karizmatizam

S E M I N A R - voditelj: Velečasni Z l a t k o S u d a c
Split, 11 – 13 lipnja 1999.

Propovijed – Misa – Svetkovina Presvetog Srca Isusova

Što je to ljubav o kojoj sveti pisci i sam Isus danas progovara? Kako je srce današnjeg čovjeka potrebito ljubavi, a kako je mali onih koji istinski znaju i osjećaju što je ljubav. Toliko se iskrivila i u praksi izvitoperila za riječ, da je malo onih koji istinski osjećaju i žive ljubav. Što je to ljubav? Pogledajte sunce. Sunce sije, grije. Pogledajte more. Pogledajte prirodu u svojoj veličini. Ona jednostavno jest. Cvijeće, cvijeće jednostavno miriše.
Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije i nad dobrima i nad zlima. Kiša natapa zemlju i dobrima i zlima. ˝Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen˝. Da li može drvo reći: pustit ću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima. Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu čak i nad onoga koji će ga posjeći. Kada bismo uspjeli dobiti tu odliku nepristranosti i prestati dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike. Uvidjeti srcem čistim da grijesi nestaju. Nitko ne griješi, jer zna. ˝Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine˝. To je ljubav.
Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda. Drvo te pušta slobodnim. Cvijeće te pušta slobodnim. Sunce te pušta slobodnim. Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju. Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svog objekta. S pravom kažemo: ako čovjek uzima ženu po količini miraza kojeg ona donosi u tu kuću, da on ne ljubi tu ženu. I s pravom to tvrdimo. Ali da li vi ljubite kada se družite ili kada budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Da li se ljubav javlja kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Je li vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna. To je treća kvaliteta ljubavi. Besplatna je.. Ne možete je kupiti. Kada biste se vi i ja uspjeli osloboditi te tjeskobe da ovladamo drugim ljudima. Shvatite, kad god je u vama prisila, tjeskoba, strah da ne budete voljeni, kontrola nad vama, ljubav umire. Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest.
Najzadnja i najveća kvaliteta ljubavi je ta da ona nije svjesna sama sebe kao što sunce nije svjesno da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi. Zamislite da hranite dvije – tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobrog poriva u svome srcu. Da li se možete loše osjećati kada ste tako korisni ovome svijetu. Ne. Kažete da često puta u životu činimo dobra djela. Činimo ih. Ali da li to činimo iz ljubavi. «Dođite blagoslovljeni Oca mojega, jer sam bio gladan i dali ste mi jesti i žedan i napojili ste me, i gol zaodjenuli ste me. A što će oni reći: Kada, kada smo te to Gospodine vidjeli i gladna i žedna i u tamnici, kada, nismo imali pojma. Ali mi znamo. Ponekad mi pada užasavajuća misao na pamet da bi Gospodin mogao reći: Dođite vi blagoslovljeni Oca mojega, jer sam bio gladan nahranili ste i žedan napojili ste me, a oni na toj strani reći će: Da, znamo Gospodine. A on će njima: Ne govorim vama niste smjeli znati. Što želite zauzvrat dobiti kada činite dobra djela: zavrijediti nebo, zar to možete, platiti mjesto negdje gore, prisiliti Boga da vam se smiluje, trgovati s Bogom? Čovječe ti ništa ne moraš. Jedino što moraš je udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od neba do Boga. Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Pritajena oholost. Ja ništa ne moram. Kada shvatite da ništa ne morate, tada će se pojaviti ljubav, jer ako se ništa ne mora, ljubav jedino se mora. Pokušajte to razumjeti. Želite živjeti sretno. Ne možete živjeti bez ljubavi. Ali ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujete, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u vama je. I ništa ne trebate činiti da dođete do nje. Pitajte: ali zašto onda toliki osjećaji? Zato što nešto trebate odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naše pohlepe ma kako svete i pobožne bile. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, pomoć i utjeha, jer ona zna kako srcem do Boga. Ona je uistinu majčinsko srce i najkraći put do našega Gospodina. Amen.


R a z m a t r a n j e

Ljudi me često pitaju: kažu da mole, mole i mole, a da godinama ostaju isti. Govorit ćemo o molitvi: pa bih rekao tri stvari koje su jako bitne: prvo ta molitva mora mijenjati čovjeka. Ako vas molitva ne mijenja, ta molitva koju prakticirate, onda mijenjajte vi molitvu. Ili nešto nije sa vašom molitvom ili nije u redu vaš pristup molitvi. To je prvo: istina da molitva mora mijenjati čovjeka. Druga stvar je da je s pravom u molitvi očekivati hajdemo reći osjećaj, stanje Božje prisutnosti. S pravom je to očekivati i krivo je kad neki kažu da trebamo tražiti tu suhoću, ma doći će ona, ali tek kad bude sigurno da je vaše srce uplivalo u Boga. Tada će vaša suhoća biti na vaše izgrađivanje. I ta suhoća nije beznačajna, jer nakon toga čovjek zna što čini i ako strpljivo ostane u tome pogledu u prazno doći će polako bljeskovi svijetla. To je hod u mistiku, ali daleko je to. Ljudi se krivo opterećuju pretjeranom krivnjom. Dakle, druga stvar je da je s pravom u molitvi očekivati milost Božju, prisutnost Božju, dopustit mu da me čitavog prožima.
Treća stvar je ta da je čovjek na putu molitve kao mekano tijesto, kao nešto što Bog mijesi. Na tom putu molitve Bog ima pravo čovjeka upotrijebiti do kraja. To znači da vas počinje upotrebljavati tako da vas mijenja, a mijenja vas tako da vas posvećuje, preobražava vas. To čini na svoj poseban, božanski način, svakoj osobi vlastit. Počinje vam davati određene darove. Jednostavno vidite da je Bog na djelu. Te tri stvari su bitne na putu molitve.
Htio bi sada reći par zabluda. Neki poistovjećuju molitvu sa karizmatskim darovima. To je krivo. Ima osoba koje nemaju nijednog karizmatskog dara a ipak su na duhovnom putu jako napredni. Darovi Duha, psihički darovi, mistični, koliko god ih čovjek imao nisu uopće znak ni svetosti ni naprednog duhovnog života. Baš suprotno može biti. Ukoliko je netko navezan na te darove, postaje kočnica, sprečavaju čovjeka da duhovno napreduje. Darove Duha znate: ima ih ne sedam nego sedamsto. To nisu samo oni koje je sv. Pavao nabrojio. Ima ih strašno puno. I čovjek ih polako kroz svoj molitveni život otkriva. To su darovi Duha. Imate darove psihe. Darovi psihe su, ono što je do sada poznato, levitacija, bilokacija, iluminacija, stigmatizacija, kardiognoza, čitanje srca, darovi proroštva, vidovitosti, predskazivanja bitnih događaja skore budućnosti, znanje, kontroliranje svojih tjelesnih funkcija: disanja, otkucaja srca ….
To su darovi psihe. Čak se u to ubraja sposobnost djelovanja na daljinu, pomicanje predmeta. I imate mistične darove. To su: mistično predanje, mistično sjedinjenje, potpuno sjedinjenje i preobraženo sjedinjenje. O tome prekrasno govore Ivan od Križa i Terezija Avilska. To je hod u mistici.
To nije ništa nad-naravno! To nije ništa naravno! Da objasnimo što je to naravno, a što nad-naravno na putu duhovnosti. Preleti avion iznad jednog afričkog plemena i jedan domorodac pada na koljena i moli Boga, jer je za njega avion nad-naravan. Za srce koje je otvoreno Bogu ne postoji razlika između naravi i nad-naravi, jer je jedan najobičniji cvijet, pogled u dječje oiči, izlazak sunca najnadnaravnija ljepota, ali smo na njega navikli. Problem našeg hoda u duhovnosti je to što smo navikli. Mi s Bogom baratamo preko navike i tvrdimo da ga ljubimo. Tko bi od vas htio da bude ljubljen iz navike? Nitko! Zato je ljubav svježina sadašnjeg trenutka. I ono što je jako važno, ako želite u duhovnosti napredovati jest: dođite u sadašnjost. Ljudi obično žive ili u prošlosti ili u budućnosti. Ili se kaju zbog prošlih grijeha ili se boje i strepe od svoje budućnosti. Krivo! Vratite se u sadašnost. Reci sebi sto puta: ako ima nešto što bi trebalo učiniti glede svoje budućnosti, učinit ću, a onda ću to pustit na miru da uživam ono sada, jer mi je sve životno iskustvo pokazalo da mogu rješavati stvari ne prije nego dođu, nego kad se pojave u mom životu. Shvatite zabludu našeg ljudskog života. To je jedna velika kočnica u našem duhovnom rastu. Što će biti za pola sata? Ne zanima me! Za dan, dva? Ne zanima me! Život je lak. Sadašnji trenutak, ma koliko težak bio nije nikada neizdrživ. Teško je to što mislite da će se dogoditi sutra, preksutra, za pet, deset godina, što će biti od vašeg reda i vaše karizme. To je neizdrživo! I ono što ponavljate u svojoj glavi: koliko će to trajati, pa ja više ne mogu ….. Vaše iluzije su neizdržive, a ne sadašnje stanje stvari. Sadašnji život vam daje dovoljno radosti, dovoljno milosti Božje, dovoljno sreće i ljubavi da ga proživite zaista kao djeca, kao ljiljani poljski i ptice na nebu. To je prva stvar: vratite se sebi, vratiti se u ovo sada.
Druga stvar je predati se u ruke Božje. Drugim riječima ono Marijino: neka bude volja tvoja, neka mi bude po tvojoj riječi. To sve se naziva poniznost. Kod poniznosti su ljudi stvorili skroz drugu sliku. Što je poniznost? Silovito se boriti da biskup, da ljudi, da vjernici imaju7 lijepo mišljenje o meni. Je li to poniznost? To je silovanje poniznosti. Budite ono što jeste, jer milost pretpostavlja vašu narav. Ne hinite, ne prostituirajte Boga i svoju vlastitu bit. Budite ono što jeste – čovjek, najnormalnije ljudsko biće sa svojim potrebama i kad sebe prihvatiš takvoga tek tako si otvorio put da milost Božja i tvoje mane preobrazi na put do Boga. Znamo kakve su mane silne imali i najveći sveci kroz povijest, ali su te mane okrenute za dobro. Terezija Avilska je bila toliko silovita i tvrda žena, toliko tvrdokorna i tvrdoglava da je čak užareni žig tetovirala, ali je tu njezinu tvrdoglavost Bog okrenuo da bude tvrdoglava za Kraljevstvo Božje, za Boga. Najveće vaše mane su najkraći put do vaše svetosti. Što je to, dakle, poniznost?
