na engleskom jeziku, poznatom duhovnom 'Ima jedna duga cesta'. Djeca su predala gošći cvijeće kao znak dobrodošlice. Taj je doček, kao i cijeli pohod, upriličila molitvena zajednica 'Dva Srca' pri župi Đakovo.

Uvodno izlaganje u Vassuline spise i svjedočanstva iznio je njezin savjetnik, irski svećenik o. Michael O'Carroll, u usporednom prijevodu Ivana Šeše. Taj poznati teolog, član Papinske marijanske akademije i prijatelj naših poznatih mariologa pok. Karla Balića i njegova nasljednika Pavla Melade, iznio je temeljne odrednice za vrednovanje privatnih objava Vassule Ryden, o čijem je djelu već napisao dvije knjige i treću završava. Vassula je iznijela neke od svojih bitnih poruka uz prevođenje njezine suradnice za hrvatska izdanja djela PRAVI ŽIVOT U BOGU Marije-Dragice Vukić.

Dojam je bio da je ta svjedokinja skromno i samozatajno došla prenijeti nam nešto od blaga Božjih poruka, što su joj darovali Trojedini Bog, Blažena Djevica Marija i Anđeo čuvar. Iako još nema općeg odobrenja Crkve, zbog razumljivog opreza, sve se izlaganje oslanjalo na Pismo i katoličku teologiju. Što je još čudesnije, po srijedi je bila pravoslavna vjernica, do susreta s tajnama privatne objave, potpuno nepoučena u vjeri.

Neke su osobe vidjele nad Vassulom anđeoska krila, što ne želimo ovdje komentirati. Ali mnoge su čule preko nje Kristov glas i potražile nakon dugo vremena sakramente pomirenja i euharistije.

Svjedočenje u Đakovu završilo je svetom misom, koncelebracijom oca M. O'Carrolla, I. Šeše i J. Šverera, s obiljem spontanih molitava prisutnoga mnoštva, pojačanog sa stotinjak župljana iz otoka.

Nakon svete mise bilo je mnogo želja da Vassula moli za bolesnike. Ona je to prihvatila krajnje samozatajno. Premda ne posjeduje dar liječenja, ona će moliti rado za sve potrebne i preporučiti Božjoj ljubavi svakoga od njih. Neke je posebno potrebne pojedinačno primila i zajedno sa svojim duhovnikom nad njima molila