Poniznost je biti čovjek. Najteže je biti normalno ljudsko biće. To je najteže – biti normalan. Budite čovjek! Da li je poniznost kad mi je očigledno netko dao neke darove i sada vam kažu ljudi i vaše sestre: ajme kako je to lijepo, a vi8: nije to ništa, nije to ništa. To je lažna poniznost. Prava je poniznost: je, hvala Bogu dao mi je i neka se proslavi i dat ću sve od sebe da ti darovi u meni bujaju, jer nisu za mene, nego za vas. To je pravo predanje Bogu. Kad je Isus rekao da su sinovi ovoga svijeta lukaviji od sinova svjetlosti na što je mislio? Pogledajte sinove ovoga svijeta. Analizirajmo jednog menadžera koji radi za jednog poslovnog partnera? Koliko je taj čovjek u ovom ludom svijetu kreativan, domišljat, nema mira, ko crv da na sve moguće načine reklamira, proda svoje proizvode, plasira na tržište da bi posao išao naprijed. To su sinovi svijeta. Pogledajmo sinove svjetlosti. To ste svi vi, mi zaređeni koji vjerujemo pečatom krsnim na sebi. Kakvi smo? Odvratni smo! Moljakamo. Kako današnjem svijetu, današnjim ljudima, mladima prezentirati evanđeoske vrednote. Jeste li ikada razmišljali o tome? Jeste li se ikad budili u noći i razmišljali: ma kako Bože, kako današnjim ljudima, kako….. reci mi kako? Jeste li bili na koljenima pred Presvetim da vam Bog da, da vam pokaže, da vas upotrijebi, koje je vaše poslanje? Ne čitavoj zajednici, nego tebi čovječe osobno. Ti si Bože moj menadžer. Ti si moj poslovođa, moj šef. Kako da privredim za tebe, kako da duše privedem k tebi? Ako imate srce ponizno, imate i dovoljno ljubavi, samo vam treba hrabrosti i kršćasnske ludosti križa da učinite velike stvari za Boga. Postat ćete kreativni, ako tako nastavite, za svijet ludi, šašavi, za kolege luckaste.
…………………………….

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga… Amen. Sada ćemo se prekrižiti tako da ćete si posvijestit tri bitna elementa. Prvo: vaši osjećaji, osjeti, tijelo. Mi smo prvenstveno tjelesna bića. Ne možete do Boga mimo svoga tijela, mimo onoga što jeste. I srednjovjekovni dualizam koji je raspolovio čovjeka na tijelo kao nešto grešno, svjetovno i vaš duh koji je nešto posebno, prilagođeno za Boga. Napravili su rascjep u čovjeku. Na primjer istočnjačke religije. Njihove tehnike meditiranja su drugačije. Oni i tijelo i duh stavlkjaju u zajedničko i idu zajedničko prema Bogu. Ono što vam govorim nije istočnjačko, nego duboko kršćanska meditacija, alo se drži osnovnih načela da ste vi osobe, da je Bogu jednako stalo i do vaše psihe, tijela i duha i da ne možete do Boga ako raspolovite sebe i ako zapostavite jednu od tih stvari. Ako zapostavljate tijelo, a samo ste na duhovnom putu, postat ćete fanatici. Ako zapostavite duh, postat ćete materijalist, hedonist. Ako zapostavljate i tijelo i duh, samo vam je do psihe, postat ćete savršeni racionalist. Sve to troje najveće je zlo našeg vremena. Više zla može učiniti jedan fanatik, nego tisuće i tisuće dobronamjernih razbojnika. Današnje vrijeme je šašavo. U Crkvi, kao da je Bog pomiješao jezike, kao da je nastala babilonska kula. Presveti sakrament nam postaje važniji od Isusa Krista, Crkva nam postaje važnija od života, liturgija od ljubavi, krunica, pobožnosti, procesije važnije od srca, ukazanja važnija od Majke, znakovi, čudesa, važniji od obrata srca, od poruke Božje. Sve se izokrenulo. To je velika varka i zabluda sotone. Tu svi padamo, svi. Zakon je na prvom mjestu. A čovjek? Gdje je čovjek? Gdje se izgubio u ovoj Crkvi, ima li mjesta za njega? Mi smo silne marionetice. Znate: vi ste bogovi. To nije panteizam, to je istina. Vi ste bogovi i to će vam svaki mistik reći. I ako majmunčić svira saksofon ne znači da je postao glazbenik. Tako i vi. Nemojte oponašati Isusa, već ga živite. Vi ste pozvani da budete Isus, a ne da se zadovoljavate s mrvicama gospodareva stola. To je silna razlika.
Vi ste se prekrižili. Sad ćete se prekrižiti na drugi način da ćete biti svjesni tri važne stvari: prvo- svoga tijela, osjeta, osjeti tu ruku na čelu, osjeti ruku koju mičeš, osjeti svoje tijelo, pritisak na klupi, kako dišeš, osjeti se živ. Ima ljudi koji ne osjećaju svoje tijelo: pete, leđa, toliko su u divljem tempu da nemaju vremena za sebe. Jure ko muihe bez glave i to nazivaju ljudskim životom.
Drugo – što to govoriš, tu uključuješ svoju psihu. Mi smo trojstveni. Što si rekao, jesi li svjestan? U tom imenu Bog živi, sabijeno je čitavo evanđelje, tradicija, sve što je stvoreno, život, patnja, uskrs, ma sve! Kad kažeš Isus sve si rekao. Nema drugog imena po kojem se spašava osim imena Isusa Krista. To je ime kadro izliječiti vas, rastjerati duhove, zloduhe, to je ime uskrslo Lazara…… To je ime sve. Ništa ne postoji mimo tog imena. U tom imenu sve što postoji, postoji. Jesi svjestan što ti je na ustima? Uključi pamet! To je druga stvar. I treća, to je vaš duh koji tu miruje, ne dirajte ga. Ali ono što je bitno jest zajedništvo. Nitko se od vas ne posvećuje radi sebe samoga. Nikome Bog ne daje ni jednu mrvicu darova radi vas samih, nego radi drugih. Nema onoga: ja i moj Bog, nema nirvane u kršćanstvu, nema…. Dok Indijci meditiraju i zadovoljni su sa svojim Bogom, Majka Terezija je skupljala djecu iz kontajnera. Ništa se ne događa bez drugog čovjeka. Mi živimo jedan za drugoga, mi se rađamo jedni iz drugih, mi umiremo jedan pored drugoga. Mi smo jedan organizam živi, ne ssamo kršćani, nego čitav svijet, svi ljudi. Ne upadajte u zabludu. Isus svako živo biće spašava. Svo živo i neživo čeka oslobođenje sinova Božjih. Tko vam je dao pravo ograničiti se da će se samo kršćani spasiti? Tko ima pravo ograničiti Boga i djelovanje njegove svete moći i volje? Sve što je stvoreno otkupljeno je krvlju Kristovom. Zato smo zajedno i tog momenta kad se križamo svi zajedno, svi se stapamo u jedno – Mistiučno Tijelo Kristovo koje je Crkva, zajedništvo, ništa drugo…….. Crkva pati, jer ima ludih glava koji se odvajaju od pape, crkvenog učiteljstva, jer su oholice, iskušanici sotonini. Kad smo zajedno onda smo jači.
Tih stvari budite svjesni sada kada se križamo. Osjeti dodir, što govoriš i treće: to činimo zajedno, svi smo jedno. Sada se prekrižimo. Primjetili ste razliku. Kada biste to vježbali, razlika bi bila još veća. Sada ćete se prekrižiti na treći način. Zamislite da su kroz vrata, uveli pred oltar čovjeka koji ne može ništa. Taj čovjek je čitav mrtav, paraliziran, ne može ništa i umobolan je, ništa ne osjeća. Ne može vidjeti druge, ne čuje, ne može se izraziti. Kako se takvi ljudi mole Bogu? I te kako se mole. Kad čovjek postane slijepac, razvijaju se druge sposobnosti. On i te kako osjeća. Čovjek komu je oduzeto sve u tijelu, ostaje mu duh i on s Bogom komunicira preko duha, svojim srcem, mističnim srcem. Probajte se uživiti u tu osobu. Zatvorite oči. Pokušajte se ne micati. Vi ste osoba tako paralizirana. Pokušajte zaustaviti misao. Prekriži se u svom srcu. To je ona najniža razina komuniciranja s Bogom. Kad svećenik na oltaru kaže: „ Gore srca“, gdje ti je misao.
Drugo križanje je meditacija. Tu je već potrebna neka spremnost, trening, nešto što će vas uigrati da dođete do Boga. Ovo treće je kontemplacija, kada vam ništa nije potrebno, kada Boga osjećate, imate……. Zašto ga ne vidimo, zašto s njim izravno ne komuniciramo? Zašto je naše duhovno srce obavito salom. Salo je silna količina misli, taloga, slika, pojmova, ideja, što mi stavljamo na relaciju između sebe i Boga. Kada bi nam Bog oduzeo to, naše srce bi bilo otvoreno za direktan uvid u Boga. Tada bismo u duhovnom puno brže napredovali. Kažu stari mudraci: Klin se klinom izbija i trn se trnom vadi. Pa ako su riječi taj trn koji nam smeta da naše srce zapliva u Bogu onda ćemo mi uzeti jedan trn i tim trnom pustit da se srce rastvori. Uzet ćemo jednu riječ kojoj ćemo zavezati naše misli i ubaciti u naše disanje da uključimo i tijelo. Ništa više ne činiti. Pustiti da se srce samo rastvori Bogu. Ako izdržite u tome tri dana, izdržat čćete i tjedan. Nakon tjedan nastat će prve kušnje, ako i to izdržite, kušnje će se pojaviti nakon mjesec, dva. Ako i to izdržite vjerojatno ćete u tome ostati cijeli život. …………………..
Ja bih vas sada pozvao da sjednete na te klupe udobno, namjestite se, ravno kičmu, ruke u krilo, da se ne morate micati barem pola dana najmanje……… Tako. Sada bih vas pozvao da zatvorite oči. Odmah da vas pripremim na galamu i buku oko vas. Neka vas to ne ometa. Ja baš volim sa grupama meditirati tamo gdje ima puno prometa. Zašto? Zato jer čitav taj svijet pjeva pjesmu o Bogu. I ljudi i motori i ptice i brujanje i topovi i avioni i sve pjeva i svjedoči da je Bog živ, jer ništa ne postoji bez njega. Zato neka vas to ne ometa. To vam samo može pomoći da idete putem svoga srca.
Pet minuta ulaženja u meditaciju. Počinje se tako da osjećate svoje disanje. Kad kažem osjeti sebe, onda kao da sam vam rekao: postani živ, čovječe, a živ si dok je taj dah u tebi. To je taj dah „ Ruah Elohim“ – Duh Gospodnji, udahnut u svako ljudsko biće. Kad budeš na kraju onaj zadnji „aaaaah“ znaj da više nema života u tebi. Dok dišeš, živ si. Osjećaj svoje disanje i ništa više. Odmori se. S vremenom ćete vidjeti da je to najobičnije disanje simfonija, pjesma Bogu. Osjećaj tisuće nijansi osjećaja koje budi najobičnije disanje. Koji su osjećaji naprimjer? Strujanje zraka kroz nosnicu. Na lijevoj nosnici drugačije, desnoj drugačije. Hladni zrak ulazi, topli izlazi.. Primjeti razliku. Strujanje zraka niz tvoje grlo, širenje vlastitih pluća. Kako se pluća šire, grudi dodiruju vašu odjeći i stvaraju nove osjete. Taj kisik se raspada, prelazi u krv i hrani vaše tijelo. Milijardu osjeta. Opustite se. Ne bojte se. Zatvorite oči. Prepustite se Bogu. Osjećajte disanje. Pet minuta, a već su tri prošle. Važno je da niti ne ubrzavate, niti ne usporavate, niti dublje, niti pliće, nego onako kako dišeš. Jednostavno otkrij kako dišeš. Osjećaj. Ništa ne pitaj. Samo uživaj. Osjećaj disanje.
Sada jeste malo pribraniji. Sada ćete u to disanje ubaciti najsvetiju riječ i ime našega Boga. Isus. Dišite Isusa. Svaki put izgovaraj I -. sus, I – sus, I – sus…… Onako kako dišeš. Ponavljaj Isus, a tijelo neka ti ga diše. To je kucaj kojim će on otvoriti vrata svoga srca. Svakim izgovorom Isusa, kucate na njegovo srce. Odgovorit će vam jako brzo. Svako izgovoreno ime na takav način, sabrano, predano…….da budete mudre djevice kad on dođe. Doći će vam brige u glavu. Ništa. Samo se mirno vratite na ponavljanje Isusa. Ako je itko od vas vizualan tip, a ima vas dosta i imate problema s mislima, zamislite da ste u pijesku napisali ime Isus. Pijeskom, prstom na pjesku. Gledaj u to, a tijelom diši Isusa. To će ti jako pomoći da zavežeš misli. Nekima to neće biti potrebno. Nekima je dovoljno ponavljanje Isusa. Sad ću vas pustiti, a kad prođe dvadeset minuta, onda ću vas voditi van. Vi se prepustite milosnim trenucima. Samo mirno diši Isusa.
Prestanite ponavljati. Ostanite u tome. Polako izlazite iz meditacije. Mičite malo glavu lijevo, desno. Ispružite ruke prema koljenima. Podignite ramena, kao da ćete kičmi ispraviti. Udahnite. Sad se nagnite prema naprijed i polako otvarajte oči.
Ova meditacija nije za sve. Ne može se generalizirati. Zato bih vas molio one časne kojima je jako teško biti u ovome, koje čak nisu mogle ni oči zatvoriti, da nastave s onom molitvom koju su do sada činile. Neka se ne opterećuju da ovo ne mogu. To je u Božjoj volji. Ja bih vam savjetovao: sve molitve koje ste do sada molili, pobožnosti, časoslov, krunicu, sve zadržite, a ovo ubacite. To vam je kao podmazivanje, kao ulje. I šta će se dogoditi? Ako budete ustrajni. Dogodit će se to da ćete poludit, da će biti lakše sve drugo raditi osim tih dvadeset minuta ili pola sata odsjedit i meditirat. Upravo ćete tu vidjeti koliko je to kvalitetna stvar. Ako izdržite prvim napastima događat će se kartaze, čišćenja najprije na vašoj tjelesnoj razini, zatim na psihološkoj razini i zatim duhovna razina.
Tjelesna razina. Dogodit će se da ćete odjednom početi plakati. Tjedan.dva-mjesec, ne znam kad. Što je to? Sada plačeš za sve ono što si potisnuo u svoju podsvjest. Ili počet ćeš se smijati. Ista stvar. Trebaosi biti radostan, ali to nisi htio pokazati. Sad izlazi sve van. Prva stvar koja će se pojaviti, to se pojavljuje često kod mlađih, je to da se počne spavati u meditaciji. Što onda? Onda treba spavati. Meditacija će vam pokazati što je tijelu potrebno. Neki ljudi mjesecima pokušavaju meditirati, a spava im se. Vi ste kronično neispavani. Polako će vam ova meditacija pokazati vaš životni bioritam, da kada je deset, najviše jedanaest, da je vrijeme za spavanje. Nećete se prelijetat, jer ćete dobit osjećaj, kao mačka. Točno zna kada je sita, kada spava, kada je vani……. Mi ljudi smo postali potpuno neprirodni, izgubili kontakt sa samim sobom. Prva stvar je to: izbalansirat će se to.
Zatim dolaze psihološka čišćenja. Sve vaše rane iz djetinjstva, uvrede, sve će to izlaziti van popraćeno sa suzama, emocijama, trešnjavom, vrućinom, trncima. Dolazit će i do čišćenja vašeg tijela. Onaj koji je slomio ruku, nogu, osjetit će to. To je tzv. Neurološko čišćenje ili katarzično čišćenje vaših živaca po cijelom tijelu. Jednostavno to su vaša stresna stanja pohranjena u vašoj podsvjesti. To traje do godine i više. Nakon toga dolazi vaše duhovno čišćenje. Noć duha, noć tame. To je ono što vam ljudi govore o nekakvoj suhoći, ali kad dođe znat ćete što je to. Jasno ćete znati u što ste ušli i nećete moći nazad, nego ćete kroz to proći. Proći kroz to, ništa, tamu, ono što je Terezija govorila da je ona ništa i da daje Bogu to ništa. To je to. Dobro je meditirati ne dalje od deset sati, jer je tijelo umorno. Ja vam predlažem meditirati u jutarnjim satima kad je tijelo odmoreno. Ne meditirati odmah nakon jela. Treba meditirati najmanje dva sata nakon jela, ovisno o količini obroka. To je tako jasno, jer se krv spušta u probavni trakt i zaspat ćete.
Vi ste u ovoj meditaciji u stanje dublje, nego sna. Koliko god vam to izgledalo površno, jeste, jer svjesno ulazite u to. Zato je jako važno kako izlazite iz meditacije. Primjetit ćete da je tih pola sata meditiranja, kada to postane dio vas, da ćete pronaći toliko radosti, utjehe, mira, da će vam misa postat bogata, časoslov će vam govoriti, krunica će biti nešto divno. Nećete se borit u molitvi, jer će ovo raspaljivati onaj milosni žar molitve. Sve će dobit svoje mjesto i važnost u vašem životu, zato što se ovdje učite šutit glavom, a slušat srcem. Što će vam se događati kad Bog počne vaš duh mijenjati? Osjećat ćete ljude. Imat ćete osjećaj da možete trpjeti više nego do sada. Izgradit će se vaša ljubav za sve i svakoga oko vas……. Nitko vam u životu neće biti nešto posebno. Svi će biti dobri i dragi. Bit će svi dobri i dragi. Nestat ćče vaše posesivne veze, da ne govorim o nastranostima koje su prisutne. Nećete to vi činiti, nego Bog. Tako ćete uživat u društvu ljudi da vam to ne mogu reći. Dat ćete ono što im trebate dati i primit od njih ono što trebate primiti, slobodni od njih i oni od vas. Tek tada kad ste slobodni od čovjeka i svih ljudskih manipuliranja moći ćete Gospodinu Bogu. Nakon toga dolazit će darovi. Možda neki odmah dobiju darove, neki poslije…….. Jednom dok sam sjedio u crkvi, došla je jedna žena iza mene. Nisam je htio uopće gledati. Kao da je netko na mene stavio sto kila kamenja. Osjećat ćete ljude. Znat ćete kada za koga moliti. Po noći će vam Bog dati poticajnu molitvu. I promjenit ćete stav prema žrtvi. Ja volim ljudima reći, pa se neki zgražaju: Žrtva, pokora, zašto se žrtvujete. Za mene je luđak netko tko se žrtvuje. Ja ne poznam te riječi. „Ja nisam od ovoga svijeta“. Govorite gluposti. Bog ne traži vaše žrtve. Bog traži vašu ljubav. To je najveća žrtva koju Bogu možete dati. Kad se majka po noći diže da nahrani dijete, zar ona misli da čini žrtvu? Ona to čini s ljubavlju. To će se okrenuti u vama. Sve što činite, činit ćete iz ljubavi i nećete to nazivati žrtvom, već potrebom za Bogom. Ono što vam je prije bilo slatko, postat će gorko. Dogodit će se jedan preokret, polako, ali sigurno. Nećete to činiti vi, nego Bog. I zato nećete osjećati zasluge za to, niti se osjećati uzvišeno. Gadit će vam se kad vas ljudi budu hvalili. Mučno će vam biti u želudcu kad budu lijepo govorili o vama. Povraćat će vam se. Sve će se obrnuto događati. Put Duha postat će vaša najveća pokora. Izgubit ćete sebe, budite sigurni, ako se date Bogu. Svoju privatnost – to nije vaše nego Božje. Sve, dajte sve Bogu, isplatit će vam se. Sutra ćemo napraviti veliki korak naprijed. Meditirat nećemo više zajedno, ali ja vam savjetujem krenite. Imate svaka svoju sobu. Imate savršene uvjete i za zajednički život i za posebno. Meditirajte. Nađite svoj mali kutak i vrijeme. Zapalite svijeću. Stavite križ ispred. Stavite sat ispred sebe. Pomalo zažmirkajte koliko je vremena prošlo. Meditirajte na istom mjestu. Na taj način posvećujete to mjesto i tu ćete se najbolje osjećati…….
/ slijedi zaziv Duhu Svetomu, molitva za darove i nutarnje izlječenje /


r a z m a t r a n j e

Kako biste me morali slušati? Ljudi najčešće zapisuju riječi, pojmove…… Riječi su najčešće nedostatne da izraze ono što čovjek u srcu nosi. Svatko od vas je u životu imao iskustvo nečega što je duboko u srcu osjetio i što htjeli vi to ili ne, teško može prereći u riječi. Sigurno ste imali iskustvo gledati mrtvo tijelo na odru ili ste se susretali sa smrću vama drage osobe. Da li možete zaista izreći riječima ono što ste zaista doživljavali? Ne možete. Zašto, kada dvoje ljudi gledaju istu sliku ili slušaju istu glazbu, na drugačiji način vide stvarnost te slike ili iskustvo te glazbe. To je druga zapreka riječi. Riječi su nedostatne da izraze dubinu vašeg srca. Znate da ono što ste vi osjetili u tim intenzivnim trenucima vašeg života, to je vaša objava, vama dano i jako je teško riječima to prereći drugom ljudskom biću ili čak uvjeriti drugoga da preko vaših riječi doživi ono što ste vi doživjeli. To je gotovo nemoguće. Zato bih vam volio skrenuti pažnju na jedno mjesto o kojem govori jedan sveti pisac: Kako se slušaju riječi duhovnog čovjeka, svećenika, duhovnika, onih koji govore o božanskim istinama? Tako da ih se ne smije razumijeti. Nemojte ih pokušavati razumijeti. Riječi znanstvenika, filozofa trebate razumijeti, jer su na razini poameti, ali riječi duhovnika morate slušati kao šum vjetra, kao valove mora, kao pjev ptica. Tako ih trebate slušati. Kada ptica pjeva, onda ne želi izreći neku tvrdnju ni uvjeriti nas u neku istinu. Ptica pjeva, jer ima neku pjesmu. Tako i čovjek srca govori i svjedoći iz srca, jer ima iskustvo srca koje je teško izreći riječima. Tako ga slušajte. Ne glavom, nego srcem. Ako me budete tako slušali u vašem će srcu proizvesti nešto što je iznad svakih riječi i pojmova.
Ja vam pokušavam govoriti o Bogu, a o Bogu je nemoguće govoriti, jer Bog nije spoznatljiv našom pameću. Nije. Kad bi Bog bio u našoj glavi, onda bismo mi bili bogovi. Boga ne možete strpat ua naša ljudska razmišljanja i okvire. Bog nadilazi svaku ljudsku mogućnost. Zato se Boga može osluškivati dubinom svoga srca, duha. Ja više volim pojam srca, pojam koji označava vašu bit. Što je to srce? Što ste to vi? Znate za onu interesantnu priču, kad je umrla jedna stara žena i došla pred Boga. Bog je pita: tko si ti. Ona kaže: ja sam majka četvero djece. – Ženo Božja, ne pitam te čija si ti majka, nego tko si. Ona kaže ime i prezime. – Ma ne pitam te kako se zoveš, nego tko si ti. Ja sam žena gradonačelnika. Ma ne pitam te čija si žena, nego tko si ti. – Ja sam rimokatolkinja, idem na misu, postim, činim prve petke. – Ma ne pitam te što radiš, nego tko si ti. I kaže Bog anđelima: vratite je na zemlju, dok ne otkrije tko je ona nemojte je pozvati k meni. Tko si ti? To sada ja vas pitam. Na to pitanje dat će odgovor samo vaše srce i kada ga da, nećete to moći izreći svojim riječima. Ići ćemo polako, korak po korak i zato će za mnoge od vas ovo što budem govorio bit će strašno, užasavajuće, koliko ovisi od stava sa kojeg vi to gledate.
Idemo polako vidjeti što sam to ja. Ja ne mogu vidjeti što sam ja, nego što ja nisam isto što Boga možete tako spoznavati. Mi ne možemo govoriti o Bogu, što Bog je, nego što Bog nije. Što više elemenata što Bog nije odstranimo, to će biti jasnija slika u srcu što Bog jest. Da bi došli do Boga, ajmo najprije analizirati sama sebe. Što sam ja i što ja nisam. Ići ćemo polako. Da li sam ja moje misli. Dobro razmišljajte. Pitajte same sebe. Misli dolaze i odlaze, stalno se mijenjaju, ovise o životnom iskustvu, vremenu, uvjetovanosti, iskustva naših prošlih događaja i života, količini obrazovanja, ali one odlaze i dolaze i ja nisam moje misli. Da li sam ja moje ime. Ako se zovem Petar, da li sam promjenio svoje ja. Ako sutra promjenim ime, da li sam promjenio svojeja. Ja nisam svoje ime. To je samo simbolika onoga ja. Da li sam ja svoje tijelo. Kažu znanstvenici da se svake minute na bilijune stanica promjeni, tako da se nakon 7 godina sve stanice promjene i na tom mjestu nema one stanice koja je tu prije bila. Tijelo prolazi, stari, nestaje, suši se, troši se. Ja nisam moje tijelo. I kad bi vam odrezao ruke i noge, vi biste i dalje bili vi. I kad bi vam odstranio sve organe, a ostavio samo one vitalne da funkcionirate na aparatima, vi biste i dalje bili vi. Odsjeci ruku iu baci je. Jesi li to ti. Ono ja, nije u tebi. Ja nisam moje tijelo. Da li sam ja moja profesija. Ako sutra promjenim profesiju, da li sam promjenio moje ja? Danas sam svećenik. Upadam u kušnje, iznevjerim Boga i sutra postanem vodoinstalater. Da li sam promjenio svoje ja. Nisam. To je ono isto ja sa ranom na duši, ali isto ja. Da li ste vi sestre? Niste. To je vaš poziv. Vi to niste. Problemi nastaju tu kada se ljudi počnu poistovječivati sa svojim funkcijama u društvu, sa svojim pozivima, poslovima, opredjeljenjima. Svu svoju sreću, sav svoj entuzijazam vežu za tu stvar, Jedna majka koja se poistovjeti sa tim da je samo majka, kad njezina djeca pođu po zlu, gotovo je s njom. Ona trpi, ona pati, ona ne vidi nikakvu drugu sreću u svom životu, jer je njezino majčinstvo došlo u oitanje. Svećenici koji se rede radi toga da bi bili sretni, griješe. Ja sam to rekao nadbiskupu Bozaniću dok mi je bio biskup: Oče biskupe, ako me redite da bih bio sretan, griješite. To je laž. To je uvjetovanost ređenja. Ja da koristim ređenje da bi mi priskrbilo sreću. Krivo. Bit ću sve samo ne sretan, jer ću činiti da me svećeništvo usrećuje. Ako ja sada nisam sretan, neću biti ni kao svećenik. Bit ću sve, isfrustriran samo ne sretan, jer ću tražiti da mi ljudi ispunjaju sreću, a ja bih trebao biti taj koji će, iz količine sreće koju nosim kroz svećenstvo usrećivati druge. Kada ljudi ulaze u brak da bi ih brak situirao, usrećio, sredio, griješe. Ako tu sreću ne nose u brak, neće je ni dobiti i braku. Zato i nastaju rastave braka. Ljudi žive na krivim temeljima. Ako polazite u red da budete ne znam što, da tako žćivite, s nakanom da će vam takav život donijeti sreću, griješite. Takav život ćete vi svojom srećom i orginalnošću usrećiti, opčemeniti, da vam postane atraktivno i živo u sadašnjem vremenu, u sadašnjem trenutku u kojem živite. Ne možete živjeti na postavkama žene koja je osnovala ovaj red prije ne znam koliko godina. Možete hraniti svoje ja na njezinoj duhovnosti, oplemenjevati se, ali čovječe, ti sebe moraš dati u to, svoju sreću dati u to, svoje srce, svoje biće, a ne od toga čekati da ti to nešto da. Zašto je u našim školstvima sve išlo nizbrdo? Zato što profesori od toga što su profesori očekuju prvenstveno materijalnu dobit. Kada bi oni uz dnevnik i znanje nosili sebe i svoje srce, ne bi bilo toliko problema. Vidite, u školama su nas učili sve samo ne ono kako se živi. To nas nitko nioje učio. Kako se živi trebat ćete učiti sami. Dakle, vi niste vaša profesija. Ona dolazi, odlazi, nevezana za ovaj životni vijek. Gore, nema ženidbe ni udaje, svi smo jedno u Bogu.
Da li sam ja moja politička uvjerenja ili ideologija. Nisam. Ako sutra promjenim stranku, da li sam promjenio i svoje ja? Ili je ono isto ja sa drugim političkim uvjerenjem? Ja nisam svoja ideologija. Shvati koliko je zla ideologija u svijetu učinila. Ljudi su ginuli za neke gluposti, jer su mislili da će im ta ideologija priskrbiti sreću. Krivo! Da su našli sreću u sebi ne bi bilo toliko zla i ubojstva u svijetu. Ne govorim samo o političkim uvjerenjima koja su milione ljudi u koncentracionim logorima skratili za glavu, nego o vjerskim uvjerenjima koja su kriva. Sjetite se ratova. Je li može jedan pravoslavac razbijati katoličku crkvu i bacati Presveto, on koji isto vjeruje u Kristosa i Blaženu Bogorodicu? Ideologija je kriva. Da zna što je, ne bi to činio i da katolici znaju što je, ne bi bilo vjerskih ratova. Zato jer ne znaju, zato se ubijaju. Ljudi su spremni progutati jednu ideju i spremni su umrijeti za nju; a da ne znaju što čine. To je ono protiv čega se je Isus strašno borio. Čovjeka na prvo mjesto. Subota je radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Ali kod nas je Crkva radi Crkve, zakon radi zakona, časoslov radi časoslova, misa radi mise, a gdje je čovjek u svemu tome? Gdje je naš mladi čovjek današnjeg vremena, interneta, silnih ponuda i ludnice u kojoj živi, gdje se on nalazi u svemu tome? To su zastrašujuća pitanja koja stavljam pred vas. Ovako se više neće moći živjeti, jer se dogodilo ono što je Isus rekao: ovaj me narod ustima časti, a srce mu je daleko od mene. Ma nećete se spasiti ako govorite Gospode, Gospode, nego ćete se spasiti po onome što jeste, a ne po onome što vjerujete. Postati čovjek preobražena srca. Što si, to nosiš sa sobom. Kad budeš umirao, sa sobom nećeš nositi ni taj križ na prsima oko vrata, ni svoje tijelo…….. Gol golcat odlaziš pred Boga. Ono što nosiš to si ti. Zato je puno važnije biti, biti kvalitetan, a ne tetošiti sebe sa onim što to dobro činim. A što to dobro činiš, ako ne ljubiš? Ako nemaš ljubavi, ništa si čovječe! Da razdam čitav svoj imetak i dadem svoje tijelo da se sažeže, ništa sam, kaže sv. Pavao. S koliko sam se ljudi susreo koji u Caritasu rade, tako ponosni što rade u Caritasu. Drugim riječima, kao da su Boga za bradu uhvatili, jer su oni žrtvovali svoga vremena za taj rad. To je pretjerana oholost, niste toga svjesni. To je ono što sam jučer govorio da ljubav nije svjesna da ljubi. Neka mi ne zna ljevica što člini desnica. To skroz drugačije kad netko učini nekome nešto dobro i oinda kaže: zašto me ljudi radi toga hvale, radi čega bi to bilo silno to što sam učinio. Hvala Bogu, idem dalje. To je nešto sasvim drugo, nego kad ti znaš i kad to ushićuje tvoje srce i kad još dolaziš u hram Božji kao onaj farizej i kažeš: evo, Bože, to sam učinio i postio sam i krunicu sam izmolio i to i sad ti meni moraš nešto dati. To je krivo. Želite kupiti nebo. Ne možete. Griješite. Kupili ste sebe, a ne Boga. Dakle, što sam ja? Činjenica je da nikada nećete shvatiti dokle ne dođete do neba, dok se ne stopite s Bogom.
Znate onu priču o lutki od soli. To je prekrasna priča. Bila je jedna lutka od soli. Isto se pitala: što sam ja? Sretne žirafu i pita: što sam ja? – Pojma nemam. Dođe do lava: što sam ja? – Ne znam što si, lutka od soli…….. I tako u potrazi dođe do oceana, ogromnog i pita more: što sam ja? – More se nasmješi i kaže: dođi i vidi. Dođi k meni i zakorači. I dođe i zakorači i što je više koračala to se više topila i ostalo je samo malo glave i u onom ushitu reče: Sad znam što sam ja. Tako ćete i vi jednog dana znati tko ste i što ste, jednog dana kad se stopite s Bogom. I neće nam biti važno da to razumijemo glavama, jer glave neće ni biti, nego jedno veliko srce s Bogom, jedno tijelo i jedna duša u onome koji jest. Mi smo krvlju Krista otkupljeni. Shvati da ti ne možeš shvatiti tko si ti. Možeš jedino shvatiti što ti nisi. Da li nož može rezati samoga sebe? Da li zub može gristi samoga sebe? Ne može. Da li oko može vidjeti samog sebe? Ne može. Tako ni ti ne možeš znati što je ja. To je nemoguće. Možeš samo živjeti to ja, jer to ja je Bog u tebi. Idemo još jedan korak naprijed. Govorio sam kako je teško i nemoguće govoriti o Bogu.
To je kao da me pitate: kakav okus ima zeleni mambo. Kiseo je. A vi kažete: kiseo kao ocat ili kiseo kao limun? A ja kažem nije ni jedno ni drugo, nego je kiseo kao mambo. A vi kažete: ali ja nisam nikad probao zeleni mambo. Ali idi samo, piši doktorske radnje o njemu, ali kad jednog dana probaš zeleni mambo shvatit ćeš da si napravio budalu od sebe. Upravo tako se osjetio sv. Toma kad je pisao De Trinitate Deo, sancta ovo, sancta ono, referate o Bogu, a onda je zašutio. Jedan njemački teolog piše čitava djela o Tominoj šutnji. Kad srcem spoznamo Boga, onda zašutimo, jer ne možemo pisati o Bogu. Tada je počeo pisati o Bogu, o onome što Bog nije i govorio je da on ne može govoriti ništa mimo onoga što Bog nije. Tako i vi. Da ste probali zeleni mambo, ne bi pitali kakav okus ima, jer vam to ne bi bilo važno.
To je isto kao da me slijepac pita: kakva je zelena boja? Ja mu kažem da je zelena boja kao lagana glazba. Dođe drugi slijepac i pita me: kakva je zelena boja? Ja mu kažem: zelena boja je kao mekan saten, nježan na dodir. I dođem sutradan i vidim da se ta dva slijepca svađaju, tuku se. Jedan kaže da je zelena boja kao mekan saten, a drugi kao lagana glazba. Ni jedan, ni drugi ne znaju o čemu govore, jer da znaju, začepili bi. Oni koji ne znaju govore, a oni koji znaju šute, jer se o Bogu ne može govoriti. Najbolje je od svega ovo. Jednog dana slijepac progleda i sjedi u vrtu i gleda zelenu livadu. Ja mu dođem i kažem: vidiš kakva je zelena boja. On kaže: da, jutros sam je slušao. Ovim primjerom dotaknuo sam nešto što je jako važno, a to je vaše znanje o Bogu i vaša uvjetovanost religiozna. Rekli su vam da kad ste sveti morate izgledati tako, tako i tako……..da ako ste s Bogom da će vam se dogoditi to, to i to i vi se slijepo držite toga što vam je rečeno. Slijepo godinama držite jedne te iste oblike, načine razmišljanja, shvaćanja. Nikada se ne pitate: da li je to što istinski vjerujete istinska vjera? Pitaju me ljudi: Što je to vjera? Vjera je nesigurnost. To što vi tražite je sigurnost. Vi ne tražite vjeru. Vi imate uvjerenja i zato vam ne treba vjera. Vaša uvjerenja pružaju vam puno sigurnosti, ali to nije vjera. Vjera nje neprestano koračanje na Božji dlan, neprestano koračanje u prazno i ne znaš kamo će to dovesti. Zna Bog. Neka bude volja tvoja. I potpuno se predati i ne zanima te što će biti. To je vjera, a ljudi se toga plaše. Postavi u pitanje svoja uvjerenja i naći ćeš vjeru koja je u tebi uvijek, ona čista, nezaprljana vašim shvaćčanjima i razmišljanjima. Shvati, zato jer imaš uvjerenja teško ti je osjetiti vjeru duboko u srcu, jer je to otvorenost bez zaključavanja, bez razmišljanja, čistim srcem do Boga. To je ono što je Katarina Sijenska pred Presvetim uskliknula: Bog mi u srcu progovorio: Ja sam onaj koji jesam. Ti si ona koja nisi! To je vjera. Kada shvatiš to svoje ništa i ono svoje koji nisi, onda ćeš shvatiti što je vjera. Vjera je upravo to. Totus tuus – potpuno tvoj. Ja nestajem. Ja se umanjujem, a ti živiš. Zato morate napustiti svoja uvjerenja, religijska uvjerenja koja vam pružaju puno sigurnosti, ali su velika kočnica na istinskom putu do Boga. Današnji ljudi, vjernici, pa i crkveni dostojanstvenici znaju Boga nažalost i zato jer znaju ne vide Boga…….. shvatite da su svećenici u Isusovo vrijeme isto znali Boga i zato što su ga znali ubili su Isusa, razapeli ga, jer su imali uvjerenja o Bogu, o Mesiji koji će doći u slavi, koji će biti kao i oni sa produženim resama na haljinama, koji će biti na gozbama na pročeljima, a došao je jedan u sandalama sa bludnicama i carinicima je jeo i živio. Taj Bog nije stao u njihovu glavu, nije bio Bog njihovih uvjerenja i zato su se držali uvjerenja, jer su mislili da znaju Boga, ubili su ga za sebe i čitav svijet. To je takvo zlo. Pišemo veleučene knjige, razglabamo o teorijama, a gdje je Bog u praksi, gdje je tu Isus? Tko od svih ti ljudi kleči pred Presvetim i moli za tu čistu vjeru, za spoznaju srca? Koliko smo zla kroz povijest učinili nedužnim ljudima samo zato jer su bili hrabri slušati srce? Dobro je papa rekao da se Crkva kaje za sva zla koja je učinila kroz povijest i ima se zašto kajati. Tako smo bešćutno ubijali, jer su ljudi slijedili srce, a ne puste teorije. I nuikako da se naučimo pameti. Zakopali smo se zakonima i propisima. Ključeve imamo, sami nismo ušli, a drugima to nismo dopustili. Grozno je to.
Sjedim u kafiću i dođe mi prijetelj i kaže mi: Zlatko, gledam svoje kolege iz razreda. Svi su oni uspjeli u životu. Jednom je otac direktor i kupio mu je ovo i ono i on ima sada jednu tvrtku i posluje. Drugi je postao direktor. Treči ima super ženu, a ja evo nisam ništa. Svi su uspjeli, a ja ništa. O čemu on to govori? Uspjeli su! U čemu su uspjeli? Da naprave magarca od sebe. Jedan je postao direktor korporacije za lude, a drugi ne znam što. Je li to uspjeh? Je li to garant vašeg uspjeha? Sve što jednog bizmismena zanima je što će njegova žena misliti o njemu, što će njegovo društvo i djeca misliti o njemu. Pogledajte kako se kočepere po pozornici. Marionete izmanipulirane u strahu. To nisu sretni ljudi. Brinu se radi mrlje na kravati. Ne spavaju. Nisu sretni. Nemaju mira. Je li to sreća da bi uspio? Je li to sreća? Je li to istinski ljudski život? Kad jedanput shvatiš i odvežeš se od tih zalijepljenosti i obzira što će tko misliti o tebi, tad ćeš postati neustrašivo slobodan čovjek. I više se nikoga nećeš bojati, zato jer ti nije stalo da ti ljudi govore ne znam što. Shvatit ćeš da si ništa, a da je jedino Bog onaj koji jest. Tad ćeš biti slobodan i neustrašiv. Slobodan od svojih želja, ambicija, pohlepa, požuda, ne znam čega…….
Takvi ljudi plaše. Takve ljude treba maknuti. Takvi ljudi otvaraju oči i mijenjaju na promjenu. Takvi ljudi su proroci. Smetaju u današnje vrijeme. Takve se ljude ubija, zatvara, izolira, začepe im se usta, jer se ničega ne boje. Takvi ljudi mijenjaju na promjenu, a promjena je bolna, jer svi želimo spavati. Dolaze ljudi k meni s raznim problemima. Mislite da dolaze na izlječenje? Izlječenje je bolno. Dolaze po olakšanje. Dolaze da im obrišem suzicu s oka, da se pomolim, da ih utješim, da ih pustim spavati. Kada bi otvorili oči i shvatili svoju bijedu, probudili bi se, a onda bi konačno shvatili da je vrijeme da nešto promjene. Promjena je bolna. Ljudi se ne žele mijenjati. Žele da im se promjeni suprug, supruga, svećčenik, župnik, ne znam tko, šef na poslu, ali oni ne. To je kao da dođete liječniku s povješću bolesti, a liječnik vam kaže: evo šta ću učiniti, prepisati ću ovaj lijek za vašeg susjeda. Ista stvar. Došli ste da pomognete onome radi kojeg mislite da pati. Zlo je u tebi, čovječe. Sebe promijeni. Sve je oko tebe u redu. Kad sebe promijeniš, sve će se promijeniti, jer ćeš dobiti drugačiju sliku, pogled na svijet. Dobit ćeš srce slobodno, ispunjenoi ljubavlju i tad će ti biti svejedno. Ako živiš s čovjekom koji je nervozan, shvatit ćeš to za svoje dobro. I bit ćeš dovoljno jak da mijenjaš čovjeka, ne ti, nego će tvoj život mijenjati, jer si izgubio želju da ga mijenjaš. Kada bih vam rekao koliko ste navezani, prestrašili biste se toga.
Sad ćemo napraviti jedan mali test da vidite koliko ste vi sputani i navezani. Zamisli jednu osobu do koje ti je strašno stalo, koju strašno voliš, bez koje ne možeš živjeti. Reci sada u mašti toj osobi čitavim svojim srcem: radije bih odabrao sreću, nego da imam tebe. Koliko je od vas pomislilo: kako mogu biti tako sebičan? Pogledajte gdje je zamka: zašto bi to bilo sebično? Zamislite da netko kaže vama: kako si mogao odabrati sreću umjesto mene? Zar vi ne biste reklki toj osobi: s kojim pravom bi ja trebao odabrati tebe umjesto vlastite sreće? Pogledajte kako su nas pogrešno odgajali. To je ropstvo, posesivnost, sve samo ne sreća. Sreća i ljubav je jedno te isto i ona pušta slobodnim čovjeka. Ne možete živjeti bez te osobe. Nije to sreća, ni ljubav, nego navezanost. Jedan svećenik, Bog mu prosti dušu, započimao je duhovne vježbe ovako: ljubav je žrtva, a mjera ljubavi je nesebičnost. Njegova rođakinja mi je često to ponavljala. Ja sam rekao: dobro gospođo, da li biste vi mene voljeli pod cijenu svoje sreće? Da, velečasni. – I htjeli biste da ja ljubim vas pod cijenu svoje sreće? Rekoh: divno. – Ja bi volio nju pod cijenu svoje sreće, ona bi voljela mene pod cijenu svoje sreće. I tako imamo dvoje nesretnih ljudi i ljubav koja vječno živi. To je kršćanski da mi se povraća od toga. Je li shvaćate o čemu ja ovdje govorim?! Ne možeš ljubiti, ako ne pronađeš sreću u dubini svoga srca. Ne možeš ljubiti ako ne pronađeš ljubav, jer ti onda podsvjesno tražiš drugu osobu, jer te ona ispunja osjećajem ljubavi, a to nije ljubav, jer ti ona kaže nešto lijepo, jer ti ona godi. To nije ljubav. To je navezanost. Ljubav je stanje, raspoloženje za sve i svakoga. Kad dobijete takvu sreću, takvu ljubav možete u progonstva, mogu vas tući, bićevati i ubijati, nitko vam je uzeti neće. Toga vam Boga nitko uzeti neće i tog Boga nosite u svom srcu. To je ono ja, sve ostalo je budalaština i ropstvo. To su mistici govorili. Sjetite se Ivana Krstitelja, o tome je on govorio slobodno i zato je završio s glavom na pladnju. To su ljudi koji su bili kadri ubiti se.
Rekao mi je jednom jedan svećenik: ja imam pedeset godina svećenstva, slušao sam te i moram ti reći par savjeta – mudro – ne bi smio tako jasno govoriti jer će te to koštati glave. Mislim se poslije toga: da li mi je rekao mudri savjet? Da li čovjek koji osjeća potrebu da govori Boga, ukazuje na zablude pa i u Crkvi, koji osjeća potrebu za tim, da li može posustati, makar ga to koštalo glave? Teško, jer je taj poriv puno jači od vlastitog života. Zato ljudi i ne prolaze dobro po ljudskom gledanju, ali po Božjem ispune svoju mjeru. Oni plaše, postavljaju pitanje u onome što se godinamna držalo ispravnim, tjeraju na promjenu… Da li kapitalista želi vidjeti dobro u socijalističkom sistemu? Da li bogataš želi vidjeti siromaha? Da li želi bogat čovjek istinski vidjeti sirotinju? Da je istinski vidio, promjenio bi se. Komunista, kad bi istinski gledao pozitivne strane kapitalističkog sistema, promjenio bi sustav. Kad bi kapitalista gledao pozitivne strane komunističkog sustava, promjenio bi se. Ne žele gledati, jer se ne žele mijenjati. Ma koja god vlast da dođe, jednako će biti, jer se dobro čovječanstva ne mjeri političkim ideologijama, nego promjenom srca. I što je više ljudi obraćena srca, srca ispunjena Bogom, što se više kolektivna svijest raste i pomiče prema dobru, onda će se to osjetiti na globalnoj razini. To je ono što će promijeniti svijet, ako ga promijeni. Ni jedna stranka ni političko uvjerenje neće. Ljudi sa probuđenim srcem učinit će i da komunizam i da kapitalizam bude najbolja stranka ili najbolje političko uvjerenje za sva vremena, ali ljudi probuđena, obraćena srca. Sve su to zamke današnjeg vremena.
Da vidimo koliko ste vi navezani. Došla mi je jedna medicinska sestra i ovako mi je rekla: Znate, moja šefica na odjelu nikad me ne pohvali, nikad ne podrži. Pitam se onda: što mislite pod tim da vas nikad ne podrži? – Znate nikad mi nije rekla riječ utjehe, nikad podržala…… Razmišljam malo. Ajmo se igrat malo igrice. Zamisli da sam ja tvoja šefica i da ja znam o tebi sve kao i tvoja šefica. – Evo, Ana, ja sam tvoja šefica. Razlog zbog čega ja ne dolazim na tvoj odjel je ovaj. Ja znam da kada si ti u smjeni, da je sve u redu. Ne želim doći k tebi, jer znam da kada si ti na odjelu, da sve funkcionira. Imam toliko problema na drugim odjelima i zato kad si ti, onda sam u miru. Zbog toga nisam ni dolazila. Pitam je: kako se sad osjećaš? Odlično, hvala vam…… Zatim je pošaljem vani i drugima kažem: Razlog zbog kojeg ne dolazim jest taj što ne mogu podnijeti ono što ona radi. Ona je grozna sestra i mi već pripremamo drugu sestru, jer da joj odmah kažem istinu, stanje na odjelu bi postalo još gore. Ona uopće nema pedagoškog znanja, grozna sestra. Uskoro će dobiti otkaz dok ne spremimo drugu sestru koja će doći na njezino mjesto. Ona je grozna i nemoguća. I pitam ljude oko sebe: da li postupam pravo? – Da, velečasni. Ako je ona grozna, treba je smijeniti za dobro bolesnika. Vratili smo Anu nazad. Sjela je u klupu. Ja je pitam: Ana je li se još uvijek dobro osjećate? – Joj, kako ste mi pomogli, divno se osjećam. Budala. Mislila je da je svi podržavaju, a svi su očigledno vidjeli da je budala. To vam radije ljudi, ne samo vama, nego to i vi radite drugima. Mislite da vas ljudi podržavaju. Glume vam. Ne žele vam se zamjeriti kad vam kažu istinu u oči. Mislite da vas vole. Ne. Kroz vas žele da vi njih volite. Mislite da vas podržavaju. Varate se. Isto kao što ste vi prema drugima, tako su i drugi prema vama. Rekao sam vam sinoć kad ćete znati da ste odrasli. Kad vam nitko iz bilo kojeg razloga ne bude imao potrebu lagati, kada vas se više nitko ne bude bojao. Tada ćete znati da ste odrasli. Tad ćete hodati u istini. Zbog čega toliko patite i želite privući pažnju drugih oko sebe? Zbog čega vam je toliko stalo da dobijete aplauz, da vas pohvale, ako je to laž? Ako istinski predano živite Bogu, onda će vam biti važno jedino to što Bog misli o vama, a ne što ljudi govore. Danas vas hvale, sutra će vas kudit. Ako ste danas ushićeni jer vas je netko pohvalio, znajte, pripremite se na depresiju, bit ćete ubijeni. Tako ćete se osjećati, jer vaša sreća i životni entuzijazam ovisi o tome da li vas netko hvali ili kudi. Ljudi onda imaju mogućnost da vas usrećuju ili upropaštavaju. Postali ste robovi, a ne slobodni. Mi smo djeca slobode. Shvatite, to je kao da ima dugme. Stisneš dugme, veseo si. Stisneš dugme, tužan si. Shvatite što je Isus rekao: tko se ne odrekne oca ili majke, brata ili sestre, kuće, imanja, ne može biti moj učenik. Na što je on mislio? Upravo na to. Odreći se imanja, to je lako. To ste već učinili. Gdje su vaše obitelji? Živite svi zajedno. To je lako. Nije Isus na to mislio, jer je njegova majka isti išla uz njega. Možete govorit Isusu: Govorio si odreci se oca i majke, a živio si uz majku i braću i sestre. Nije on na to mislio. Odrecite se emotivno od ljudi. Oslobodite svoje srce od čovjeka. To je već teže. Kad je Isus pokazao da je slobodan od matere? – Eno, Isuse došli su ti majka i braća. – Tko je majka i braća moja? Oni koji riječ Božju slušaju i žive. Isus je mislio upravo na ovo što ja sada vama govorim. Ona je fizički bila tu, ali je njegovo srce bilo slobodno od nje. Emotivno se oslobodite vaše posesivnosti i navezanosti. Majka vam je umrla, ali ste je zamjenili ne znam kojom poglavaricom, prijateljicom, sestrom….. Podsvjesno ste projicirali vašu potrebu za majkom, ocem, ljubavlju, prijateljem……. Ne kaže Bog da živite bez ljudi, ali ćete ih istinski ljubiti samo onda kad ste slobodni od njih, jer ako ne možete živjeti bez ljudi, onda ste njihovi robovi, onda vam ljudi trebaju, a kada vam trebaju onda ih ne možete ljubiti. Ako ti treba, onda si navezan, onda ne ljubiš, onda ovisiš. To je kao droga. To je još gore od droge. To je navezanost. O tome su mistici kroz povijest govorili. Upravo o tome.

r a z m a t r a n j e

Bilo je to pretprošle godine u Zagrebu kada sam bio na petoj godini teološkog studija. Bio je peti mjesec, jako vruće. Tada nisam mogao ništa ni učiti, ni slikati. Tada sam odlučio ići u pivnicu preko puta bogoslovske porte. Bilo je petnaest do devet. Sjeo sam, zapalio cigaretu, uzeo pivo i tada mi je pristupio jedan prosjak sa željom da ga ponudim cigaretom. Bio je alkoholičar. Ponudio sam mu cigaretu i da sjedne nešto popiti. Nakon toga poristupio mi je još jedan alkoholičar, upalio cigaretu. Dao sam mu i ponudio da sjedne. I sjedili su. Jedva sam uvjerio konobara da ću to platiti, da oni ostanu tu. Trebali ste biti sa mnoim i vidjeti izraze lica kod ljudi na obližnjim stolovima, njihovo gađšenje i gnušanje što su sjeli sa mnom za stol. Kad sam te ljude pogledao u oči, spuštali su svoje poglede. Malo po malo počeo je naš škrti razgovor. Pitao sam ih odakle su, što rade u Zagrebu i među ostalom gdje će noćas spavati. Na to moje pitanje jedan od alkoholičara odgovorio je doslovce ovako: Dođi i vidi! Ja vam ne mogu reći što se događalo sa mnom kad sam to čuo. Pogledao sam na sat mirno i još mirnije konstatirao da je porta zatvorena već dvadesetak minuta i da hoću vratit se u bogosloviju ne mogu, jer je porta zatvorena. Mirno sam ustao i prihvatio poziv tih ljudi. Krenuli smo prema Jelačić placu, sjeli na tramvaj do zadnje stanice, izašli van. Išli smo polako prema jednoj šumi. Bila je noć. Miris vlažne zemlje i šuškanje lišća osjetio sam pood nogama, par grančica koje su me udarile po licu dok smo se probijali. I može za nekoga to izgledati glupost što vam sada pričam, ali ja sam otkrivao jedan sasvim drugi svijet. Što smo više ulazili u šumu čuo sam žamor koji je postajao sve veći i veći. I konačno smo došli do mjesta gdje se ti ljudi okupljaju. Bilo je tamo puno ljudi starijih i mlađih, muškaraca i žćena……. Sjedili su na kašetama, razbijenim klupama, kartonima po podu. Kad sam ja došao malo su se uznemirili. I pitao sam se: dobro što ja tu radim, što ću ja tu, hoću li im govoriti o Bogu, zbog čega sam tu? Dok sam ja to razmišljao, pristuopila mi je jedna žena, Nada se zove, alkoholičarka i počela svoju životnu priču, kako je kao mala bila silovana od svog oca, ima četrdeset godina, bavi se prostitucijom, postala je alkoholičarka, drži se te boce i to je sve što ima. Završila je ona svoju priču, pristupio mi je jedan čovjek iz hrvatskog proljeća, koji je bio u Lepoglavi, Golom otoku, silovan, maltretiran, drži se boce i to je sve što ima. Nakon toga pristupila mi je jedna baka, starija žena, sedamdeset godina: Velečasni, sagradila sam kuću. Dala sam djeci sve što imam. Postala sam alkoholičarka. Izbacili su me na ulicu, jer nisam htjela da se liječim. Završila je i ona svoju priču; pristupio je drugi čovjek i tako su se redali do tri ujutro. Ja nisam trebao ništa govoriti. Trebao sam imati srce dovoljno široko za svakog čovjeka. Trebao sam samo slušati. Nisam trebao usta otvoriti. Ti ljudi su samo iznosili sebe. Kada su oni pozaspali negdje oko tri, ja sam ustao, jer sam vidio što sam imao vidjeti i polako se uputio prema Kaptolu. Hodao sam polako kao da imam cijelu vječnost pred sobom, a onda sam shvatio da je i imam. Kud na se žuri? Razmišljao sam o mnogo čemu: čega sam sve roib – od četkice za zube do člistih plahra, od svoje duhovnosti do ispita. Ti ljudi imaju tu bocu među sobom i to dijele među sobom. Ti ljudi su u većoj milosti nego ja sam. Čega sam ja sve rob? Mislio sam da moram biti savršen, diplomirati sa odličnim, zadovoljiti svog biskupa, svećenike, roditelje, poglavare…… Ja sam morao, morao, morao udobrostivit Boga. Ja ništa ne moram. Srušio mi se život ko kula od karata. Ja ništa ne moram. I istina je što je Isus kazao: tko je zadnji bit će prvi i prvi zadnji. Ja ne mogu zavrijediti Boga. Ja ne mogu zavrijediti nebo, shvatite to ljudi moji. To su naše najveće zablude. Kad sam se toga oslobodio, počeo sam graditi iznova. Na kojim sam krivim temeljima gradio svoje svećenstvo i svoj studij? To je toliko duboko ušlo u mene da sam za mladomisničko geslo uzeo riječi: Dođi i vidi.
Zaista o Bogu vam ne mogu govoriti. Mogu vam reći samo: dođite i vidite. Bog je onaj koji će vam progovorit u srcu na vama svojstven način, jer on progovara svakom srcu. Zato dođite Bogu i vidite. Ne vjerujte kao ona obraćenica na bunaru kad je posvjedočila. Sada sami vidimo i vjerujemo. Takvu vjeru tražite. Pronalazite Boga koji je duboko u vama. Tražite tu orginalnost sadašnjeg trenutka i Boga koji je sada živ. Nemojte se zabetonirat u žabokrečinu, u svoja uvjerenja koja vas ispunjavaju sigurnošću, ali vas ostavljaju mlakima i u apatiji. Bog je najkreativniji, najmoderniji za sva vremena. I on ima pravo progovarati u svakom vremenu na njegov način. I one koje voli nikad ne ostavlja same. Što se dogodilo u mojoj duši? Razmišljao sam o tome. Dogodilo se to što se u mistici naziva svjesnost. Svjesnost je drugi pojam za ljubav ili za Boga. Svjestan, postao sam svjestan svoje zablude. Otvorio sam oči, probudio sam se od svog sna. Shvatio sam kako krivo razmišljam, u kakvim sam iluzijama živio. Kad sam toga postao svjestan oslobodio sam se svoje iluzije i započeo život iznova. Sada bih vam govorio o svjesnosti.
Sjedim u restoranu i razgovaram sa svojim prijateljem koji je astronom. I kaže: dok gledaš suznce, ono se sada nalazi tamo gdje je bilo prije osam i pol minuta, jer suznčevoj zraci treba osam i pol minuta da dođe do zemlje. Zato se sada sunce nalazi negdje drugdje. Znaš postoji oko par stotina galaksija i naša zemlja se ne nalazi u centru svemira, nego pri kraju mliječnog puta. Sve zvijezde koje vidiš su sunca. Neka su toliko velika da obuhvaćaju veličinu zemlje i sunca i razdaljinu između zemlje i sunca. Svemir kojeg mi poznajemo širi se tri i pol milijarde kilometara u sekundi. Bio sam fasciniran podacima koje sam čuo. I kad sam izašao vani i pogledao u zvjezdano nebo, dobio sam skroz drugu sliku o životu. To je svjesnost. Skroz drugi osjećaj u srcu: što je čovjek, što je nebo, što je stvaranje, što je život, smrt….. To je svjesnost. Uvid. To se ne događa na razini informacije. Da sam to što mi je rekao prihvaćao na razini pameti, ostalo bi samo znanje, ali ne bi mijenjalo moju nutrinu. Postao sam svjestan tih činjenica, veličine života kojega živim. Dobio sam drugačiji uvid u život i svijet u kojem živim, a onda i sposobnost da se moja ljubav razvija. Svjesnost je samo drugi naziv za ljubav. Veliki Sokrat je rekao: život koji nije svjestan, nije vrijedan življenja.
Koliko puta ste se svađali, a da ne znate oko čega se svađate? Koliko puta ste ljuti, a da nistesvjesni da ste ljuti? Pogledajte, zamislite kad ste zadnji put bili ljuti. Pogledajte strah koji je bio ispod te ljutnje. Čega ste se bojali da vam bude oduzeto? Čega ste se bojali izgubiti? Otkrijte taj strah i otkrit ćete uzrok te ljutnje. To je vaša posesivnost. Nešto ste htjeli, a niste to dobivali. Vaše mišljenje se dovelo u pitanje. Pojkazalo se da ste bili u krivu i zato je pao vaš ugled. Prestrašili ste se da je vaš obraz ostao crven pred ljudima, jer vi želite da vas ljudi drže. Tu je korijen zla. U strahu se skriva sve što činite……
Samo promatrajte, gledajte svoje pogreške. Ne možete na silu mijenjati. Samo promatrajte, ne sudite. Ne sudi sebi, ne sudi nikoga. Vidjet ćeš gdje je greška. Otpast će sama od sebe. Ali to nije žrtva. To je milosna promjena prirode. Kada se porežete, tko učini da vaša rana zacijeli. Vi?! Svojom žrtvom? Tko čini da vaše srce kuca?! Vi, snagom svoje volje?! Tko pokreće vaša pluća i čini da dišete milione, milione puta na dan?! Vi?! Tko čini da vaši nokti, kosa raste?! Vi?! Tako i te stvari ne činite vi, ali će se počet događati kad ih pustite, kad ih samo promatrate, kad ne silujete sebe. Imate neku manu: odakle potječe, gdje je početek, gdje su uzroci, negdje u djetinstvu, u potrebi da vas se ljubi, koji je taj strah koji je rodio tu manu? Gledaj, promatraj bez suđenja, analiziraj. Doći ćeš do korjena, otpast će sama od sebe, jer ćeš vidjeti koliko ti to štete nanosi. To nećeš nazivati žrtvom, nego milosnom Božjom promjenom koja će se dogoditi u vašem srcu sama od sebe. To je svjesnost o kojoj vam govorim i kad govorite postanite svjesni tog glasa kojeg ispuštate, svjesni reakcije, svjesni svojih osjećaja, prostora u kojem se nalazite, svoga tijela, onoga što duboko osjećate……. Život je bogatstvo, a mi ga tako površno živimo. Ona meditacija koju sam vas juče učio pomoći će vam da rastete u tome. Najprije će vas smirivati, onda će se upravo pojavljivati to – kvaliteta vašeg života će rasti. Sve ćete činiti srcem: molit ćete srcem, pjevat, namještat krevet ujutro, prati suđe srcem…. Što god budete činili, najobičnije radnje, činit ćete to srcem. Uživat ćete u životu. Dok budete jeli, uživat ćete u hrani. Nikud vam se neće žuriti, jer ćete se smiriti. Doći ćete u ovo sada i znat ćete da je ovo sada bogatstvo koje se događa. Što biste da imate milione ovakvih kuća i još tisuće redovnica? Da li bi to uvećalo vašu sreću ili napuhalo vašu oholost? Da li će sve te sestre i kuće spasiti vašu dušu? Sebi dođi, čovječe, vrati se u ovo sada. Ako je Božja volja, napunit će vam se samostan da nećete imati ni kreveta za nove. Ali to nećete činiti vi, nego Bog i ne na silu, nego kad za to dođe vrijeme.
Dao sam vam gotovo čitav program za život. Objasnio što je istinska ljubav, tako da sam govorio šta ljubav nije. Rekao sam vam što je put čiste vjere tako da vam nisam govorio o vjeri, jer se nju živi, nego sam vam pokazao što su vaše iluzije, što vjera nije, što su vaša uvjerenja. Nisam vam govorio o Bogu, nego sam vam govorio put do njega, što morate odbaciti, što Bog nije…….. Govorio sam vam o svjesnosti da bih vam pokazao što je žrtva, da ne živite u varkama……
I sada ostaje predzadnja tema, a za mene najviša tema – smrt. Govorit ćemo o smrti, jer je smrt najradosniji događaj za čovjeka bili vi toga svjesni ili ne. Smrt nije onaj čas kad vi ispuštate dušu iz tijela. Vi upravo živite smrt. Od časa rođenja vi neprestano umirete, iz minute u minutu vi neprestano umirete. Naša sestrica smrt je vječito s mana dok smo u tijelu i ovome životu. Smrt i razmišljanje o smrti je najljepša purifikacija, najljepši događaj koji vam se može dogoditi. Ljudi kažu da je to grozno. Ali što je to grozno? Pogledajte kako živimo neprirodno. Više se ne umire u obitelji. Naša djeca više ne vide smrt u oči. Više se ne rađaju u obitelji. Ono najmisterioznije – rođenje i smrt događa se u institucijama mimo obitelji. Groblja smo sakrili što dalje, izolirali ih, jer kao smrt ne postoji. Živimo u iluzijama. Današnje vrijeme je vrijeme iluzija. Smrt je najradosniji čin. Šetate grobljima i čitate natpise: živio je prije dvadeset godina. O jadan! Mora da je imao sve probleme koje i ja sada. Ali s te točke gledišta sve se mijenja. Smrt je oslobođenje. I što se prije pripremate za nju to će vam srce klicati kad ona zaista i dođe. Osjetit ćete taj čas. Smrt je nešto najljepše, umiranje koje se sada događa. Umiranje sebi da bih Bogu mogao rasti. Na času smrti postajete jedno s njime. Bolje da vam govorim sada o smrti, nego kad ona dođe, kad pogledate oči u oči stvarnosti koja vas okružuje i shvatite da ste čitav život živjeli u zabludi. Kako je to bolno. Nema ništa goreg od toga. Zato bih vas volio uvesti u jednu neobičnu meditaviju, razmišljanje o smrti. Možda će vam ovo izgledati glupo, surovo, ali to je tako silovito. Probat ćemo svi. Kratko traje – 7 – 8 minuta. To je razmatranjhe, jer se služite slikama, pojmovima….. Ako vam se ovo svidi, probajte, koji puta dok šetate prirodom, sjedite u sobi, imate časoslov, poslije meditacije, razmatrati svoju vlastitu smrt na način koji ćemo sada učiti. Vjerujte mi, ako to budete radili svaki dan vaš život će biti ispunjen radošću. Počet ćete cijeniti svoj život i svaku sekundu u danu, jer ćete shvatiti da je život bogatstvo koje prolazi, koga treba žćivjeti, a ne o njemu fantazirati. Ne živjeti ni u prošlosti, ni u budućnosti, jer to nije život nego u ovome sada kao ljiljani poljski i ptice na nebu. Sada vas pozivam da ponovno zatvorite oči, da se smirite i slijedite ono što vam budem govorio. Jako je važno da ovo što budem govorio primjenite na sebe, na nikog drugog nego na sebe. Svatko se od nas pogleda u ogledalo i zna kako izgleda ispred, s profila i s leđa, kako izgleda čitav od pete do glave, znate, poznajete svoje tijelo.
Sada vas pozivam da najzornije što možete pogledate svoj vlastiti leš. Zamislite da ležite na podu potpuno mrtvi. Gledajte svoje mrtvo tijelo. Pokušajte vidjeti što više detalja. Primjećivat ćete sve što vam budem govorio i vodit ću vas kroz meditaciju. Najprije gledaj sebe kako ležiš mrtav, hladan, ukočen. Samo se gledaj kao da si drugi. To tijelo postaje plavkasto, modro….. Na mekanim dijelovima vide se raspukline. Utroba je ulegnuta. Sada je čitavo tijelo u procesu raspadanja. Sada ostaje samo skelet sa hrpicama mesa koje se tu i tamo nadziru. Sada je čisti, goli skelet koji je popustio u zdjelici i vratu. Sada se čitav skelet sveo na šaku praha. Sada zamisli da je u tu prostoriju došao Isus u obliku silnoga svjetla i da imaš zemaljske oči izgorio bi koliko svjetla. Osjećaš silnu ljubav, toplinu u srcu, mir kao ocean. Pruža ti ruke i pita te: daj mi svoje ništa. Daješ mu ruke i postaješ jedno s njime. Zahvalite Isusu u sebi kratkom molitvom i polako otvorite oči. Kada sam počeo meditirati ili razmatrati točno 7 minuta, ovo razmatranje svoga tijela u sedam faza i susret s Uskrslim, mogu vam reći da je moja svjesnost narasla više no ikada, jer sam postao svjestan veličine života, misterija umiranja, zla, smrti. Život mi je postao radosniji. Ne štedim osmjeha. Nekad mi najteže postat ozbiljan na sahranama. Nekad me takav napadaj smjeha uhvati kad vodim sprovode, da mi je to smješno, da me je sram…. Ono naricanje i kukanje, to nije dokaz naše vjere. To je dokaz iluzija, ropstva….. Neki se narodi oblače u bijelo na sahranama, jer je to čas novog rođenja. Probajte, koristite ovo razmatranje. Vjerujte mi bit ćete zahvalni za sve što vam život donese, jer dok još imate to tijelo znat ćete da koristit do kraja. Nećete štedit ni vremena ni truda……
Kad je Isus došao na zemlju, da su se ljudi ponašali tako da su ga prihvatili i mijenjali svoja srca, da su živjeli svjesnu vjeru, ne bi ga razapeli. Povijest i civilizacija bi išla sasvim drugim tokom, s Bogom. Bog je dao nama slobodnu volju i dopustio je. Bog uvijek nađe alternativu na najorginalniji način, tako da je žrtvovao svog vlkastitog Sina. Ima jako doibrih ljudi koji dobro govore, ali ih drugi ne prihvate, ubiju ih. Tada Isus preko žrtve tih ljudi učini više doibra, nego da ih je pustio na životu. Kad je Isus rekao: Bože neka me mimoiđe ovaj kalež, ništa nam nije drugo rekao nego kako i mi trebamo živjeti – prihvatiti Boga do kraja. Bog dopušta da vas ljudi progone, ismiju. Ubijen u Abelu, ismijan u ………., prodan zna se kome, ismijan u svim prorocima, to je Isus Krist. Bog dopušta patnju tih ljudi, jer ako neće………………. tada dopušta da zlo ubije tog čovjeka, ali žrtva bude spasonosna. Ti ljudi su suotkupitelji s Kristom. To je razlog dopuštenja Božjega i slobodne volje. Bog ne radi ništa mimo naše volje, ali uvijek okreće na doibro i ostvaruje svoj plan za čovjeka. Sva proroštva u današnje vrijeme – fatimska, lurdska, međugorska, od Cenakula, svećeničkog marijanskog pokreta oca Gobbija, Guadalupe, sva proroštva su usmjerena prema katarzičkom, prema šizmiu i otpadu od vjere. Navješta se antikrist i ne znam što. Sva proroštva su toliko istinita koliko i lažna. Prorok Kupertinski je prorokovao kako će doći sudnji dan. Tada su mu doveli čovjeka koji je bio osuđen na smrt. To je bilo u 13. stoljeću. I on je rekao da potvrdi istinitost onoga što je rekao da će tog čovjeka povratiti od mrtvih. Mrtvac je ustao, ali svijet nije skončao. Bog uzima za pravo da promjeni svoje mišljenje ako ljudi obrate svoja srca. To je prorokov poslovni rizik. Prorok uvijek ostaje kratkih rukava. Proročanstva i proricanja nisu da se ona dogode, sjetite se Ninive, nego da se ne dogode, da obrate ljudi srca. Kamo sreće da se ono što Fatima i Lurd naviještaju ne dogodi. I ako se ljudi obrate, obrate svoja srca, neće doći do toga. Kada su se Ninivljani stavili u kostrijet i pepeo i obratili, nije uništio taj grad, jer su poslušali riječi proroka. Krivo je razmišljanje: nije se obistinilo ono što kažu vaši proroci. Kamo sreće da se nije obistinilo. Isusov drugi dolazak nije povezan sa smakom svijeta. Ako želite novo Kraljevstvo mira i ljubavi na zemlji, onda će se to moći ostvariti tek kad Isus dođe u svojoj slavi. I taj put, njegov dolazak pomoći će se preko Marije, jer je preko Marije došao tiho u poniznosti. Jednako tako preko Marije će doći u slavi. Zato je krunica moćno sredstvo podrške Bogu da obrati što više srca. Kada će on doći, to zna samo Otac na nebu. Očito je jasno, da su proroci u Starom zavjetu i sam Isus govorili o dolasku. Mi smo u apokaliptičnim vremenima. Sve ono što su proroci i mistici kroz povijest govorili upravo se događa- Veliki otpadi od vjere. Sve ono što je normalno, to se sada ismijava. Krive teorije u samoj Crkvi. Mnoge biskupske konferencije su pravi raskoli, šizme, samo se o tome ne govori. Austrijska biskupska konferencija gotovo ne postoji, samo na papiru…….. Papa se ismijava u mnogo čemu. Govoriti danas o čistoći prije braka, o čistoći prema svome tijelu glup si. Odgajamo djecu kako je masturbacija normalna stvar, da je življenje svoje spolnosti nešto normalno, prirodno………… Milioni, milioni abortiranih godišnje samo u Evropi. Mnoge države pozakonjuju homoseksualizam, čak i djecu usvajaju. Sve što je neprirodno, nenormalno postalo je normalno, a normalno se ismijava. Oni koji istinski u poniznosti žive svoga Boga u svom srcu, postali su malo stado. Takvih ima svugdje u svijetu i u fokolarinima, neokatekumenima, cenakulu, karizmatskim pokretima, u mir, i među običnim ćžupljanima ima ljudi ponizna srca, ali u svima ima i onih koji generaliziraju, a to je isto zlo. Kao da će se spasiti samo oni koji su u cenakolu. Bog će spasiti i onoga protestanta, ako je čovjek ponizna i iskrena srca. Spasit će se oni koji žive u Duhu i istini. Zar ne osjećate da su svi nekako bezglavi. Kao da je Crkva postala babilonska kula gdje je Duh sveti pomiješao jezike. Minute u 20. stoljeću, ni jedne minute nije bilo da negdje nije bilo rata. Svake minute puca čir negdje na ovoj zemlji. Svugdje se tuku. Završi ovdje, počne tamo, a na desetak mjesta napetosti, samo što ne dođe do rata. Uza sva nastojanja, sve deklaracije, čovjek je u ovom stoljeću najugroženije biće koje postoji, da nema pravo ni roditi se, da nema pravo ni doživit prirodnu smrt. Idite u Kinu. Svako žensko dijete koje se rodi ima manja prava nego pas na cesti, jer ako rodi žensko dijete, gotovo je. Ko pas na cesti. Dok psi u Europi imaju sve, takva djeca umiru bez igdje ikoga, bez najosnovnijih ljudskih prava. Sjetite se holokausta, ratova, mrcvarenja, plinskih komora, ubijanja………Ono što životinja ne može, čovjek je činio. Ovo je najgore stoljeće uza savtehnološki napredak, stoljeće kada upravo čir puca. U znanosti smo skroz napredovali. Što nam koristi da smo došli na mjesec kad na zemlji ne znamo živjeti. Tijelo i znanost i ratio smo toliko usavršili da dolazi do loma, totalnog loma. I sada kada se javlja glad za duhovnim dolazi do druge perverzije: da je duhovno sve do čega se primi, i Sai Baba i nahariši i new. age – sve je duhovno, sve je dobro. To je varka sotonina. Živimo u ludnici. Ovaj svijet je lud. Potvrđeni luđaci. Jedini razlog zašto nismo u ludnicama je zato što nas ima previše. Šetao sam New Yorkom: jedan maše Biblijom, drugi na rošluama sa sto naušnica na licu, drugi spolni čin vrše na travi u centru New Yorka, tri koraka dalje naturalisti i nudisti sa djecom se sunčaju. Šetam se avenijom: tenk sa mrtvačkom glavom, kao protiv rata, protiv Srbije. Šašavo. Ludo sve. Idite u Srbiju, pa ćete vidjeti što znači srce ispunjeno zlim. Čuo sam što se tamo događa, što ne prenašaju televizije, jer su mediji veliko zlo. Sinoć sam bio na prozoru svoje sobe u samostanu i vidio kako se dila droga ispred samostana. Ne trebam ići u New York da bi vidio cirkus ovoga svijeta. To nam djeca tek u jedan izlaze u disco i roditelji im ne mogu ništa. To da djeca tuku svoje učitelje. Sve je postalo ludo i šašavo. Nema više autoriteta. Više ne sluša ni roditelje, ni svećenike, ni državnike, ni papu…….. Svatko misli da ima pravo. Babilonska kula, bezakonje, beznađe……. Živimo u ludim vremenima. Što prije shvatite to bolje za vas. Pogledajte samo kako mediji manipuliraju. Prije dvije godine bile su u modi takve cipele da su žene jedva stajale koliko su bile tanke. Danas su takve da jedva dižu nogu do stepenica. Što mislite da su oni to odlučili? Ne! Trend. Moda. Vi ne znate što je za vas lijepo, nego ono što drugi kažu da je lijepo. Izmanipulirani su ljudi doslovce do kraja. Sjetite se vremena kada su žene nosile ovakve naramenice. Je li to bilo lijepo? Danas postat svoj je najveća hrabrost koja se očekuje. Danas imati svoje mišljenje, to su junaci ovoga vremena.


P r o p o v i j e d - sv. Misa - Srce Marijino